HND kao profesionalni ceh već dugo klizi prema rastakanju i razlazu članstva, te da će mnogi novinari ubuduće pronaći neke druge pluralne asocijacije. I dok oktroirani manjinski vožd i etnobiznismen hrvatskih Srba na zalazu, Milorad Pupovac, negdašnji pouzdanik kleptomana Ive Sanadera i repetitor srbijanskoga radikala Vučića, subotu svibanjske komemoracije u Bleiburgu provodi na Petrovoj gori, među svojim antifama, soleći pamet Hrvatima o „stradanjima Srbijanaca od zločinaca NDH i vrijednostima srbijanskoga antifašizma“, u pomoć mu na neuvjerljivu pisanu opovrgnuću kriminalnoga slučaja obrovačkog „izbornog turizma iz Srbije“
Napisao: Josip Frković
Ponosan na samozatajna imenjaka, kolegu novinara-urednika, pok. Jozu Grbelju, s kojim sam surađivao kao „Večernjakov“ dopisnik iz Siska i Velike Gorice, a potom i kao urednik u desku unutarnjo-političke i regionalne rubrike u najsjajnijem razdoblju rađanja neovisne Hrvatske i rekordnih, milijunskih naklada nacionalnoga dnevnika glavnoga urednika pok. Ive Lajtmana i njegova zamjenika pok. Vinka Česija, na promociji knjige „Hrvatske novinarske tragedije 1945. – 1955.“, vječito progonjena Tihomira Dujmovića i njegova sjajnog promotora i ratnoga ministra zdravstva i obrane u odsudnim trenucima otpora četničkom posezanju na našu domovinu, prof. dr. Andrije Hebranga, jednostavno nisam odolio izazovu. Bilo je to u dvorani biskupijskoga Ordinarijata i Dvorani sv. Ivana Pavla II.“, povijesnoj palači Velikoga kaptola. U dijalogu sa sjajnim novinarom, kolumnistom i autorom spomenute knjige, velikim pronositeljm hrvatske mučeničke i domoljubne istine kroz stoljeća, Dujmovićem, pitao sam ga pred mnogočlanim auditorijem što misli u predlanjskom i lanjskom laureatu „Novinara godine“ Hrvatskoga novinarskoga društva. Povezao sam to s osobnim iskustvima djelovanja ratnih nimalo normalnih godina u Izvršnom odboru HND-a (predsjednik je bio čestiti Ante Gavranović), kao čelnika „bezgrešnjakova“ ogranka u Zagrebu. I dok je Tihomir Dujmović svoje žurnalstičke početke bilježio u zagrebačkom dopisništvu „Slobodne Dalmacije“, gdje je od spomenutoga Grbelje dobio na uvid rezultate višegodišnjega istraživanja o stradanjima hrvatskih novinara nakon uspostave zločinačko-staljinističkoga komunističkoga režima, osobna iskustva progona i pokušaja zabrane autorstva u struci od strane velikosrba, udbošpicla, samozvanih komitetlija i subnorovaca – ne iza 1945., negoli 1972. i 1977. – dakako, nisam spominjao.
Demografski i žurnalistički gubici
Uglavnom, iz poštovanja prema cijeloj manjinskoj srpskoj zajednici, u kojoj sam oduvijek, prije i tijekom cijeloga nesretnoga rata imao mnoge prijatelje, nikoga ni u trenucima ogorčenja velikosrpskim lažima nisam došao u iskušenje nazvati četnikom. Kao čovjek svjestan nacističke i zločinačke prošlosti režima zloćudne NDH, Hrvatima stoljećima željene države, slične onoj, četničkoj i Hitleru savezničkoj s lijeve obale Dunava „koja je u tri meseca 1941. potpuno rešila jevrejsko pitanje“, Srbiji vječito gladnoj tuđih teritorija, demokratska je Hrvatska nepunih pola stoljeća iza propasti SFRJ, uz velike žrtve oružano zaratila. I, Bogu hvala, pobijedila. Bez obzira na tisuće tona gvožđurije kupljene i desetljećima skladištene novcem poreznih obveznika propale druge Jugoslavije, istočnjački barbari shvatili su tek 1995. da podvijena repa gubitnika mogu odabrati „tamo daleko“ u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i inozemstvu ili pak u njima mrskoj Hrvatskoj gdje su oduvijek bili nasrtljivo konstitutivni, ravnopravniji od ravnopravnih. Ne spominjući najveću genocidnu tragediju Hrvata od komunista JBT-a na opustjelom europskom i balkanskom ratištu, koja nas je koštala trajnoga demografskoga gubitka od oko milijun državljana, vratimo se području javne riječi. Mentalni sklop zabrana i u uvjetima lijevo liberalnoga pokreta, koji šutnjom prati hrvatsko mirnodopsko mučeništvo podjela otkaza, međutim, potrajat će i do kraja drugoga milenija.
Nastavljač Grbešina djela
Jozo Grbeša je svoje istraživanje složio u tri vremenska razdoblja: ono iza pada NDH, razdoblje komunističkih progona, nezabilježenih u povijesti novinarstva, potom progona iza Savka-Mikina hrvatskoga proljeća 1972., te ono o ratnim stradanjima tijekom obrambenoga Domovinskoga rata 1991.- 1995. Spomenute pokazatelje, dakako, Tihomir je Dujmović nadopunio novim spoznajama u odjeljcima arhiva. Kao što je hrvatska nacija morala živjeti poslije milijunskoga nestanka poratnih žrtava, masovna groblja u Sloveniji i na našem povijesnom prostoru, odnosno drugim dijelovima mrske komunističke Jugoslavije, sličnu sječu doživjelo je i hrvatsko novinarstvo.Tragičnu sudbinu hrvatskoga novinarstva, Dujmović ilustrira komunističkim evidentiranjem 330 nepoćudnih, koji su se autorski pojavljivali tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća u onodobnim medijima. Čak 38 novinara ubijeno je, 101 dobiva trajnu zabranu pisanja, 131 emigrirao je u inozemstvo, a 45 njih promijenilo je profesiju. Stradavali su, dakle, oni domoljubnih nazora, pod stalnim pritiskom sumnjičenja zločinačke Udbe, dok je samo 27 novinara dobilo pravo nastavka profesionalnoga djelovanja. Dakle, 90 posto medijskih poslenika iz NDH nestalo je sa stupaca tiskovina i drugih glasila. Bila je to grčevita, neravnopravna borba s podivljalim komunizmom, koji je narodu nametnuo zabranu vjere, obvezu čišćenja tavana i nasilno tjeranje u seljačke radne zadruge. Neposluh se, u pravilu, završava noćnim posjetima ljudi u kožnim ogrtačima i nestankom „kulaka“.
Lijeva liberalna opcija uporno protiv istine
Tihomir je Dujmović detaljno obradio i vrijeme hrvatskoga proljeća. Samo 1972. sudski je osuđeno 50 novinara, a 172 stavljena su pod povećalo policijskih dosjea. Dodajemo da je tijekom pravednog Domovinskoga rata protiv „svekolikog srpstva i jugonostalgičara“ poginulo 18 novinara. Od II. svjetskoga rata nestalo je s javne scene 500 novinara, pa u zemlji po inerciji imamo 90 posto medija sklonih lijevoj liberalnoj opciji. Autor stoga zaključuje kako u suvremenoj Hrvatskoj i danas postoji neka nostalgjja za prošlim vremenima, kako smo apsolutni svjetski rekorderi po odmazdi spram žurnalizma i da je jugokomunizam ravan sovjetskom staljinizmu. Ali, vratimo se pitanju dobitnika profesionalnih nagrada. Ne samo trenutnom, negoli višegodišnjem pretvaranju vodstva HND-a u Hrvatskom novinarskom domu u štab ljevičarske zavjere svakovrsnih antihrvata, velikosrba, antifa, svetosavskih petokolonaša, jugonostalgičara i zaštitnika svih autorskih i navodnih uredničkih satiričkih gadosti SNV-ovih mrziteljskih i srbobranskih „Novosti“, pa i u svojevrsnu pričuvnu parohiju podrivačkoga SPC-a. Sjetimo se samo „satire“ performera Siniše Labrovića s polomljenim natpisnim pločama vukovarskim, podvalom Milanović-Baukovih kompartijskih i velikosrpskih družbi. I otvoreno izrugivanje hrvatskoj zastavi i vojsci opravdava se i u HND-u podvodi pod satiru?! „Šupačka republika Hrvatska?“ ili što reći o najnovijem orkestriranom i neutemeljenom napadu na predsjednicu države? Suočeni s takvim istinama, bez imalo krzmanja, trezvenim novinarima nije bilo teško unaprijed zaključiti da Nagradu novinara godine predlani dobiva Elizabeta Gojan. Autorica serije neinventivnih i dozlaboga dosadnih intervjua uvelih jugodama, „Damina gambita“, koja je besramno i neprofesionalno u izravnom TV-prijenosu HRT-a izvrgnula ruglu demokratski izabranu osobu i čin inauguracije prve hrvatske predsjednice na Trgu sv. Marka.
Gadosti RTL-ova Šprajca
Poslovično glagoljiva i drska, na razvojnom putu od lokalnoga turopoljskoga radija do javnog TV servisa, nimalo čudno, zaradila je žurni otkaz uprave HRT-a. Kako i kakvim rezonima očito korumpirana sudstva još je brže vraćena u javni servis vanjskopolitičke redakcije HRT-a. U mržnji svakako daleko vulgarniji prema gđi Kolindi Grabar Kitarović bio je SDP-ov skojevski saborski zastupnik kninsko-dinarskih korijena Saša Đujić. Lanjski pak laureat, Zoran Šprajc u emisiji RTL-Direkta kazao je kako su u naselju Gračanima otpočela iskapanja navodno masovnih grobnica hrvatskih i njemačkih vojnika iz Drugoga svjetskog rata, dakle, leševa okupatora i domaćih izdajnika…“ Na ovu supijanu velikosrpsku brutalnost negdašnjega Jovanovića, osudom govora mržnje reagirao je HHO Ivana Zvonimira Čička. Devedesetih ratnih godina vrijedni suradnik (s Tonijem Hnojčikom) „Večernjaka“ iz Pakraca i Lipika, aktualni predsjednik HND-a Saša Leković, stao je međutim na stranu šovinista Šprajca. O zemnim ostacima „kadeta u plavim odorama, srednjoškolskim zrakoplovcima NDH na pragu punoljetnosti“ progovorio je zadnjega dana travnja, za obilježbe obljetnice zrinsko-frankopanske urote na Udbini i biskup u miru mons. dr. Mile Bogović. Istodobno je uvaženi humanist i hrvatski domoljub prof. dr. Andrija Hebrang za promocije druge Dujmovićeve knjige kazao „kako je u stisnutoj šaci jednoga kadeta u Gračanima, pet kilometara udaljenim od Jelačićeva placa i na dubini 35 centimetara pronađen pozlaćeni križić…“. Očito je da HND kao profesionalni ceh već dugo klizi prema rastakanju i razlazu članstva, te da će mnogi novinari ubuduće pronaći neke druge pluralne asocijacije. I dok oktroirani manjinski vožd i etnobiznismen hrvatskih Srba na zalazu, Milorad Pupovac, negdašnji pouzdanik kleptomana Ive Sanadera i repetitor srbijanskoga radikala Vučića, subotu svibanjske komemoracije u Bleiburgu provodi na Petrovoj gori, među svojim antifama, soleći pamet Hrvatima o „stradanjima Srbijanaca od zločinaca NDH i vrijednostima srbijanskoga antifašizma“, u pomoć mu na neuvjerljivu pisanu opovrgnuću kriminalnoga slučaja obrovačkog „izbornog turizma iz Srbije“ pritječe notorni udbaški zaštitnik Anto Nobilo. Nimalo slučajno… T
5 komentara
Uskoči u raspravuPogledajte tu sliku, tog podmuklog četnika i te dvije jugo nakaze. Rovare protiv hrvatskog naroda i njegove države i za to su masno plaćeni, mater im jebem…
Zašto se, bolesni Frano, ne predstaviš šunim imenom i prezimenom Ive Josipovića, potomka dragoh nam udbaša Ante iz IK CKSKH koji je odlučivao o žrtvovanjima naših Hrvata pred likvidatorima Bude Lončara, Mike Špiljaka, Ace Rankovića, Steve Ivana Krajačića i druge komunističke banditske bagre.Bolestan si, siročiću, poput egzekutorice Milke Milje Planinc iz 11. dalmatinske zločinačke brigafe koja je od Kočevskoga roga učinila najveću klaonicu hrvatskih sinova, dok je smrdež Pavelić napustio narod i ostavio ga lenjinskim koljačima. ZDS!
frano govno srbočetničko smrdljivo odjebi u skokovima ,za dom spremni
POŠTOVANI GOSPODINE FRKOVIĆU,
POŠTOVANI FRKOVIĆU , PO PREZIMENU BI PRIPADAO USTAŠKO-KOLJAČKO-KATOLIČKOJ DINASTIJI KRVOLOČNIH , POSLUŠNIH I VJERNIH HRAVATA, IRANSKO-VLAŠKE PASMINE, NASELJENIH U LIČKO-SENJESKOJ,IMOTSKO -ZADARSKOJ I HERCEGOVAČKO- POSKOČKOJ NAHIJI. ONI SU ALTAJSKO-MONGOLSKE PASMINE, PO PROFESIJI ZATUCANI KATOLICI ,ČOBANSKE SVIJESTI , TURCI SU IH IMENOVALI ,ODNOSNO, NAZIVALI ,POKRŠTENIM VLAŠKIM ČOBANIMA ILI BALIJAMA,ČIJI RAZUM JE UVJEK , SPREMAN NOGAMA GAZITI KORIJENE HUMANOSTI. ONI SU ,TAKOĐER, KRIŽARSKI OBUČENI VOJNICI SVOJE ZLOČINAČKE CRKVE U HRVARTA, UVJEK SPREMNI OČUVATI KASTINSKU VLAST KATOLIČKE, STEPINČEVE BOŽJE DRŽAVE.
UVIJEK SU BILI NA SLUŽBI I U SLUŽBI ,OSIM KRŠAĆNSKE CRKVE ,I NJENIM SVIM ZAPADNIM CARSKIM I KRALJEVSKIM DINASTIJAMA,SVE DO USTOLIČENJA, RIMSKIM KONKORDATOM 1935 GODINE ,SAVEZA RIM, BERLIN ,TOKIJO,NA ČELU SA III-ĆIM REICHOM ,UDRUŽENIH ZAPADNIH KRŠAĆANA ,OD NARVIKA DO GUIBRALTARA, A SVE RADI UNIŠTENJA ,AGRESIVNOG,TOTALITARNOG I ATEISTIČKOG KOMUNIZMA.MAKAR JE TA VAŠA ,NADRI-POVIJESNA TRADICIJA ZAVRŠAVALA UVIJEK NA GUBITNIČKOJ STRANI, U KRVI ZLOČINA NON-PLUS ULTRA,OPET STE SE ,POŠTOVANI FRKOVIĆU,ODLUČILI HRVATOVATI ,POD KRIŽEM ,RASPELOM I PATRICAMA OKO VRATA, S’PRIPASANIM SRBOSJEKO, A OVAJPUT I HRVATOSJEKOM, SADA OBNOVLJENOG ,KRŠĆANSKOG ,STEPINČEVSKOG DUHA I NAUMA,ČISTE BOŽJE DRŽAVE,ALI SADA I OD ONIH DEKLARATIVNIH HRVATA ,KOJI NISU KATOLICI STEPINČEVSKOG DUHA I NAUMA, PA SU ZATO JEDNE VRSTE ŠLJAM ,KOJI SE NADAHNJIVAO ,A I DALJE SE NADAHNJUJU KUMROVCEM ,A NE ŠURMANCIMA ,ŠARANOVOM JAMOM,KORIČKOM JAMOM ,JASENOVCEM I DANICOM ,A U NAJNOVIJEM POVIJESNOM VREMENU ,KOJE PRIPADA OBNOVI STEPINČEVSKE BOŽJE DRŽAVE ,DEVEDESETIH GODINA ,NAŠEG VREMANA, PAKRAČKOM POLJANOM,RUKAVCIMA KUPE I KORANE ,SISKOM, DRETELJEM ,GABELOM, HELIODROMOM,KULINAMA, GLAVAŠEVOM SLAVONIJOM ,I MERČEPOVIM VUKOVAROM,GDJE SU OVA DVA STEPINČEVSKA KATOLIKA,HRVATA, OBNAVLJALI DUH GENERALA ,DRINJANINA,LUBURIĆA, KLALI I VJEŠALI ONE TAMO DRUGE I DRUJGAČIJE U SVRHU OBNOVE ČISTOĆE STEPINČEVSKE BOŽJE DRŽAVE, I OPET ,SADA , U SLUŽBI IV-TOG REICHA ,ZAPADNE KATOLIČKE SVETE ALIJANSE , KOJA VAM JE POMOGLA DA SRUŠITE TAJ ATEISTIČKO-TOTALITARNI ,SAMOUPRAVNI KOMUNIZAM I UVEDETE ,PONOVNO SUSTAV HOLOKAUSTSKE ČISTOĆE NOVE HRVATSKE,KLASNO-ROBOVSKE DRŽAVE .ZATO PODVIKNIMO POBJEDNICIMA :DANKE GENŠER ,DANKE DEUTSCHLAND.
Dujmović nije detaljno obradio Hrvatsko proljeće. Nema ni slova o prof. Zlatku Tomičiću i njegovom Hrvatskom književnom listu.O tome je pisao na ovim stranicama g. Mladen Pavković.Dujmović je preskočio jednog od najvećih hrvatskih mučenika, novinara, urednika Tomičića. Zašto?Ovo knjiga nosi samo pogovor i predgovor Dujmovića, a ostalo je sve “prepisano” od J. Grbelje. Kako se može Dujmović potpisati da je autor ove knjige?