RADOVIĆ: ILUZIJE O PRAVEDNOJ EUROPSKOJ UNIJI

RADOVIĆ: ILUZIJE O PRAVEDNOJ EUROPSKOJ UNIJI

7. listopada, 2019.

 

Piše: Saša Radović

3. listopada 2019. večer je bila tmurna, jesenska iako jesen još nije stigla. Neko mutno, inertno ozračje očekivanja najavljene grmljavine i oluja razbile su frapantne najave s TV ekrana i s internetskih portala. Državni mediji pompozno i glasno su obznanili „zeleno svjetlo” Dubravke Šuice na Odboru za ustavna pitanja Europskog parlamenta. Premijer Plenković ushićeno uzvikuje: „Veliki uspjeh za Hrvatsku!”

Pokušavam prizvati suprugu da joj priopćim tu radosnu vijest, ali uzalud. Dovikuje mi da je EU isti kokošinjac kao i Hrvatski sabor, sve se zna unaprijed – i baš je briga! U turskim sapunicama koje prati svaki dan kao sve dobre i poslušne Hrvatice događaju se interesantniji i inteligentniji zapleti; netko uvijek oslijepi pa progleda, glavni junak pogine, reanimiraju ga pa oživi…

Kao i svakog domoljubnog Hrvata obuzela me euforija zbog uspjeha Hrvatske, ali noć sam proveo nemirno zbog grmljavine i pljuskova. Jutro mi je bilo još nemirnije. Javile su se sumnje i ona euforija domoljublja je naglo splasnula. Je li to baš tako, kao što nas uvjerava naš premijer?

Može li učiteljica koja je počela raditi tek s 40 godina pošteno zaraditi to što ima? I je li platila porez na tih pet milijuna eura?

Ove olovne 2019. godine ispod stola je uveden verbalni delikt u Hrvatskoj i asocijacije na bijele kamenolome Golog otoka. Bojim se otvarati usta i još više – ostaviti neke tragove na papiru. Moćni i pregolemi DORH sa svojim ljutim pipcima ne vidi one iznad oblaka, ali je vrlo učinkovit u gaženju nas, malih puževa i gmizavaca. Ne smijem ništa pametno reći ni napisati, ali smijem sumnjati da je Šuicino zeleno svjetlo pocrvenilo od srama i postalo „crveno svjetlo” za svakog mislećeg Hrvata. Strah od prisilnog „izleta” na Goli otok zaledio mi je krv u žilama, ali sumnja se rasplamsala. Rado bih otvorio prozor i glasno povikao: „Šuica, njezine vile, jahta, dionice i ostala imovina vrijedna pet milijuna eura nisu veliki uspjeh za Hrvatsku nego najveća sramota za Hrvatsku, ali i za bruxellesku parazitsku birokraciju.”

Sramota

Sramota je to čak i veća od tri desetljeća pljačkanja Domovine od bivših udbaša obojenih plavom bojom HDZ-a, jer se događa danas kad su sve karte na stolu. Kad jedan elegantni, naočiti gospodin Andrej Plenković zatvara svoje oči iza naoćala i pokriva uši rukama na medijska „vrištanja” o kupnji stana izvjesne mlade odvjetnice Mirte. Ta mlada dama „iskeširala” je 230.000 eura (1.750.000 kuna) za stan koji je izgradila Tehnika, no zatim ga je otkupila INGRA, tvrtka s kojom su njenu majku Dubravku mediji već povezivali i tiho, sramežljivo je osumnjičili za tešku korupciju.

Prvi čovjek vlasti u Hrvatskoj (Kolinda nam samo pjeva!) što znači da bi trebao biti najpošteniji i najnekorumpiraniji, ni slučajno nije pomislio upitati majku – odakle mladoj kćerkici Mirti milijuni u kešu? Valjda zna pa ne mora pitati? Nije mu ni na kraj pameti da bi takav bezobrazni drp za svaku državu koja ima poreznu upravu, policiju, tužiteljstvo i sudove – vrlo brzo rezultirao oduzimanjem Mirtinog inkriminiranog stana bez dokaza o porijeklu imovine. I da bi prijestupnici bili kažnjeni.

Dakle, ne treba spominjati beskrajno sumnjivi imetak bivše učiteljice Dubravke Šuice od cca pet milijuna eura. Dovoljan je i ovaj mali segment – začinjen još sumnjivijim, bolje reći bezobraznim, užasnim, podlim  premijerovim napadom na kolektivnu hrvatsku pamet. Podigne obrve, ne trepne očnim kapcima i „mrtav hladan” priča nam o Šuicinoj nevinosti. On takvu šugavu pričicu može progutati bez trunke savjesti, općeg pojma pravde, zakona i svake civilizacijske norme – ali ne smije je „prodavati” nama i time nas vrijeđati.

Ova žalosna priča govori i o moralu (nemoralu) u Bruxellesu razbija svaku iluziju o poštenoj i pravednoj EU. Prihvaćanje Dubravke Šuice kao potpredsjednice Europske komisije apsurd je koji mislećoj Hrvatskoj  može izazvati samo teške grčevi u želucu i povraćanje.

U moralnom smislu – gore napisane rečenice odražavaju daleko sramotnija djela (nedjela!) nego što je ratno profiterstvo i kriminalna privatizacija resursa Domovine. U vrijeme 90′ bivši udbaši su nakon rušenja Berlinskog zida bili gladni psi pušteni s lanca. Oslobađanjem od čelične mreže Partije te podivljale zvijeri surovo su trgale i žderale meso (resurse) nekada bogate Hrvatske, ali te i takve životinjske instinkte moguće je shvatiti. Ne osuđujemo hijene koje žderu živog bivola ili zmiju koja guta miša… Slično tomu, moramo shvatiti i naše gladne udbaške zvijeri. Judine škude zamutile su im pamet, potoci zlatnih dukata, dolara, eura  kuna poletjeli su u njihove prazne džepove. Bandu lopovsku s desnom rukom na srcu obasjala su plava sunca i crveno bijele šahovnice. I tako sve do danas!

Olovna jesen

Još samo nekoliko dana i stiže jesen, prava, oblačna, ove 2019. zaista će biti olovna. Nazire se kraj svih lutanja u promašenom programu stvaranja Republike Hrvatske. Komunizam u Istočnom bloku je ugušen previše moćnom i previše brojnom birokracijom uz totalnu propast gospodarstva – i to se isto dogodilo nama. U Hrvatskoj su ostale jake genetske devijacije komunizma u sinovima i kćerima naših udbaša, a ostao je i sindrom gomilanja aparatćika (uhljeba potrebnih za održanje vlasti). Deluzija (iskrivljena stvarnost!) je ostala prisutna u vrhuški i u velikom dijelu naše pregoleme birokracije. Dok nam premijer i ministri pričaju bajke o uspjesima; nepravda, korupcija i kriminal caruju na svakom mjestu u svako vrijeme. Pohlepne zvijeri s komunističkim sindromom u svojim spiralama DNK – i dalje drpaju, kradu i pljačkaju ostatke kostiju Lijepe naše. Ne razmišljajući o bliskoj budućnosti – a možda i o „plaćanju” za učinjeno.

Sutra više neće biti isto, jer smo stigli do kraja. S jesenskim štrajkovima vizija neovisne demokratske Hrvatske ruši se po istim principima po kojim se srušila komunistička tvorevina DDR (Njemačka Demokratska Republika) sa simboličkim rušenjem Berlinskog zida. Hrvatska se guši i nestaje zbog preskupe prekobrojne birokracije i propasti gospodarstva razorenog raseljavanjem i općom nepravdom.

Enormna rastrošnost vrha vlasti (milijunske i milijardske dotacije i sanacije) s potpunim embargom na podatke o troškovima – učinila je brzi rast cijena i realna kuna je sve manja. Primanja su nedostatna za život pa se buni zdravstvo, prosvjeta, policija, pravosudna policija, umirovljenici, poljoprivrednici, obrtnici… Osim bogatog vladajućeg klana i silne mase njihovih masno plaćenih uhljeba i parazita – bune se svi! Otvara se grčevita borba za veće plaće. Bolesnici i starci ne mogu se boriti za veće mirovine, jer su bolesni i stari.

Sindikati prijete štrajkovima što neminovno nosi nove probleme nepoštene podjele i nemogućnosti plaćanja proizvodnih radnika i posebice pregolemog stada uhljeba u državnim, lokalnim upravama i u javnom sektoru. Prijeti i puna blokada sustava u infrastrukturi na najširem planu. Uz dramatično stanje u državnoj tvrtki Hrvatskoj Elektroprivredi, moguć je nestanak struje. U pitanju je i snabdijevanje vodom. Banda lopovska „dala” je dio hrvatske vode u dugogodišnje koncesije, što je u praktičnom smislu ravno prodaji. Podaci o tome nedostupni su javnosti. Možda su prodali sve? Korupciju i provizije nećemo spominjati.

Granica egzistencije ili još gore – prazni stolovi i hladne sobe, opasna je prijetnja golemom dijelu puka, ali i siguran znak totalnog kraha. Jer nikakvih naznaka pomaka prema pozitivnom – nema! Bogata elita spava na lovorikama svoje pljačke. Na tamnoj strani mnogi gladuju.

Posljednje čavle na lijes Lijepe naše zabile su ikone hrvatskog kraha; Plenković, Dalić, Ramljak, Kuščević, Tolušić, Goran Marić, Gabrijela, Kalmeta, Šuica…

Isus je u okolici Betsaide nahranio s pet kruhova i dvije ribe 5000 muškaraca i još par tisuća žena i djece, ali naš ministar financija to ne može! Nema sumnje da je nestranački ministar financija Zdravko Marić najkvalitetnija karika u apsurdno golemoj vladi (najvećoj u cijeloj EU), ali on ne može tiskati nove i nove milijarde. Njegova izjava: “Koliko god date, nikada dovoljno. Imamo koliko imamo i Hrvatskoj treba odgovorno vođenje javnih financija” – najmudrija je izjava jednog ministra u svim dosadašnjim vladama. Nažalost kasno je, ne koristi nam.

S kreditima će možda ići još kraće vrijeme, ali kritična točka je blizu. To će biti onaj posljednji autobus ili zrakoplov koji će odnijeti posljednje radno sposobne Hrvate u daleki, bijeli svijet.

Možemo li se izvući? Možemo, ali korjenite promjene moraju početi ove olovne jeseni 2019.

Anno Domini MMXIX.  T                                  

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code