AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

PSIHIĆKI BOLESNI STANKOVIĆ

29. rujna, 2023.

Nije jasno, zašto se jednom Stankoviću, koji inače odlično živi, uopće i daje toliki značaj i publicitet kao „depresivcu“, a on, kao i niz ostalih njegovih kolega, (svaka čast iznimkama), godinama nisu primjećivali i govorili o depresiji jedne Kate Šoljić, koja je u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu izgubila četiri sina, ili Eve Šegarić iz Škabrnje kojoj su smrtno stradali desetak članova njezine obitelji, ili drugim riječima, malo tko iz tzv. velikih i tzv. ozbiljnih medija gotovo nikada se nije ni zanimao, a kamoli pisao, o depresiji koju  su proživljavali hrvatski branitelji i civili od Vukovara, Pakraca, Knina, Zadra, Splita, Zagreba, Saborskog, Voćina, Vinkovaca, Osijeka pa sve do Dubrovnika

Napisao: Mladen Pavković

Dugogodišnji urednik i voditelj kontraverzne tv emisije “Nedjeljom u dva“ Aleksandar Stanković ovih je dana objelodanio da je bolovao i da boluje od – depresije.

Sve je to lijepo objasnio u nizu intervjua i u knjizi koju je objavio na ovu temu – „Depra“, koja je odmah dobila i iznimnu (besplatnu) propagandu.

Pa, nije Stanković bilo tko!

Vjetar u kosi

S obzirom da je  godinama bio u depresiji, za koju liječnici kažu da nije prolazno stanje neraspoloženja i pasivnosti, već da se radi o ozbiljnoj bolesti  koju treba liječiti, neshvatljivo je da nitko od HRT-a do njegovih brojnih gostiju u emisijama nije primijetio da s ovim čovjekom nešto nije u redu, i da su mu liječnici već odavno trebali i morali dati bolovanje, a ne da su  ga na njegovu radnom mjestu, iz godine u godinu, neprestano „iscrpljivali“ priprema i vođenjem nedjeljne emisije, a pored toga gotovo svako ljeto ga „tjerali“ obilaziti Hrvatsku s motorkotačem i snimati tv emisiju – „Vjetar u kosi“.

Depresija, kažu dalje stručnjaci, utječe na cjelokupni život bolesnika, ali ima i značajan utjecaj  na socijalno okruženje. Pored toga, ova se bolest ne može izliječiti preko noći, što će reći da smo godinama, najčešće nakon nedjeljnog ručka, gledali ozbiljno bolesnog čovjeka, koji je svako malo mijenjao raspoloženja, pa je pojedinim sugovornicima koji mu nisu bili „po mjeri“ znao postavljati gruba i bezobrazna pitanje, dok je neke druge predstavljao i ispitivao kao da su mu najbliža rodbina.

Međutim, sad kad je Stanković dragovoljno objelodanio svoju ozbiljnu bolest, koju je godinama  vješto sakrivao od javnosti, neki postavljaju i pitanje: ima li na HRT-u (ili u nekim drugim medijima) još ljudi poput njega, koji pišu i objavljuju (poput Jergovića, Sever i sličnih) danas ovako, sutra onako, odnosno ozbiljnih bolesnika?

Također nam nije jasno, zašto se jednom Stankoviću, koji inače odlično živi, uopće i daje toliki značaj i publicitet kao „depresivcu“, a on, kao i niz ostalih njegovih kolega, (svaka čast iznimkama), godinama nisu primjećivali i govorili o depresiji jedne Kate Šoljić, koja je u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu izgubila četiri sina, ili Eve Šegarić iz Škabrnje kojoj su smrtno stradali desetak članova njezine obitelji, ili drugim riječima, malo tko iz tzv. velikih i tzv. ozbiljnih medija gotovo nikada se nije ni zanimao, a kamoli pisao, o depresiji koju  su proživljavali hrvatski branitelji i civili od Vukovara, Pakraca, Knina, Zadra, Splita, Zagreba, Saborskog, Voćina, Vinkovaca, Osijeka pa sve do Dubrovnika!

Pored toga, dragi Stankoviću, ako nisi znao dosad je suicid  izvršilo već blizu četiri tisuće hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, dok ih se pet puta više pokušalo ubiti (u depresiji!) a ti takve nikada nisi zvao kao goste u emisiju, niti s njima radio reportaže, jer da jesi možda bi netko od njih i danas bio živ i kupio tvoju knjigu!

Nu, kako bilo da bilo, ovom novinaru treba čestitati što je imao hrabrosti javno obznaniti što mnogi kriju, te svima onima koji ga vole ili ne vole poručiti da mu je prijeko potrebno pružiti ruku pomoći, saslušati ga, (ali on i druge!), i uputiti mu  nekoliko riječi iskrenog suosjećanja, te mu ukazati i na neko svjetlo  kojeg zapravo uvijek ima, ali ga, kažu stručnjaci, u tom času bolesnik ne vidi.

Nema Dalića

Hrvatska nogometna reprezentacija, koju vodi Zlatko Dalić, niže uspjehe za uspjehom. Ona je trenutačno najpoznatiji hrvatski proizvod u svijetu!

Što je nekada bio Šuker, sada je Modrić, što je nekada bio Blažević, sada je Dalić!

Nu, malo je tko očekivao da će Zlatko Dalić ostvariti rezultate snova.

Četiri-pet mjeseci prije odlaska nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u Rusiju, na moj poziv, na tribinu u prostorijama zagrebačke HVIDR-e, odazvalo se više Udruga proizašlih iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, da da javnu potporu Daliću i reprezentaciji. Bilo je to vrijeme kad se malo tko odlučio na ovakav potez. Tada smo Daliću i reprezentaciji zaželjeli sreću i veliki uspjeh. Tek kasnije, a poglavito kad su „vatreni“ osvojili drugo mjesto na svijetu, počeli su se „buditi“ i mnogi drugi.

Pa, što je onda u svemu tome sporno?

Činjenica da nekakve  nevidljive sile, iz utakmice u utakmicu, nekim drugim, „mafijaškim“ akcijama, žele umanjiti uspjeh naših nogometaša.

Naime, jedan Đoković, srpski tenisač, trenutačno broj jedan u svijetu, u hrvatskim medijima dobiva dva puta više prostora nego u srpskim novinama i televiziji!

Tako kako hrvatski mediji uzdižu Đokovića i Lepu Brenu i još niz drugih srpskih javnih ličnosti, više je nego jadno i žalosno, kao da Hrvati nemaju svoje sportske, glazbene i ine  junake, kojima se treba nakloniti do poda.

Ali, ne sjećamo se kad je primjerice Zlatko Dalić, jedan od najboljih trenera u svijetu, gostovao npr. u emisiji Nedjeljom u dva ili Otvoreno.

Ili ga razni stankovići i drugi ne zovu, ili se on neće i ne želi odazvati. Prije bi bilo ovo prvo!

O najuspješnijem nogometnom treneru i izborniku svih Hrvata svojedobno je objavljena i knjiga, ali o njemu nema ni jedan dokumentarni film, iako je već zaslužio da se o njemu snimi i igrani film.

Da je takav uspjeh postigao netko u Americi, poglavito sagledavajući i njegov životni put, oni bi film o njemu već odavno slali i diljem svijeta. T