Piše: Saša Radović
Apocalypse now, propast sada ili nešto kasnije, jedina je izgledna budućnost Hrvatske.
Uz postojeće mehanizme, sve ostalo je pusta želja. Zanemarimo paušalne poruke zlogukih proroka ili teorije zavjere i bez panike stavimo bilješke na papir:
Ne proizvodimo ništa ili nešto malo, troškovi su nam veći od prihoda – prezaduženi smo, kredite nam uskoro nitko neće htjeti davati! Kritična nam je nezaposlenost, indeks umirovljenika u odnosu na zaposlene, katastrofalan je, državna uprava je predimenzionirana. Hrvatska postaje zemlja starih ljudi, 84% mladih želi pobjeći iz svoje domovine – jer apokalipsa slijedi. Bez korjenitih promjena, uz svu dobru volju, pa i uz nepopularno stezanje remena i bogatih i siromašnih – raspad sistema (ako ga je ikad bilo!) jedina je logična perspektiva.
NEUMITNI PUT PREMA DNU
Rješenja ni u kojem slučaju nisu u subjektivnim naklapanjima Zorana Milanovića i comp. (njemu je dobro, čak odlično!) o tome kako Hrvatska ima dobre izglede izlaza iz krize kad uđemo u EU i slično. Pokušaj Linića da nametima, PDV-eom i porezima na sve i svašta zaustavi neumitni put ka dnu – neslavno je propao i rezultirao samo još bržim siromašenjem najsiromašnijih.
Zavaravanje je i kratka staza, pokušaj Vlade RH da proda Republiku Hrvatsku, otoke, obalu, šume, rijeke, i sve što se vidi i što se ne vidi. To proizlazi iz hitnog postupka donošenja Zakona o strateškim investicijskim projektima RH – alata za preuzimanje ovlasti za potpuno razvlašćivanje naroda od zemlje koju baštinimo. Namjere takve prljave rabote otkriva članak 18. tog zakona po kojem Vlada RH može otuđiti, prodati, prenamjeniti ili oduzeti bio koju nekretninu ili prirodni resurs u vlasništvu države i dati ga u vlasništvo (!) pravne ili privatne osobe!
Šačica nasljednika udbaških utemeljitelja ove jadne države, nakon donošenja spomenutog zakona, može prodavati sve pa i naše krovove nad glavama. S obzirom na to da smo i mi, građani prirodni resurs države – mogu prodati i nas u roblje. No i te milijarde od prodaje Hrvatske i hrvatskog puka nekom šeiku ili Putinovom ruskom tajkunu, naša rastrošna elita brzo bi potrošila i po običaju dio eura spremila na tajne privatne račune. Konačno rješenje možda i nije najgore, kao ruski ili arapski robovi, hrvatski puk ipak bi jeo, spavao i možda preživio.
Osim toga, ovakva robusna centralizacija i moć Zagreba da upravlja i prodaje po volji resurse i okružja Vukovara, Čakovca, Pule ili Cavtata – poništava kompletni sustav lokalne samouprave.
Umjesto beskrajne pohlepe za vlašću i nenarodnih zakona, neophodno je što prije donijeti Zakon o porijeklu imovine koji je ukinut davne 1990. godine. Ukinut je samo zato da bogate pljačkaše netko ne upita: „Odakle ti to, gdje si to pokrao ili opljačkao?“ Nikada nam taj Zakon o porijeklu imovine nije bio potrebniji nego danas.
UČINKOVITA KONFIKSACIJA RATNOG PROFITERSTVA
Pročitajmo još jednom gornje bilješke i isplahnimo oči hladnom vodom. Ako ovako ne ide – kako ide?
Ponovno pokušajmo odbaciti sumorne misli i najcrnije varijante. Vratimo se u domenu čiste kalkulacije. Sigurno je da postoji više solucija oporavka, no jedna je lako dohvatljiva i realna. Neophodna su dva uvjeta. To su;
– revalorizacija ratnog i pretvorbenog profiterstva (uz učinkovitu konfiskaciju)
– odbijanje vraćanja svih državnih kredita
Prvi uvjet u sebi nosi i korjenitu zamjenu izvršnih mehanizama, jer postojeći kadar (Porezni ured, DORH, sudovi) nema ni volje ni snage realizirati konfiskaciju nezakonito stečene imovine. I ne samo zapljenu te imovine nego i vraćanje u Hrvatsku 30 milijarda eura pokradenih i pohranjenih u svjetskim poreznim utočištima (o tome smo pisali na ovom portalu).
Drugi uvjet oporavka Hrvatske daleko je lakši i zahtijeva samo političku volju. Teške milijarde kojima su našu državu zadužili neodgovorni i pohlepni političari – čak i po međunarodnim normama (autor: Alexander Sack) ne treba vraćati! Postoje tri elementa koji taj dug čine „nevoljnim“ i zato nelegitimnim. To su:
– dug se uzima bez odobrenja i znanja naroda
– dug je potrošen na aktivnosti koje ne donose benefit narodu
– zajmodavatelj zna za gornja dva preduvjeta, ali ih ignorira
S obzirom na to da su gore navedeni elementi evidentni u Hrvatskoj – dug je „nevoljan“ odnosno nelegitiman. Ne treba ga vraćati! Pozitivna iskustva Argentine i Ekvadora klasičan su primjer da „nevoljne“ dugove ne treba vraćati. Manje glup narod od hrvatskog, Islanđani, prebacili su dugovanja na vlasnike banaka umjesto na porezne obveznike kao što to usrdno čini Linić. Ta otočka zemlja učinkovito brani svoj vlastiti socijalni sustav koji štiti nezaposlene od siromaštva. Island je napravio kapitalan zaokret – od kolapsa prema oporavku.
Pesimisti koji pola čaše vode nazivaju „polupraznom“ – odmahnut će glavama. No, ima onih koji neće! Razmislit će i upitati se dokle ćemo mirno gledati, na primjer prebogatog Vidoševića, Jakovčića ili mnoštvo lopova – da nam se smiju u lice i javno tvrde da su zaslužni, da su sve to stekli na pošten način… Nadam se da će biti više onih koji razmišljaju. Samo oni nas mogu izvući.
Anno Domini MMXIII.
2 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.