GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

PREDSTAVALJANJE ROMANA ANTE MATIĆA

10. studenoga, 2018.

General Tolj je toplim riječima govorio o njihovu dugom poznanstvu i iskrenom prijateljstvu, koje je Matić zapečatio jednim od svijetlih likova njegova romana, pa je svog prijatelja pjesnika Tolja u romanu nazvao Ivan Toljaga. Zapravo većina likova Matieve priče su živi ljudi, njegovi suvremenici, i, naravno, oni Hrvati koji su zaslužni, da hrvatski narod, nakon devet stoljeća sluganstva, slave i jada, konačno ima svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Tolj se, pročitavši ulomak na 53 stranici koji se odnosi Manolića i Matića, priklopio riječima:“Tko se to od nas još sjeća tih dana osim Matića. Taj strašni zaborav koji nas prati i lakoća opraštanja, kao zla kob.“

Napisao: I.M.

U Zagrebu je 8. studenoga predstavljen roman Bog i drugovi našega “stalnog čitatelja i povremenog komentatora, koji katkado zaluta u rodni kraj“ kako Matić zna reći za naš portal i mjesto rođenja, kod Isusovaca, u dvorani župe Presvetog srca Isusova u Zagrebu. Župnik Ivan Matić pozdravljajući nazočne i predstavljače romana, rekao da je pročitao roman svog prezimenjaka i da je ostao bez riječ nad činjenicom o tabuima i prešućenim istinama o kojima se još uvijek šuti, a Matić upravo o tome piše.

O romanu progovorili su, svaki na svoj način, Ivan Tolj, pjesnik i general, Josip Jurčević doktor novije hrvatske povijesti i Esad Jogić, pisac potresnog romana Drinske mučenice. Jogić, kao vrsni prozaik i kritik duboko je zaorao i predočio nazočnima ljepotu Matićeve rečenice i dubinu onoga što se krije i daleko odjekuje u Matičevoj priči o hrvatskom narodu i njegovu muktorpnu hodu kroz prostor i vrijeme ispod ovog krvavog podnebesja, gdje gotovo da sve objavšnjava zadnja rečenica romana, koja glasi: „Kako je teško bilo živjeti gdje sam se rodio, a još teže umirati gdje sam živio.“

General Tolj je toplim riječima govorio o njihovu dugom poznanstvu i iskrenom prijateljstvu, koje je Matić zapečatio jednim od svijetlih likova njegova romana, pa je svog prijatelja pjesnika Tolja u romanu nazvao Ivan Toljaga. Zapravo većina likova Matieve priče su živi ljudi, njegovi suvremenici, i, naravno, oni Hrvati koji su zaslužni, da hrvatski narod, nakon devet stoljeća sluganstva, slave i jada, konačno ima svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Tolj se, pročitavši ulomak na 53 stranici koji se odnosi Manolića i Matića, priklopio riječima:“Tko se to od nas još sjeća tih dana osim Matića. Taj strašni zaborav koji nas prati i lakoća opraštanja, kao zla kob.“

Tri dijela

Profesor Jurčević je govorio baš profesorski. Rasčlanio je roman na temeljne razdjelnice i povijesne silnice, ustvrdivši da je to roman o hiper hrvatskoj stvarnoasti, koja se događala prošlog i početkom ovoga stoljeća. Predložio je da se knjiga proučava u školama i na fakultetima iz koje bi studenti mogli naučiti što se stvarno događalo hrvatskom narodu prije rata, u ratu i poslije rata, kako je Matić rasčlanio svoju priču na tri poglavlja. U romanu ima jedna dvojbena rečenica nad kojom će se svaki onaj koji bude čitao treba zamisliti glede čovjeka (i naroda)i njegova protoka nevidljivim koritom vremena, a ta rečenica glasi: „Postoje dobri i loši ljudi, postoje dobre i loše obitelji, postoje dobri i loši narodi.“ Na kraju, autor romana Bog i drugovii požalio se, kako je teško i nezahvalna biti pisac katoličke isnspiracije i hrvatske orinetacije u ovom vremenu sotonizacije, globalizacije i strahote laži, pa se jetke našalio pošalicom nekog mudra starca Bariše iz njegova rodnog kraja, koji je znao reći: „Od kad sam sebe uvatio u laži, nikom živu ne vjerujem.“ I druge koja dopunja prvu: „Niko se od laži nije udavio!“ Autor romana Bog i drugovi preko jednog od svojih likova kaže i ovo: „Ideologija drugova bila je laž i prevara, a praksa zločin i strah. Vrijeme vlasti i terora drugova ostavilo je pod ovim krvavim podnebesjem moralnu pustinju i demografsku pustoš.

Toliko boli

Drugovi su ubili i protjerali više Hrvata nego u tisuću godina borbe hrvatskog naroda za opstanak na svojoj zemlji, pod svojim nebesima. Psihološki teror vlasti drugova gurnuo je Hrvate u krizu indetiteta i nacionalnu psihozu jugoslavenskog čovjeka. Ta pošast i živo zlo prešlo je granice historijografije i zašlo dubopko u psihopatiju i empatiju. Samo je jedan zločin veći od njihova, a to je zaborav tog zločina. Drugovi su ubijali svećenike, rušili crkve, zlostavljali vjernike i nijekali postojanje Boga, a nisu nijekali Lucifera i njegove i njihove demone. Sve donedavno najljepši hrvatski trg nosio je ime druga nad drugovima, koji je sa svoljim drugaricama i drugovima, komunistima i ateistima, partizanima, oznašima i udbašima, partijašima, knojevcima i skojevcima nanio toliko boli nepreboli hrvatskom čovjeku, hrvatskom narodu, da se to gotovo ne može riječima opisati. Ovo priča o njima moj je prilog nezaboravu i njihovoj istini, koju smo, srećom, nadživjeli! T