PREMIJER IZJEDNAČIO BLEIBURG I JASENOVAC

PREMIJER IZJEDNAČIO BLEIBURG I JASENOVAC

14. svibnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Srećko Jurdana

S obzirom na dosadašnje popratne ideološke efekte blajburških komemoracija, psihološki je potpuno shvatljiva poruka premijera Milanovića da na tom okupljanju ne želi sudjelovati. Nitko ga tamo, zapravo, nije ni očekivao. Manje je jasno, međutim, zašto je gospodin Milanović u isti kontekst postavio i jasenovačko obilježavanje godišnice proboja logoraša. Izjavio je, u nezgrapno- nerazumljivome tonu, „Ne idem u Bleiburg i Jasenovac jer konkurencija širi netoleranciju“. Koja konkurencija? Kakva netolerancija? Kakve veze premijer ima s tim apstrakcijama, i kakve veze ima Jasenovac s Bleiburgom?

„Ove godine ne idem na takva mjesta“ – ponudio je kratko objašnjenje Milanović – „jer to političkoj konkurenciji služi da govori što već govori“. Stilski krajnje zanimljivo rečeno, nema sumnje: „da govori što već govori“. Opravdanje za svoje apstiniranje potražio je usput i u stihovima nekakvih muzičkih reklamera lokalnog bljutavog piva: „Mržnje i inata, za još dva-tri rata“. Može se iz navedenoga shvatiti kako je premijer zaključio da bi i njegovo pojavljivanje u Jasenovcu predstavljalo doprinos širenju „mržnje i inata“. Na djelu je poprilično bizarna logika. Politički lider lijeve i deklarirano antifašističke orijentacije ne želi nastupiti na tradicionalnoj smotri fašističkih žrtava kako ne bi širio „mržnju i inat“, i nekakvoj „konkurenciji“ suprotnoga ideološkoga predznaka pružio povod za napade. Da autor ovoga teksta nije komentator po zanimanju, s obavezom da fenomene razmotri detaljnije, na opisani Milanovićev stav dodao bi samo: „No comment“.

UNIVERZALNO SJEĆANJE

Odavanje počasti blajburškim žrtvama funkcioniralo je do sada bitno manje kao izražavanje pijeteta, a bitno više kao prilika skupini nereformiranih likova za javno glorificiranje ustaštva, i jasno je da država koja ulazi u Europsku uniju mora takvoj tendencioznoj „svečanosti“ uskratiti bilo kakvu institucionalnu podršku. Jasenovac, na drugoj strani, s Bleiburgom nema nikakav zajednički nazivnik koji bi premijeru nudio argumente za njegovo aktualno manifestiranje ekvidistance. Radi se o ustaškome konc-logoru u kojem je – u slijedu kolektivne mahnitosti koja je tada generirala iz Njemačke – ubijeno preko osamdeset tisuća nedužnih ljudi raznih vjera i nacionalnosti (Srba, Židova, Muslimana, Hrvata i dr.), i zemlja zasnovana na elementarnim etičkim vrijednostima obavezna je na njih sačuvati institucionalnu uspomenu, u skladu s univerzalnim sjećanjem na mnoge druge, još znatno pogubnije konc-logore i cjelokupnim obilježavanjem svjetske pobjede nad nacizmom-fašizmom.

Znajući to, predsjednik Josipović došao je u Jasenovac; premijer Milanović nije, da „konkurenciji ne bi dao priliku da govori što već govori“. U kontekstu zbivanja može se svakako uočiti da je premijer psihološki zasićen povijesnim obljetnicama, komemoracijama, okupljanjima, podsjećanjima, obaveznim prigodnim govorima na zadane humanističko-ideološke teme i kontraverzama koje spomenuta obilježavanja u Hrvatskoj izazivaju. Ostavlja dojam kao da od svega toga naprosto želi unilateralno pobjeći, bez obzira na ustaljeni državni protokol kojem je po funkciji podvrgnut. Prošlo je, uostalom, gotovo sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata, i gospodin Milanović rezonira možda da je došlo vrijeme za polagani rastanak s nekim ritualima. Ostatak svijeta, međutim, evidentno ima drukčije mišljenje. Taj veliki sukob između dobra i zla – iako se „dobro“ u njemu, nema sumnje, mjestimično može drastično relativizirati – bio je previše snažan i razoran da bi ga „moderno doba“ na fonu nekih novih pravila političke igre moglo potisnuti u kolektivnu podsvijest.

AUTORITET FUNKCIJE

To znači da se Milanović ne može uzdići „iznad bitke“, čemu očito teži. Htio bi da bude premijer zemlje oslobođene od svjetonazorno-ideoloških konflikata koje je progone tijekom dva stoljeća, ali ta je misija neostvariva, zato jer realno živi u zemlji koja se nalazi u permanentnom stanju unutarnjeg psihološkog rata. Apstiniranjem od odavanja počasti nacifašističkim žrtvama ne može prevladati to stanje, ali može zato ugroziti autoritet svoje funkcije. T

 

 

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<