KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

ĆIRILICA KAO PUČISTIČKI POVOD

25. ožujka, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

U zanimljivoj zemlji poput Hrvatske – stjecajem neobičnih okolnosti uskoro članici EU-a – vrlo značajan broj stanovnika s primjetnim etnološkim ponosom odbija usvojiti neka temeljna građanska civilizacijska pravila: da se otpaci ne bacaju na ulice, na primjer; da šumarci i parkovi nisu predviđeni za deponije; da se pepeljare ne istresaju kroz prozor automobila; da lož-ulje nije automobilsko gorivo; da se alkohol ne konzumira na javnim prostorima; da ceste nisu trkališta a vozila pokretne komore za triježnjenje; da se autocestom vozi u jednom smjeru; da se nužda ne obavlja na zaustavnoj traci; da se pred spuštenom željezničkom rampom mora čekati dok ne prođe vlak; da fasade zgrada nisu predviđene za slobodno devastacijsko iživljavanje sprejevima; da se u mobitel ne urla niti se na ulici dovikuje; da mediji ne služe za slobodno psovanje i šovinističku egzaltaciju. I tako dalje. Teško se, dakle, u takvoj jednoj osebujnoj, ponosnoj zemlji – s ljudima koji ne vole apsolutno nikakva kulturološka ograničenja, i pravosuđem koje egzistira na prikrivenome konceptu da nacionalna pripadnost de facto oslobađa od krivnje za ratni zločin – može očekivati mirno prihvaćanje činjenice da je ćirilica lingvistički legitimna izražajna forma koja se oficijelno primjenjuje na ogromnome prostoru euroazijskoga kontinenta, a pripada – pored ostaloga – i drevnome segmentu hrvatske pisane tradicije.

KULTURNA PEDAGOGIJA I RUDIMENTARNE SKUPINE

Ta ćirilica – na kojoj su napisane brojne značajne knjige – u Hrvatskoj se nekad, za vrijeme Broza, učila u školama kao sastavni dio obrazovnoga procesa, i nitko u tome nije uočavao ništa sporno. Učenici su naprosto iz škole odlazili u život obogaćeni za još jednu informaciju; mogli su čitati i pisati na pismu koje kod njih nije standardno, i kasnije bez problema pratiti – ako to žele – srbijanske, crnogorske, makedonske medije. Nema više te kulturne pedagogije. Kod dijela hrvatske populacije ćirilica je danas pretvorena u avet nad avetima, u vrhunskoga narodnog neprijatelja protiv kojeg se osniva masovni pokret i organizira ulična revolucija. Skup „braniteljskih udruga“ – one po običaju služe kao manipulativno sredstvo pozadinskoj neoustaškoj pučističkoj jezgri – upravo najavljuje masovne demonstracije u Zagrebu protiv ćirilićnih javnih natpisa u Vukovaru, evidentno s namjerom da vukovarski ksenofobični, ekskluzivistički sindrom proširi na cijelu državu.

Univerzalno je poznata vukovarska tragedija 1991. godine, ali tretiranje povijesnoga pisma ćirilice kao nekakvog specijalnog neprijateljskog simbola koji je organski povezan s tom tragedijom, može se značenjski shvatiti isključivo kao anticivilizacijski poganski ritual na jednoj, i programirano podrivanje hrvatske države na drugoj strani. Samo na fanatiziranim fundamentalističkim područjima, onima koje je okupirala Al-Qaida i sličnima, ljudima se brutalno uskraćuje pravo na vlastiti svjetonazor i način izražavanja. Hrvatsku, kako vidimo, rudimentarne skupine nastoje maksimalno približiti tom modelu, iako se – ili upravo zato što se – međunarodno čvrsto obavezala na poštivanje različitosti.

KVAZIDOMOLJUBNI FUNDAMENTALISTI

U njoj se zapravo opet radikalizirao sukob između populacije građana i populacije kvazidomoljubnih fundamentalista koji na bazi „zasluga“ državu žele definirati kao zatvoreni obor u kojem vrijede samo njihova specijalna životna pravila, s polaganim izgonom kao sudbinom za neistomišljenike. Računaju pri tom na prirodan savez s borbenim eksponentima antigrađanskoga provokatorskoga mentaliteta, koji su svugdje oko nas, raštrkani u kvartovima i na ulicama, zbijeni na stadionima.

Taj proces stišavanja i razbuktavanja sukoba između dvije potpuno raznorodne skupine – fundamentalista i građana – za koje više ni u tragovima ne postoji psihologija obrambenoga rata kao pragmatička poveznica, cikličke je prirode i svakako u korelaciji s definicijom vlasti koja je na snazi. U razdobljima kad lijevi centar upravlja državom, ekstremisti ga pokušavaju po svaku cijenu podvrgnuti iskušenjima, po mogućnosti i srušiti tehnikom ulične pobune, jer građanski orijentiranu vlast – za razliku od hadezeovske – doživljavaju kao oblik ugrožavanja demagogije na kojoj zasnivaju svoju egzistenciju. Puč protiv građanskoga poretka i legitimne vlasti koja ga simbolizira – to je stvarni smisao proširivanja ustanka protiv ćirilice.