KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

BUDUĆA „TREĆA OPCIJA“ JE BANDIĆ?

24. svibnja, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

I Ustavni sud – političko-pravosudna institucija prvoga reda – prepoznao je vjerojatno aktualne slabosti Zorana Milanovića i njegove Vlade kad je donio odluku o proceduralnoj suspenziji zakona o zdravstvenom odgoju. Da iza tog konfliktnog zakona stoji moćnija ekipa, nesumnjivo bi i zadnju apelacijsku instancu prošao bez poteškoća. Lokalni izbori pokazali su, međutim, da ekipa nije naročito uvjerljiva. HDZ je ubrao dovoljno glasova da može nastaviti s galamom, ali najvažnije od svega – SDP nije osvojio Zagreb. Glavni grad, u svakom smislu najznačajnija zona u Hrvatskoj, s ogromnom vjerojatnošću ostaje pod političkim nadzorom Milana Bandića, što bi se za gospodina Milanovića moglo nazvati debaklom.

Kako stvari stoje, bolje bi mu bilo da se od Bandića nikada nije ni odvajao. Glumeći svojedobno neraskidivu bliskost s fatalnim gospodinom Bandićem – zbog čega se danas kandidat SDP-a Ostojić ispričavao publici (sic !) – proizveo je kod ljudi dojam o sebi kao opsjenaru koji u stvarnosti ne zna što hoće. Ako je s Bandićem već započeo rat, morao je barem dvije godine intenzivno pripremati svoga specijalnoga kandidata za Zagreb. Bilo bi logično da se odlučio za nekog dinamičnog lika, sposobnog za efikasno pariranje „hiperaktivnom“ Bandiću, i osigurao mu kontinuiranu medijsku pažnju. Umjesto toga, u zadnji čas je eliminirao Davora Bernardića kao kandidata, i odabrao mlakog Rajka Ostojića koji nema ni nastup, ni karizmu. Doista, zašto bi većina građana izabrala gospodina Ostojića ? Zbog kabineta i akademskih titula ? U politici one nešto vrijede kad se bira predsjednik države, koji mora biti „ozbiljan čovjek“. Za druge funkcije ne znače gotovo ništa.

Većini je mnogo bliži jednostavan profil koji aktivno korespondira s njezinim dnevnim problemima, a tu je gospodin Bandić aga. Zagreb pod njim uglavnom funkcionira. Ustanova Zrinjevac, na primjer – odgovorna za zelene površine – radi maksimalno kvalitetno u postojećim teškim civilizacijskim okolnostima, jednako kao i Zagrebparking. Uvedeni su nedavno i javni bicikli na unajmljivanje. Bandić je omniprezentan, pojavljuje se, trudi se, i građani uz njega znaju na čemu su. Potreban je napor, a ne dokona neinventivna rutina, da bi se njega pobijedilo. Uspio je dobiti i većinu u gradskoj skupštini, čime se Milanović doista doveo pred zid. Tijekom izbora nije eksploatirao niti jednu Bandićevu slabu točku. U SDP-u su s razlogom potiho ogorčeni na njegovu neefikasnost. Kad jedna velika, pritom i vladajuća stranka tako uvjerljivo izgubi od svoga disidenta individualca, u njezinom mehanizmu nešto je očito trulo.

Gospodinu Bandiću, na drugoj strani, aktualna pobjeda – izvjesno je da će g. Ostojića poraziti i u drugom krugu – otvara nove perspektive. Potvrđujući svoju suverenost u Zagrebu, osigurao je snažnu platformu za neslućeni politički razvoj. S obzirom na krug koji ga podupire, i ekonomsko-logistički potencijal koji se nalazi pod njegovim praktičnim nadzorom, može se – bez velikoga pretjerivanja – smatrati najutjecajnijim čovjekom u državi. Jasno je da ga takva pozicija pretvara u budućega kandidata za preuzimanje vlasti na državnoj razini. Nije rođen za predsjednika, jer tu je na snazi druga komunikologija, ali bio bi – uz društvene okolnosti koje su danas na snazi – izuzetno opasan kao kandidat za premijera. Autoru ovoga teksta instinkt govori da će Bandićeve pretenzije rasti na odjeku novoga zagrebačkog trijumfa. Zadrže li se postojeći trendovi, gospodin Bandić kao „nestranački kandidat“ mogao bi se na državnim izborima pokazati jači od Milanovića i Karamarka zajedno.