PUT DO HUDE JAME GDJE SU PARTIZANI ZAZIDALI TRI TISUĆE ŽIVIH LJUDI

PUT DO HUDE JAME GDJE SU PARTIZANI ZAZIDALI TRI TISUĆE ŽIVIH LJUDI

16. lipnja, 2015.

tfrković_huda_jama

Tri himne za žive zakopane ratne mučenike

Napisao: Josip Frković

Stotinu i šezdeset kilometara od Siska – kroz Sevnicu i Rimske Toplice -udaljeno je slovensko pivsko središte Laško, a tek četiri kilometra Rečica vas, kroz koju se strmom uzbrdicom oivičenom 30-metarskim jelama stiže do Hude jame i rudnika užasa. Do Barbarina rova, koji je djelovao od 1902. do 1942., a tri godine kasnije u njemu je nastala po zlu poznata Huda jama. Stratište preko tri tisuće gubitnika Druge svetovne vojne, u kojoj su hrvatski domobrani izgubili Bosnu, Kotorski zaljev, Zemun, dio Srijema. Ne samo vojnika koji su na poziv tzv. svjetskih savezničkih velesila odložili oružje i prepustili se navodnoj pravdi božice Iustitije, negoli i njihovih najmilijih. Bez prepoznatljivih odora, staraca, djevojaka, žena i djece, kršćana katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, Hrvata, Nijemaca i Austrijanaca u odorama hrvatskoga i slovenskoga domobranstva i ustaša, Hitlerova Wehrmachta ili pak srbijansko-crnogorskih četnika. Toga svibnja 1945., po završetku Drugog svjetskoga rata, stjeranih u kavez očaja i beznađa, u utrobu majčice Zemlje, u kojoj su vrijedni slovenski delavci iskapali mrki ugljen osrednje kvalitete. Kazao mi je to slučajni poznanik, Celjanin Vančo, po ocu podrijetlom iz Grčke, poliglot i bivši stanovnik Makedonije i Srbije, svojedobno zaljubljen u Siščanku iz Novoga Pračna, čovjek koji je zbog njemu najdraže Slovenčice postao državljanin dežele. Punčke čije su bake bile Mađarica i Njemica. Velike skupine iz cijele Europe, među njima i hrvatsku pod državnim znamenjem, koje su se uzbrdo kretale prema staroj upravnoj zgradi Barbarina rova, glagoljivi je i u hrvatski književni jezik zaljubljeni Grk uporno fotografirao. Sve do zavjetne kapele mučenika, gdje su brojni Hrvati i članovi veteransko-domoljubnoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“ iz Siska, uz molitvu za pokoj nevinih duša, upalili trobojne svijeće-lampaše.

Domobrani najveći stradalnici za Hrvatsku

Zbog naporna puta i velike vrućine, u desetljećima zatajivanu slovensku šumu, nisu pošli 93-godišnji domobran Josip Sović iz Donje Letine, koji pamti teške bitke s partizanskim „opančarima“ za pitomu moslavačku Čazmu, te nešto mlađi Pavo Knežević , rođeni Zrinjanin što se kao u ilegali prikrio pred jugokomunistima u pounjskim Unčanima. Izostala je i galdovačka veteranka Vjekoslava Štos. I dok se mnogi od sadašnjih članova HD-a sa zahvalnošću i poštovanjem prisjećaju sudionika križnih putova, prvog predsjednika pok. Josipa Bulimbašića ili pak autora Sisačkoga žrtvoslova Adama Zahirovića, potom Cane Mesića, prof. Slave Striegla, prof. Stjepana Vrbanovića, ili pak Borisa Dukarića i dr. Svevlada Persoglije i negdašnjeg trgovca voćem i povrćem i danas živućih Borisa Dukarića sa Zibela i Stjepana Belovarića (93) s Tišinske ceste, koji uživa u bicikliranju crvenim stazama asfaltnim, najveći dio Ogranka čine potomci pripadnika drugoratne hrvatske regularne vojske. Najvećih stradalnika u partizanskim osvetničkim i komunističko-staljinističkim masovnim ubojstvima križnoputaša. Ima i onih čiji su djedovi kao 17-godišnjaci ratovali za crno-žutu k.u.k. monarhiju na Piavi u Prvom svjetskom ratu, onih kojima su najbliži poginuli u Drugom ili Domovinskom ratu, odnosno koji su s ushićenjem dočekali priliku da kao borci HV-a stanu na branik hrvatske domovine. Neovisne i demokratske Republike Hrvatske, čiji su teritorij – poput komadanja iza 1945. – velikosrpski četnici svih boja i fela ponovo željeli prisvojiti. Na putu u Laško bili su bivši pripadnik Druge gardijske brigade HV-a „Gromova“ i zatočenik Manjače Mijo Malović, branitelj iz prve dragovoljačke postrojbe ZNG-a 57. Bojne Ivan Krakar, bivši vojni policajac, sada djelatnik pravosuđa Ivica Mikšić, sunjski branitelj Stjepan Brleković, bivši pomoćnik načelnika policije i prvi HDZ-ov sisački gradonačelnik 90-ih Željko Malinac.

Punčka“ nikad čula za Hudu jamu

Nakon dvosatnoga putovanja, u Laškom i susjednoj vasi Rečici dočekuje nas uobičajena užurbanost mještana, ali u „Intersparovu“ caffeu mlada konobarica nikad nije čula za Hudu jamu i Barbarin rov. Za mjesto prve komemoracije okrutno ubijenim žrtvama Titovih partizana, komunističke i navodne antifašističke vlasti koja je po okončanju rata bez suda i pravorijeka masovni zločin sakrila u podzemlje. Po maršalovoj zapovijedi, slovenska je zemlja natopljena krvlju pripadnika hrvatske regularne vojske i ustaša, potom slovenskih domobrana i Austrijanaca u odorama Hitlerova ratnoga stroja, te četnika. Sedam desetljeća iza svega, na tlu Slovenije još je uvijek preko 700 zaraslih ratnih grobišta. Zloglasni velikosrbin Aleksandar Ranković, gospodar života i smrti u drugoj na diktaturi sazdanoj Jugoslaviji, negdje 1951. izvijestio je kako je „od 1945. godine likvidirano oko 600.000 neprijatelja naroda“. U Hudoj jami, zaklonjenoj borovima, sve je minule subote odisalo svečanom tišinom koju je samo na trenutke prekidao prodoran pjev slavuja. Ulaz u bivši rudnik, što ga je oko 2010. pohodila Sanaderova nasljedna predsjednica hrvatske Vlade, Jadranka Kosor, ne obećavši domaćinima bilo kakvu pomoć u odvoženju tisuća posmrtnih ostataka u domovinu Hrvatsku, već šest godina čvrsto je zabravljen. Pod križem deseci svijeća, doneseni iz različitih gradova i sela. Uz najveći hrvatski grob mariborsko Tezno s oko 60.000 zemnih ostataka Hrvata u zatrpanom njemačkom tenkovskom rovu, Huda jama i Barbarin rov mjesto je najokrutnije masovne likvidacije u kojoj su našli u smrt živo zakopani ljudi. Nijedna žrtva, na žalost, dosad nije civilizirano i uz pijetet pokopana. Dosadašnja istraživanja Hrvata iz zagorskoga Đurmanca Romana Leljaka, bivšeg pripadnika službe sigurnosti jugovojske, potvrdila su da je ovdje stradalo preko dvije tisuće Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Austrijanaca.

Molitva za mir, ljubav i praštanje

Od ulaza u stratište, kroz koje su nekad davno rudari izvozili ugljen, trasa je bivše uskotračne pruge, a na platou već su postavljeni oltar i klupe za hodočasnike. Reporter našega portala susreće celjskoga biskupa mons. Stanislava Lipovšeka, domaćina prve koncelebrirane svete mise zadušnice i komemoracije za žrtve Hude jame.

– Izuzetno smo zadovoljni što se danas održava ova vjerska i civilna počast umorenim Hrvatima, Nijemcima i Slovencima. Misnim ćemo slavljem izmoliti blaženi počivališni pokoj svim ubijenima. Da se jednom zasvagda ujedinimo u opraštanju, vjerskom i nacionalnom zajedništvu. Da u budućnost kročimo kao djeca Božja – ne u svađama, neprijateljstvima i ne u mržnjama – nego u miru i ljubavi. Mons. Lipovšek je potom poručio kako će i Katolička crkva Slovenije ubuduće intenzivnije poraditi, slijedeći primjer hrvatskoga martirologija, na istraživanju i beatifikaciji svećenika mučenika. Napomenuo je kako zna i za ratne žrtve slovenskih svećenika smaknute od zločinačke komunističke ruke u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Njima su zalaganjem uzoritoga dr. Košića na crkvama Sisačke biskupije trajno zabilježena imena. I dok pjevački zbor upjevava glasove za crkvene i ostale za 13. lipanj i blagdan sv. Antuna predviđene skladbe, sada već glasoviti progonitelj Titovih bezumnih udbaša i pripadnika drugih represivnih služba (muenchenski svjedok protiv ubojica Stjepana Đurekovića) Roman Leljak, koji je 2009. otkrio užas Hude jame, kazuje pojedinosti.

– Zadovoljan sam, dakako, jer je na najvišem političkom vrhu Slovenije donesena odluka da će se svi posmrtni ostaci žrtava bezumlja iz Hude jame dostojno i civilizirano pokopati. Ta me činjenica najviše raduje. Bez obzira na dokazano divljaštvo tzv. osloboditelja Jugoslavije? – domećemo potpitanjem. – Ono što se desilo više se nikad ne može popraviti, mlađim naraštajima preostaje samo da te nedužne ljude darujemo matici zemlji. Trudit ćemo se, međutim, da zločinci za počinjena zlodjela sudski odgovaraju.

Najstrašnije mjesto na svijetu

Pred ulazom u zloglasni rov, susreli smo i jednoga od najpoznatijih Siščana, bivšega ministra kulture u HDZ-ovoj Vladi g. Jasena Mesića. Izaslanik je odsutnoga predsjednika najveće oporbene stranke Tomislava Karamarka i članova Kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru. Veli kako su ubijeni u bivšem rudniku bili žrtve komunističke diktature.

– Dobro je da komemoracije vode istaknuti velikodostojnici Katoličke crkve i da se svi zajedno molimo za pokoj duša nevino ubijenih. Mi smo protiv svih totalitarizama i apsolutno za respektiranje svih žrtava jugoslavenskoga zločinačkoga poraća. Bez ikakve želje da izazivamo daljnje podjele u našem društvu. Naprotiv, da se priznaju povijesne istine i da se kao takve iskoriste za dobrobit naše Hrvatske. Za to, uostalom, zalaže i predsjednica Republike Hrvatske gđa Kolinda Grabar Kitarović, koja će spomenutim nastojanjima svakako dati svoj doprinos, zaključio je Jasen Mesić. U očekivanju početka svete mise zadušnice, koju će uza domaćeg biskupa (škofa, Bischopa) koncelebrirati gospićko-senjski mons. Mile Bogović i austrijski prior benedektinac p. Edmund Egenhofer, nekoliko minuta za poznanike iz Sisačke biskupije odvojio je i profesor Josip Jurčević.

– Na jednom smo od najstrašnijih mjesta na svijetu. Kako se bavim suvremenom poviješću domaćom i svjetskom, bavim se i viktimologijom, odnosno žrtvoslovljem, nagledao sam se ljudskih tragedija, uključujući i 1700 grobišta što ih je za sobom ostavio komunistički totalitarni režim. Ovo što se desilo u Hudoj jami, nigdje na svijetu se na tako strašan način nije dogodilo. Koliko se zasad zna, od 27. svibnja do 10. lipnja 1945. tri tisuće žrtava – vojnika, žena, djece i staraca – spušteno je u napušteni rudnik, zazidano s jedanaest zidanih prepreka. Bez vode hrane i kisika, umiralo je i napokon umrlo u najstrašnijim mukama.

Komunizam najzločinačkiji sustav u povijesti

Slika toga stratišta više je nego vizualno zastrašujuća, jer vidite tijela-kosture u pokretu i grču umiranja, a zbog kemijskih procesa imate kosture koji su napola skelet a pola tijela očuvano. Vidite, o užasa, napola žive ljude kao iz nekoga filma znanstvene fantastike. Nije stoga čudno što su iskusni slovenski forenzičari vidjevši zastrašujući prizor odreda zaplakali. Mi se u Hrvatskoj, a i svi drugi moramo suočiti s time da je komunizam bio najzločinačkiji sustav u povijesti čovječanstva. Sustav koji je sve što je nekomunističko – a to je cijela civilizacija prije komunizma – proglašeno neprijateljskim, kontrarevolucionarnim, bezvrijednim, uključujući ljude i simbole. Sve to bilo je izloženo najstrašnijem ostrašćenu uništavanju od strane ideologiziranih, opijenih komunista… I dok ljudi iz pratnje Zagrepčanina 92-godišnjega Veljka Ostojića pokazuju tisućama okupljenih pogrbljena starčića koji pamti užase križnoga puta od Bleiburga do Požege, neki upućeniji podsjećaju rijetke novinare da je najveći masakr ratnih gubitnika izveo sastav Treće armije JA Koče Popovića, odnosno Majevičke brigade. Ivan Krakar tako novinara RTV Slovenije, koji uporno traga ima li netko od nas „svojcev“, najbližih u Hudoj jami, upozorava da mu službena majica u Hrvatskoj može zazvučati sumnjivo i opasno. Na ovratniku je utkano veliko slovo U, doduše bez stilskih klapni zloćudnoga režima NDH, i u mnogome podsjeća na negdašnji često reklamiran logotip slovenskoga „Union“ piva. Zacijelo bi članovi sadašnje Milanović-Ostojićeve MUP-ove vrhuške lako prepoznali propagiranje ustaštva, slično onom „Za dom spremni“ velikoga domoljuba i nogometaša Josipa Šimunića, premda je to prvi uzviknuo a povijest potvrdila, sigetski junak rodom iz dvorca Šubićevih na opustošenom Zrinu Banovine.

Bez hrvatskih medija

A logikom agresoru naklonjenih hrvatskih „regionaca“ Hrvatskoj nije trebala ni kuna, ni krunica, niti šahovnica, ni osebujna vojna terminologija u kojoj je samokrijes pištolj, bataljon jednostavno bojna, a njen zapovjednik bojnik. Pa ipak ti i takvi Hrvati slave trijumfe bojovnika iz „Bljeska“, „Oluje“ i drugih vojnih pobjeda tijekom krvava Domovinskoga rata. Usprkos Pupovcu, Stanimiroviću, naprednjacima Tomi Grobaru, Aleksandru Vulinu, natpopu Irineju i Aleksandru Vučiću. Djelatnici komunističke radiotelevizije, bolje reći Radmanova medijskoga javnoga servisa i drugih medija, među tri tisuće hodočasnika nisu viđeni. S više kamera, međutim, u Laško i Hudu jamu stigao je televizijski glasnik slobode, urednik desničarske „Bujice“ Velimir Bujanec. Svjestan da ga članovi kabineta nesposobne vladine družbe premijera Milanovića iz puno razloga ne podnose, našim je čitateljima poručio „ kako se žandarmerijsko-milicijskoga ministra Ostoje Rankovića uopće ne pribojava. Oni su još sasvim malo na vlasti…“. Svako malo, njemu, Boži Vukušiću, Belji i brigadiru Vučiću iz Alkarskoga društva Sinja, prilazili su građani i brojne koludrice, oduševljeno se pozdravljajući… Kad su uskom kotlinom odjeknuli zvuci svečanih pjesama republika Slovenije, Hrvatske i Austrije, nastao je svečani tajac, a potom slijede pozdravi škofa Lipovška.

– Hudo se ovdje osjećam kao i većina vas prisutnih, ali ne toliko hudo da bih izgubio osjećaj vjernosti Isusu Kristu i Katoličkoj crkvi, reče potom mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski. I ovdje vjerujem u oproštaj grijeha i ovdje opraštam. Ne osjećam se stoga mlitavcem i popustljivcem, nego kao vjernik i Kristov učenik i iskreni Hrvat. Na ovom strašnom mjestu treba stati i bolje shvatiti njegovu poruku i našu obvezu prema ovdje stradalima.

Snažan poziv ljudskoj svijesti i savjesti

Trebamo stati ovdje i kao pripadnici Crkve svojega naroda, jer ovo mjesto kao i mnoge druge hude jame razasute Slovenijom i trasama križnih putova bolna je rana na tijelu hrvatskoga i slovenskoga društva iza pobjede tzv. antifašista i traži žurnu intervenciju. Ne smije to biti teret državi i narodu, nego snažan poziv našoj svijesti i savjesti da se što prije nađe humani kršćanski odgovor na pitanja koja šalju žrtve iz mjesta krvavih muka i uzdaha. Trebat će još mnogo vremena da se i ta svijest probudi i proširi, te postane dominantna u našem puku. Neki su u tom smislu već mnogo učinili: govorili su, pisali i izvrgavali se difamirajućim prijetnjama. Zahvalni smo im za učinjeno, kao i svima onima zaslužnima za ova skup. Posebno gospodinu Romanu Leljaku, da s oltara ne spominjem i mnoge zaslužne političare. Ovu biskupovu konstataciju nazočni su popratili pljeskom. Ustvrdio je zatim da slovenska i hrvatska država nisu dosad našle odgovor na pitanje kako se postaviti prema zločinima komunizma. Relativno mali broj žrtava dosad je ekshumiran i spreman na različite načine, odnosno pokopan , ali ni za njih nije pronađeno dolično posljednje počivalište. Stoga predlažemo da se tijela naših pogubljenih i neidentificiranih na manjim stratištima pokopaju na Krbavskom polju i da se ondje podigne svehrvatski grob kraj župne crkve Hrvatskih mučenika na Udbini. To posebno vrijedi za one koji su stradali izvan hrvatskoga područja. U njima je zacijelo bila ista želja i molitva kao u pjesmi istaknutog hrvatskog generala i pjesnika Petra Preradovića „u tvom polju daj mi groba, s tvojim cvijećem grob mi kiti…“. Ne oglušimo se na ovaj poziv i glas žrtava koji se nije smio čuti gotovo pola stoljeća, podvukao je mons. Bogović.

Pozdravi Janezu Janši

Pjesnik Mile Pešorda pročitao je zatim nekoliko svojih pjesama koje govore o ratnim stradanjima i zločinima, dok je uz buran pljesak pozdravljena nazočnost predsjednika Slovenske demokratične zveze Janeza Janše i govor Eve Irgl, predsjednice Komisije Državnoga zbora Slovenije za ljudska prava. – U sveopćoj šutnji iza 1945., kazala je Irglova, nije se puno govorilo, kao što se i danas često izbjegava spominjati. Slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla je zemne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana , koji su po svemu sudeći živi zakopani. Mislilo se da se najveći dio tijela odnosi na ubijene slovenske domobrane iz logora Teharja, ali se poslije pokazalo kako je broj žrtava mnogo veći, da se radi o tisućama, među kojima desetak postotaka čine žene. Samo u prvom 48 metara duboku rovu Hude jame, nalazi se oko tri tisuće tijela, naglasila je u podužem izlaganju gđa Eva Irgl. Govorio je i austrijski predsjednik Društva za ljudska prava Norbert Kapeller, dok su vijence predsjednika Boruta Pahora i drugih dužnosnika položili njihovi izaslanici. Svemu dodajemo svjedočenje Romana Leljaka, prema kojem je protiv partizanskoga komandira Benjamina Žižmonda, iza otkrića masovne grobnice, podnio kaznenu prijavu. Odgovorni Žižmond, međutim, 8. prosinca 2011. preselio je na drugi svijet, dok su se trojica njemu potčinjenih pravdali izvršavanjem vojničkih zadaća. Sudionicima skupa, dodajmo, mons. Stanislav Lipovšek je obznanio da je slovenska Vlada preraspodjelom sredstava pripremila 90.000 eura za uređenje ratnih grobišta i pokop posmrtnih ostataka žrtava iz Hude jame. Istup predsjednika HHO-a Ivana Zvonimira Čička, ipak, zaslužio je ovacije prisutnih na komemoraciji ali i poseban prostor na našem portalu. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Nils
    #1 Nils 18 lipnja, 2015, 18:07

    štovani gospodine Frkovič!
    Neizmjerno sam vam zahvalan za članak koji sre objavili na portalu za kojeg pišete o istini svega oko nas, a posebice o prošlosti, o kojoj mnogi šute a o kojoj bi morali govoriti i pisato svkodnevno, dok sva istina ne zagleda svijetolst dana istine koju mi moramo saznati.
    Lijepi pozdrav!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code