Nažalost, većina je glasala i TT-ac nije izabran prvi put, a već u prvom mandatu propusta je bilo mnogo. Od nepokošene trave do „a kad ta trava raste kao luda“, do odrona na Jakuševcu. Neće ni obustava rada radnika ZET-a svima teško pasti. Djeca će kasniti u školu, odrasli na posao, taksisti će trljati ruke…
Mislim da u ZET-u dugo tinja, sada se sve predstavlja kao nesporazum oko plaća i kolektivnog ugovora. Nema novaca, a kako stotine tisuća eura ima za razne podobne udruge i njihove projekte
Napisao: Dražen Stjepandić
Sad već pušta na sve strane, kao u onoj pjesmi „A naša barka mala“. Aktualna gradska vlast svakodnevno se pokazuje nedoraslom upravljati gradom kakav je Zagreb. Krenulo je s inicijativom Zagreb je naš. Eto vaš je i što sada?
Čak apolitične Sportske novosti i to ne u kontekstu izgradnje novog stadiona u Maksimiru, kritiziraju gradonačelnika i postupke njegovih ljudi. Neki gradski bazeni su obnovljeni, servisirani, otvoreni za građanstvo, ali ne i za mlade sportaše. Oni ne mogu trenirati i to je princip rada sadašnje vlasti u Zagrebu. Od svakog problema naprave novi problem.
Zastao u zastoju
Nekim rupama na svome putu dali su prilike da postanu jame. Javni prijevoz u Zagrebu je stara boljka TT-ejca i njegove vlasti. Do sada se nisam hvatao tastature, ali putujući na posao svakoga jutra imao sam priliku vidjeti kako tramvajski prijevoz slabije funkcionira negoli u vrijeme pokojnog Milana Bandića.
Stanujem u Dubravi, danas taj dio gara nazivaju centrom Dubrave, nekada nije bilo tako. No, izgradnjom novog placa i prolaskom tramvaja odredište se pomaknulo od starog okretišta tramvaja prema Dupcu. Još u vrijeme dok nije prošao tramvaj, pa i za onih vremena bivše države gotovo svaki autobus je stajao na stanci pored policije ili pošte, kako je kome draže. Jedino ako bi se dogodio neki veći zastoj čekao sam autobus dulje od pet minuta. Prolaskom tramvaja protočnost prema gradu se nastavila. Sve do dolaska TT-jca i njegovih na vlast.
Sedmica je ukinuta, okreće na starom okretištu. Jedna linija manje, automatski znači rjeđi promet. Dalje, Možemovci su u Dubravi primijenili običaje primjerice s Mihaljevca ili Zvijezde, gdje tramvaji prometuju svakih 19 minuta, obično idu jedan za drugim, ako ih ne uhvatite čekate dvadesetak minuta drugi. U Dubravi je daleko više stanovnika i na veći broj putnika ima manje tramvaja.
Radnim danom u vrijeme škole oko sedam sati, ako propustite jedan, u slijedeći tramvaj obično ne možete ući. Toliko su nakrcani, pa ni u onaj iza njega. To je otprilike četrdesetak minuta čekanja tramvaja. Ok postoji bus, pa s njim do okretišta potražiti sreću sa sedmicom ili dvanaesticom. Nažalost bus kad su najveće gužve može biti rješenje samo kad ste na autobusnom stajalištu oko 7 i 15. Otprilike i po prilici busevi kod benzinske voze u isto vrijeme. Imate u pet minuta da se prešaltate i uskočite na neki od njih.
Invalid, slabije pokretna osoba ne može se brzo s jednog prometala prebaciti na drugo. I tako sam godinama otprilike od pet radnih dana u tjednu i po četiri puta kasnio na posao. Srećom svi mi iz Dubrave imali smo slično iskustvo i isti problem, pa su protiv nas samo mrmljali, nisu poduzimali nešto drastičnije, a na što su objektivno imali pravo. Ja da sam imao djelatnika koji stalno kasni na posao, hm, hm…
Još teži problem u slučaju korištenja javnog prijevoza su učestali zastoji tramvaja zbog kvara ili prometne nesreće. Uđete u tramvaj poništite kartu i on iz nekog razloga zastane u zastoj. Dok zetovci organiziraju zamjenske autobuse, a i u njih se na većini stanica ne može ući zbog gužve i primjerice od Dubrave dok pada snijeg ili kiša pješačite do Bukovca. Mokri ste, promrzli, niste još ni blizu radnog mjesta, a već ste umorni. U Maksimiru se okreće petica i tim slučajevima i ostali tramvaji ako to mogu, tako sprečavaju kolaps u drugim dijelovima grada.
Ulazite u neki od njih na stanici kod Bukovačke kad ono kontrola karata. Moja karta je dok sam pješačio istekla. Nisu me kaznili, ali sve je to strašna gnjavaža. Imam ja i auto, ali gdje parkirati? Javna garaža bi do kraja radnog vremena koštala više nego što mogu zaraditi.
Nema majstora
U jednom takvom zastoju, kao nestalo struje, riknula trafo stanica. Pored mene korača neki zetovac i sam od sebe otkriva mi da neće brzo popraviti to elektro čvorište jer nema majstora. Stvarno im je trebalo tri dana. Da tri dana, ne da poprave nuklearku nego trafo stanicu. Zato se i tramvaji stalno kvare jer svi bolji majstori su otišli vani. Oni preostali ili imaju previše posla ili nisu dorasli zadatku. S jednog tramvaja skidaju dijelove i ugrađuju na drugi. Remize su postale groblja ogoljelih tramvaja i autobusa.
Obavljajući na poslu i dostavne zadatke vozio sam se tramvajem i za vrijeme radnog vremena. Vremenske prilike sasma suprotne. Užeglo, upeklo, a tramvaja nema gotovo pola sata. Čak ni onoga bez klime. Okupilo se ljudi na stanici. Imam talk show, lamram protiv aktualne vlasti, a narod me uvjerava da tramvaji voze redovito. U takvim situacijama ne sjećam se tako neviđene nekritičnosti. Pokojnom Banderasu su takvim situacijama psovali mater.
Neki dan krenuo sam kasnije, izbjegao jutarnju gužvu, vrijeme je ljetnih praznika, nema školaraca. Lijepo sam sjeo u sedmicu i na Kvatriću vozač javlja da je tramvaj zbog kvara promijenio smjer. Ne vozi svojom putem nego ide preko Glavnog kolodvora, pa dalje da oprostite znate gdje. Sve tamo gdje nisam krenuo. I još sam natovaren knjigama. Ispalio sam nekoliko verbalnih rafala, a u svakome pitanje: „Ne znam tko je glasao za njih?“
„Narod“, odgovara mi jedna gospođa“, uobičajeno nije bila jedina protiv mene i moje priče. Neki balavac na mjestu za invalide gnjevno se okreće prema meni i pita me: “Može li to malo tiše?“ Samo sam čekao da mi netko dobaci:“ako ti ne paše idi biciklom“.
Nažalost, većina je glasala i TT-ac nije izabran prvi put, a već u prvom mandatu propusta je bilo mnogo. Od nepokošene trave do „a kad ta trava raste kao luda“, do odrona na Jakuševcu. Neće ni obustava rada radnika ZET-a svima teško pasti. Djeca će kasniti u školu, odrasli na posao, taksisti će trljati ruke…
Malo će se njih kritički zapitati može li tip na Trg Stjepana Radića pristigao na biciklu razumjeti što je to ZET? Može li barem razumjeti da bicikl i ZET nisu isto? Bicikliste je razumio, sada ne možeš proći, a da se neki ne zaleti pored tebe. Više bicikla nego u Pekingu. Dok pješačim moram paziti više nego kad sam vozio auto.
Mislim da u ZET-u dugo tinja, sada se sve predstavlja kao nesporazum oko plaća i kolektivnog ugovora. Nema novaca, a kako stotine tisuća eura ima za razne podobne udruge i njihove projekte? T
