PRIČA ANTE MATIĆA: BLAGDAN U VUKOVARU

PRIČA ANTE MATIĆA: BLAGDAN U VUKOVARU

30. prosinca, 2018.

 

Piše: Ante Matić

Nitko nije znao odakle je došao i zašto luta olovnom dolinom s bijelim golubom na ramenu. Obilazio je naselja, groblja i skrovita mjesta u brdima. Navečer se vraćao do devetnaest borova, koji usamljeni rastu duboko u polju. Tu ga je noć zaticala i zora otkrivala. U sumrak bi sjeo na zemlju, oslonio se leđima na drvo i tako ostao sve do jutra. U svanuće je ostavljao borove i zaputio se u brda. Golub se dizao s ramena kad je sjedao počinuti ili kad je na nekim mjestima klicao na zemlju s rukama prekriženim na prsima ili odignutim iznad glave, prema nebesima. Vinuo s ramena i nadlijetao gospodara i okolinu, pa kad bi se starac osovio na noge, blago mu je slijetao na rame, svijao krila i mirovao. Čudesna i umiljata ptica zatreperila bi krilima kad bi starac pjevušio: Svim na zemlji mir veselje... Najduže je klečao s rukama podiguntim prema nebesima, ispred dvorca u Bleiburgu, u kojem se, prije pola stoljeća, odigrala strašna drama. Golub je nadlijetao dvorac i, kad se starac uspravio na noge, a golub mu sletio na rame, reče svojoj ptici: Ovdje su nas prevarili prokleti Englezi. Naredio je tada general Aleksander da se počisti paluba! Rafaele, ptico moja nespokojna, krv hrvatskih momaka, poraženih vojnika i civila tekla je potocima. Ljudi su u početku s čuđenjem i znatiželjom promatrali starca i njegovu pticu, pak se s vremeno navikli, jer su mislili da se radi o čudaku, kakvih u današnjem svijetu ima na pretek. Danima je tako obilazio dolinu i zalazio u mrka brda. Ni s kim nije razgovarao. Išao je šutke svojim križnim putom. Onda se jednoga dana nije pojavio kraj borova. Nestao je isto onako kako je nestalo tisuće vojnika zarobljenika i civila u svibnju 1945.godine. Išao je kao duh, i sjena njegova bijaše svjetlost na licima bijelih legija, koje su ga nevidljive pratile na dugom i teškom, križnom putu. Kad se primakao granici zemlje Dežele, obuze ga nelagoda. Išao je istim putom kojim je, kao mladić, prije 50 godina klipsao izmrcvaren u dugoj, strašnoj koloni smrti i užasa. Kad uzađe na Bežigrad, pogledao je niz put kojim valja opet proći, i kaza svojoj nijemoj ptici: Rafaele, dušo moja nespokojna, ovo je zemlja hrvatskih grobova. Samo Bog zna koliko je naših momaka ostavilo kosti u bezimenim grobovima diljem ove čudne i, nama negostoljubive zemlje; u dubokim jamama, u prokopima, u propuntama, u majdanima, u tenkovskim rovovima…tamo je negdje Kočevski rog, Maribor, Macelj a nije daleko jama Jazovka, ni onaj rudnik zavaljen i zaboravljen. U njemu leže hrvatske elitne legije. Potišten i neveseo spustio se niz brdo i prošao glavnom gradskom ulicom. Nije se zaustavljao ni osvrtao na upadice glede njegove ptice. Onoga davnoga dana na svakom koraku bile su stupice, i svaki pokušaj bijega iz kolone, bijaše stramputica i smrt. Izišavši iz grada otresao je prašnu sa cipela, dok su onda noge bile bose i krvave. Na mostu je dugo stajao i tiho molio za one koje odnese Drava. Kad odmakoše dalje i zađoše u mrka žumberačka brda, stari Jure Ujo upita svoju pticu: Čuješ li plač i jauke, Rafaele? Ptica je šutjela i mirovala na ramenu, a Ujo je nastavio govoriti više sebi nego ptici: Onda je ovuda sve cvalo i mirisalo, a mi smo odlazili u smrt. Gonili su nas kao životinje i mučili do one rupetine. Izranjeni, gladni, žedni, napola goli i bosi, isprebijani, otupjeli na udarce i psovke, smrt nam se činila jedinim spasom. Okrutnost pobjednika, naših mučitelja nije imala granice. Bog neka im oprositi. Ja ne mogu. Nisam Bog da opraštam. Dok se uspinjao krivudavom, planinskom stazom, golub se vinuo u visine, nadlijetao šumu, selašce na pregibu brda i spustio se na granu drveta koje je raslo do jame. Čekao je dok se starac primicao otvoru Jazovke. Kad je klekao tik do otvora jame, kao kod otvorene goleme rane i podigao ruke, golub mu se nježno spustio na dlan desne ruke visoko podignute prema nebu. Kroz planinsku samoću i tišinu prolomio se starčev bolan krik. Golub poskoči i odleprša iznad šume i ubrzo se vrati do otvora i provalije puna noći i ljudskih kostiju. Dižući se, starac ponovi riječi bahatog engleskog generala Aleksandera: Neka se počisti paluba. Vojničkim jezikom to je značilo – smrt zarobljenicima koji su Englezi i Titovi partizani razoružali na blajburškom polju u svibnja 1945. Onda pomilova po krilima i vratu svoju umiljatu pticu i, odlazeći od strašne jame u koju pobjednici baciše desetke tisuća zaroblnjenih vojnika i civila, reče potiho: Ako vas nije stigla ljudska pravda, stići će Božja. Potom se uputi pravac velikog, betonskog cvijeta. Dugo je stari Ujo klečao moleći ispod golemog spomenika, a golub je nadlijetao humke zarasle kao ožiljci rana, rovove, razorene i spaljene domove, minska polja i oskvrnute grobove. Golub se glasao napuklim glasom nadlijećući strašno mjesto ljudske boli i stradanja. Krenu gorak dalje.do Vukovara i Ujo i njegova bijela ptica prošli su kroz minska polja, vidjeli razorena i opustošena sela, ubijene ljude i životinje, prošli između rovova i grobova,pa kad se približiše Vukovaru, zamjetiše ga bradate spodobe i jedan pripadnik „nebeskog naroda“ povika: Vidi, bre, ludaka s ticom na ramenu. Drugi dobaci: Da ga oladimo.I pusti rafal hoteći ubiti starca i njegovu pticu na ramena. Ptica se ne pomače,a starac spusti usta na hladan kamen, poljubi ga, izreče kratku molitvu i pođe na obalu Dunava. U tišini osakaćena drveća i u hladnoj, svetoj požićnoj noći, stajao je kao kip skamenjena jada, promatrajući silovito moćnu vodu kako teče tiho, spokono, kao da se ništa nije dogodilo. Povremeni pucnji parali su tišinu u tihoj, svetoj noći i samoći. I zaplaka kao izgubljeno dijete nad tamnom vodom, kao nad crnim svijetom i životom.Obuze ga golema tuga zbog onih koje pobraše crna krila smrti i odnese rijeka. Odnekud začu plač djeteta. I prije no pođe da vidi majku i novorođenče i daruje ga lančićem s križićem što ga je čitav život nosio oko vrata, baci kamenčić u vodu i zavapi iz dubine duše: Isuse, dođi u moj ponižen grad! Tostade na nogama. I dok im se primicao, oni se dadoše u bijeg dovikujući ostalima kako ide ustaško čudovište. Gradom proleti strah. S bijelim golubom na ramenu i s blistavom ranom na prsima ušao je u pust, razoren, sablasan grad.

Gledao je zastrašujući prizor, slike pustoši i ljudske zloće, drveće je stršilo sablasno iz ruševina, jer su granate i ledeni vjetrovi poskidali lišće i izranili grane, pa se patrljci ozebla drveća naginjaše na sve strane udarani bičevima studeni u zimi punoj poniženja i boli, a kroz mukle raspukline i prozore bez stakala zirkale su oči stradalnika koji su nestalih u danima zla i noćima užasa. Poče ispadivati sitan snijeg. Hladnoća se i tuga uvlačila pod kožu stvari. Kuća, u kojoj ga prije sedmadeset gogina donijela majka na svijet, sravnjena sa zemljom. Malo je odsjeo na kućnom pragu,a onda pođe do crkve Na mjestu gdje je poginuo Blago i njegovi sinovi, kleknuo je na koljena i podigao ruke prema nebu. Golub rašini krila, i kad htjede odjetjeti, starac ga uze u ruke, poljubi i pusti da odleti. Rafael se izgubi u hladnoj i svetoj božićnoj noći. Reče mu dok se dizao s dlana: Grad moj pogledaj, Rafaele. Bogu reci što si vidio. Znao je da će letjeti šupljinom nebeskom i lutati ukleta i neutješana duša sve do sudnjega dana. Kad se pomolio na Ovčarti i na Trpinjskoj cesti za duše pobijenih, poklanih, spaljenih, za duše silovanih i umorenih žena i djevojčica, za duše nestalih, pođe do ruševina crkve i kleče ispred gola oltara na kojem nije bilo ništo do malo poprašena snijega, baci pogled na slomljeni križ i zvono koje je hrđalo u ruševini kraj trnjem ponižena, razorena zida, spusti usta na hladan kamen, poljubi ga, izreče kratku molitvu i pođe na obalu Dunava. U spusti usta na hladan kamen, poljubi ga, izreče kratku molitvu i pođe na obalu Dunava. U tišini osakaćena drveća i u hladnoj, svetoj požićnoj noći, stajao je kao kip skamenjena jada, promatrajući silovito moćnu vodu kako teče tiho, spokono, kao da se ništa nije dogodilo. Povremeni pucnji parali su tišinu u tihoj, svetoj noći i samoći. I zaplaka kao izgubljeno dijete nad tamnom vodom, kao nad crnim svijetom i životom.Obuze ga golema tuga zbog onih koje pobraše crna krila smrti i odnese rijeka. Odnekud začu plač djeteta. I prije no pođe da vidi majku i novorođenče i daruje ga lančićem s križićem što ga je čitav život nosio oko vrata, baci kamenčić u vodu i zavapi iz dubine duše: Isuse, dođi u moj ponižen grad! Ttišini osakaćena drveća i u hladnoj, svetoj požićnoj noći, stajao je kao kip skamenjena jada, promatrajući silovito moćnu vodu kako teče tiho, spokono, kao da se ništa nije dogodilo. Povremeni pucnji parali su tišinu u tihoj, svetoj noći i samoći. I zaplaka kao izgubljeno dijete nad tamnom vodom, kao nad crnim svijetom i životom.Obuze ga golema tuga zbog onih koje pobraše crna krila smrti i odnese rijeka. Odnekud začu plač djeteta. I prije no pođe da vidi majku i novorođenče i daruje ga lančićem s križićem što ga je čitav život nosio oko vrata, baci kamenčić u vodu i zavapi iz dubine duše: Isuse, dođi u moj ponižen grad!

Gledao je zastrašujući prizor, slike pustoši i ljudske zloće, drveće je stršilo sablasno iz ruševina, jer su granate i ledeni vjetrovi poskidali lišće i izranili grane, pa se patrljci ozebla drveća naginjaše na sve strane udarani bičevima studeni u zimi punoj poniženja i boli, a kroz mukle raspukline i prozore bez stakala zirkale su oči stradalnika koji su nestalih u danima zla i noćima užasa. Poče ispadivati sitan snijeg.Hladnoća se i tuga uvlačila pod kožu stvari. Kuća, u kojoj ga prije sedmadeset gogina donijela majka na svijet, sravnjena sa zemljom. Malo je odsjeo na kućnom pragu,a onda pođe do crkve Na mjestu gdje je poginuo Blago i njegovi sinovi, kleknuo je na koljena i podigao ruke prema nebu. Golub rašini krila, i kad htjede odjetjeti, starac ga uze u ruke, poljubi i pusti da odleti. Rafael se izgubi u hladnoj i svetoj božićnoj noći. Reče mu dok se dizao s dlana: Grad moj pogledaj, Rafaele. Bogu reci što si vidio. Znao je da će letjeti šupljinom nebeskom i lutati ukleta i neutješana duša sve do sudnjega dana. Kad se pomolio na Ovčarti i na Trpinjskoj cesti za duše pobijenih, poklanih, spusti usta na hladan kamen, poljubi ga, izreče kratku molitvu i pođe na obalu Dunava. U tišini osakaćena drveća i u hladnoj, svetoj požićnoj noći, stajao je kao kip skamenjena jada, promatrajući silovito moćnu vodu kako teče tiho, spokono, kao da se ništa nije dogodilo. Povremeni pucnji parali su tišinu u tihoj, svetoj noći i samoći. I zaplaka kao izgubljeno dijete nad tamnom vodom, kao nad crnim svijetom i životom.Obuze ga golema tuga zbog onih koje pobraše crna krila smrti i odnese rijeka. Odnekud začu plač djeteta. I prije no pođe da vidi majku i novorođenče i daruje ga lančićem s križićem što ga je čitav život nosio oko vrata, baci kamenčić u vodu i zavapi iz dubine duše: Isuse, dođi u moj ponižen grad! Tspaljenih, za duše silovanih i umorenih žena i djevojčica, za duše nestalih, pođe do ruševina crkve i kleče ispred gola oltara na kojem nije bilo ništo do malo poprašena snijega, baci pogled na slomljeni križ i zvono koje je hrđalo u ruševini kraj trnjem ponižena, razorena zida, spusti usta na hladan kamen, poljubi ga, izreče kratku molitvu i pođe na obalu Dunava. U tišini osakaćena drveća i u hladnoj, svetoj požićnoj noći, stajao je kao kip skamenjena jada, promatrajući silovito moćnu vodu kako teče tiho, spokono, kao da se ništa nije dogodilo. Povremeni pucnji parali su tišinu u tihoj, svetoj noći i samoći. I zaplaka kao izgubljeno dijete nad tamnom vodom, kao nad crnim svijetom i životom.Obuze ga golema tuga zbog onih koje pobraše crna krila smrti i odnese rijeka. Odnekud začu plač djeteta. I prije no pođe da vidi majku i novorođenče i daruje ga lančićem s križićem što ga je čitav život nosio oko vrata, baci kamenčić u vodu i zavapi iz dubine duše: Isuse, dođi u moj ponižen grad! T

 

15 komentara

Uskoči u raspravu
  1. čitač
    #1 čitač 3 siječnja, 2019, 05:17

    Priča je odlična i simbolična

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Čitatelj
    #2 Čitatelj 31 prosinca, 2018, 07:52

    Kao da je bitno pije li ili ne pisac ili slikar ili kipar ili skladatelj…bitno je njegovo djelo. Ako je Matićnapisao ovu priču dok je pio onda svaka čast i čest…Ova je divna priča i uživao sam u ljepoti rečenice i na kraju me oduševila poruka priče, ono nešto što se kaže, što je pisac htio reći.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Ante Matić
    #3 Ante Matić 31 prosinca, 2018, 07:46

    Žena je upravu.Ne pijem od Martinja prošle godine, niti ću ikad više piti alkoholna pića. Nećete mi vjerovati,a istina je, od Martinja prošle godine nije prešla kap alkhola preko mojih usta,a prošao sam dvoje svatove, krstike, razne fešte, pa evo i ove svete božićne dane.
    Još da mi se riješit cigara.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Žena
    #4 Žena 31 prosinca, 2018, 07:41

    Ante ne pije alkohol od Martinja prošle godine. Ne znam kako je uspio ne piti. Kad bi porestao pušiti, bio bi bolji čovjek nego pisac. Ovako, još uvijek je bolji pisac nego čovjek. Ja ga poznajem četerdeset godina.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Inžinjer
    #5 Inžinjer 31 prosinca, 2018, 07:38

    Ja znam da već godinu i više ne pije alkohol u birtiji u koju dolazi,a pije li doma, to bi trebalo njega pitat.

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Pitalac
    #6 Pitalac 31 prosinca, 2018, 07:35

    Ne vjerujem da je prestao piti alkohol.Laže tko kod to kaže.
    NIje on tako jak karakter da prestane piti.On je slabićjebo ga ti…bosanska pijandura…

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Apstinent
    #7 Apstinent 31 prosinca, 2018, 07:33

    Šta pričate, da Matić više ne pije alkhol.Ako je istina, onda mu je bilo i vrijeme. Trusio je te žestice, rakijetine loze i travarice i vino, pa i pivo…mislim da je popio do prekida pijanstva čatrnju raznog izmješana pića…

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. Prijatelj
    #8 Prijatelj 31 prosinca, 2018, 07:30

    Da, dolazi u taj kafić i ne pije ništa od alkohola već godinu i više dana, pa je ovih dana sjedeči s porijateljima, kad smo mi dvojica tražili od konabara bezalkolno pivo, on je rekao konabaru, da njemu donese bezalkoholno vino.

    Odgovorite na ovaj komentar
  9. Bosanac
    #9 Bosanac 31 prosinca, 2018, 07:27

    Možeš ga naći na Docu u kafiću Opatovina. Tamo je gotovo postao inventar.

    Odgovorite na ovaj komentar
  10. Kritik
    #10 Kritik 31 prosinca, 2018, 07:25

    Matičeva priča je rasodija kroz našu nedavnu neslavnu prolost durgo svjetskog rata i poraća i malo je dokađila nedavno našpslobodilači i obrambeni rat.Priča je literarno fantastična. Volio bih upoznati tog pisca i s njim popit koju ljudt, koji, ako ovako dobro piše i ostale priče, onda je zaista briljantan pisac.

    Odgovorite na ovaj komentar
  11. Ustaša
    #11 Ustaša 31 prosinca, 2018, 07:20

    Kakva partijska vojska, konjino livoglava. Ustaše su bili dobrovoljci, domobrani regularna vojska. Vojnici Zbora narodne garde 1991. bili su mahom dobrovoljci kao što su bili ustaše 1941. godine. Dokle će partizanski zlorvori i njihova djeca i unuci sotonizirat hrvatske ustaše i širit o njima laži…ni u grobovima im ne daju spokoja…

    Odgovorite na ovaj komentar
  12. Borac
    #12 Borac 31 prosinca, 2018, 07:15

    o kakvim ustašama govoriš.Zar je to bila vojska.To je bila partijska vojska kao štoje 1991. godine Tuđmanova vojska bila partijska hadezeovska…

    Odgovorite na ovaj komentar
  13. istinoljubac
    #13 istinoljubac 31 prosinca, 2018, 07:12

    Strašna priča, potresna. Ovo je priča o jednoj hrvatskoj vojsci, koja se zvala ustaše i koja je pobijena kad se poredala partizanima. Mislim da su glavni junac i ove priče Jure Francetić i Rafael Boban.Starcu koji ide diljem hrvavih ratišta i razbojišta, pokraj stratišta i jama, ime mu je Jure,a njegovoj pitomoj, čudesnoj ptici ime je Rafael.To je Rafael Boban. Kad su se uspeli na brdo Bežigrad iznad Ljubljane, Jure govori svojoj ptici strašnu rečlenici o tragediji hrvatske vpjske i naroda :”Rafaele, ptico moja nespokojna ovo je zemlja naših grobova” Zaista je ta Slovenija puna naših pobijnenih ustaša, domobrana i civila 1945. godine. Matiću, Bog ti dao dobro zdravlje da još pišeš i osvjetljavaš mračne zakutke naše prošlosti i raskrikakavaš partizanske laži o ustašama i hrvatskom narodu.

    Odgovorite na ovaj komentar
  14. Buridanov magarac
    #14 Buridanov magarac 30 prosinca, 2018, 19:49

    Drago mi je što si pročitao moju priču. Kad sam pročitao tvoj silno mudroslovan komentar od pet riječi sjetio sam se Burudanova magarca. Zgrabila te dilema između priče i autora, pa si malo revucno…..

    Odgovorite na ovaj komentar
  15. Anonimno
    #15 Anonimno 30 prosinca, 2018, 09:51

    Dobra tema, a pisac, uh, uh.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code