Kada Raspudić govori o proglašenju Komšića nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, riječ je prije svega o političkoj poruci. Njome želi naglasiti da službeni Zagreb više ne bi smio ignorirati činjenicu da se hrvatski predstavnici u BiH biraju glasovima drugog naroda. Može se raspravljati o tome je li takva mjera mudra ili izvediva, ali nije moguće ignorirati problem na koji upozorava
Napisao: Nikola Šimić Tonin
Izjava Nine Raspudića o proglašenju Željka Komšića personom non grata i blokiranju europskog puta Bosne i Hercegovine izazvala je očekivane reakcije dijela političke javnosti. No prije nego što se takvi prijedlozi proglase „radikalnima“, treba postaviti jednostavno pitanje: nije li radikalnije to da jedan konstitutivni narod godinama upozorava kako ne može izabrati vlastitog političkog predstavnika?
Hrvatska kvota
Raspudić ne polazi od neprijateljstva prema Bosni i Hercegovini niti prema bošnjačkom narodu. Njegova je polazna točka činjenica da Hrvati kao jedan od tri konstitutivna naroda već godinama upozoravaju kako im se kroz sadašnji izborni sustav onemogućuje izbor vlastitog člana Predsjedništva BiH. Željko Komšić formalno jest izabran u hrvatsku kvotu Predsjedništva, ali je presudnu većinu glasova dobio među bošnjačkim biračima. Upravo zbog toga velik dio hrvatske javnosti u BiH smatra da Komšić ne predstavlja političku volju hrvatskog naroda.
Kada Raspudić govori o proglašenju Komšića nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, riječ je prije svega o političkoj poruci. Njome želi naglasiti da službeni Zagreb više ne bi smio ignorirati činjenicu da se hrvatski predstavnici u BiH biraju glasovima drugog naroda. Može se raspravljati o tome je li takva mjera mudra ili izvediva, ali nije moguće ignorirati problem na koji upozorava. Slično vrijedi i za prijedlog blokade europskog puta Bosne i Hercegovine. Kritičari taj prijedlog prikazuju kao napad na BiH, dok njegovi zagovornici tvrde da se radi o legitimnom političkom instrumentu kojim država članica Europske unije štiti interese svog naroda izvan granica.
Veto i blokade
Uostalom, pravo veta i blokade tijekom pristupnih pregovora koriste i druge članice Europske unije kada procijene da su ugroženi njihovi nacionalni interesi. Ključno pitanje nije slažemo li se s Raspudićevim prijedlozima, nego postoji li stvaran problem političke zastupljenosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ako taj problem postoji, a o tome već godinama govore hrvatske političke stranke, dio međunarodne zajednice i brojni ustavnopravni stručnjaci, tada je razumljivo da se pojavljuju i zahtjevi za odlučnijom reakcijom Zagreba.
Može se ne slagati s metodama koje predlaže Nino Raspudić. Može ih se smatrati preoštrima ili politički neprovedivima. No teško je osporiti njegovu temeljnu poruku: nijedan konstitutivni narod ne bi smio ostati bez mogućnosti da sam bira svoje legitimne političke predstavnike. Dok god to pitanje ostaje neriješeno, ovakve rasprave neće nestati, nego će postajati sve glasnije. T
