PRAZNIK POEZIJE

PRAZNIK POEZIJE

25. lipnja, 2011.

Autor: Nedjeljko Kaveljević Ždero

U subotu  10.06. na zadnjem sezonskom druženju Jutra poezije gostovala je  Sibila Petlevska.

 Književnica, teatrologinja,znanstvenica i iznad svega pjesnikinja. Uvažena i dobra, vrsna, vrhunska. Kako reče voditelj Jutra, jedna od, ustvari najbolja hrvatska pjesnikinja. Jutro poezije ima svoje vlastito ime, svoju dugovječnost i značaj samo po sebi, ali kad gostuje kao u subotu netko od formata, preraste od redovite pjesničke matineje u nešto posebno, ovaj put u praznik poezije. U prilog tome govori činjenica da se u 11 sati u Berki okupila elita na čelu s akademikom Zvonimirom Mrkonjićem, Brankom Malešom, Vlastom Knezović, Seadom Begovićem, Draženom Katunarićem,Goranom Matovićem… Ioni što eliti kucaju na sama vrata; Krajina, Buklijaš, Domović, Mraović…  I još mnogi važni pjesnici i pjesnikinje. I uvaženi novinari. Jozo Kapović (HTV) Franjo Marinković (HR) Maja Hrgović (Novi list). I još njih, malo manje značajnih ali zato ne manje važnih, inače redovnih posjetitelja Jutra i konzumenata poezije. Uglavnom društvo koje bi svaku kulturnu manifestaciju usrećilo, a napose hrvatsko pjesništvo koje je društvena nebriga dogurala do same margine.

 Sibila Petlevski, rođena zagrepčanka, napisala je već toliko knjiga… Ne neću vam nabrajati što je sve napisala, znatiželjni to lako mogu doznati klikom na internetu na njezino ime.

Uz poeziju, (odličnu), valja svakako spomenuti nagradu T-portala za roman. Ta nagrada je važna zbog činjenice što je to jedina godišnja nagrada za najbolji objavljeni roman napisan te godine u Hrvatskoj.  U nagrađenom romanu se vratilo dobro staro pripovijedanje koje je bilo izišlo iz mode. Priča u romanu „Vrijeme laži“ ima dramatsku napetost rijetku za suvremeni hrvatski roman. Moja preporuka obavezno pročitati.

 Kao uvod svog nastupa Sibila Petlevski je  ponudila je glazbenopoetski CD koji je davno napravljen u suradnji s glazbenikom Davidom Gazarovim, potom je recitirala pjesme iz zbirke SPOJENA LICA.

 

VJERNOST

Ne zavijaju psi samo nad poklopcima

od mramora: dobri ljudi su još među nama.

Uz njih leže njihove životinje, s bradom

nježno položenom na one dijelove njihova

tijela gdje se ispod odjeće skrivaju tragovi

udaraca. Ponekad cvile, ponekad ih samo

prate pasjim pogledom. Sanjaju zajedno,

uz trzaje nogu kao da trče, a kad se prenu,

zjenicu uz zjenicu, psi zalaju iz blizine,

jer čuju što ne vide, a ljudi vide što ne čuju,

i tako uplašeni, jedni se brane žestokim

lupanjem srca u grudima, drugi pokazuju

zube, dok utvare još stoje s izrazom kao da

žele otići s ovog mjesta, posljednjeg na svijetu,

gdje jedni nude zagrljaj, drugi se daju u ruke.

Ljubav krznom pokriva modrice, a dlanom oči.

 

NOVO OKO

Nismo čekali da proleti prva roda iznad krova

nego smo sami postavili na dimnjake gnijezda.

Prošlo je vrijeme čuđenja u kojem je vrijedilo

pravilo da je svaka stvar novome oku nova.

Mrtvaci se mirno dižu iz mrtvih, Žive ljudi bez idola,

slobodu se nosi kao privjesak, za nju se ne gine

više nego za bilo što drugo, iz krvi se dobiva

voda, a uši od riječi i glazbe čuva prirodna smola.

Vrijeme i prostor nude se u paketu. Sva naša čula

koja su prije bila od straha smotana u kuglu, pomalo

se ispravljaju, baš kao i vijuge mozga. Život teče

kao struja. Ima ga ili ga nema: jedinica ili nula.

Naučili smo dijeliti osjećaje koji su bili samo naši

kao odraz u vodi: koliko čaša, toliko mjeseca u čaši.

 

Za ovu prigodu, za nastup na Jutru poezije, odrecitirala je i prekrasnu pjesmu Zdenac života posvećenu pokojnom voditelju ‘Jutra’ Saši Meršinjaku.

 

 ZDENAC ŽIVOTA

Prigodnica posvećena Saši Meršinjaku

 Htjeli smo samo proći pokraj zdenca života.

U kasno popodne šezdeset i devete,

moju petogodišnju sjenu koja je držala

oca za ruku, izdužilo je sunce.

Žurili smo otac i ja prema onoj kavani

kojoj je moja majka već naslikala vrata

i kroz njih ušla prije nas.  Htjeli smo

samo proći pokraj zdenca života.

Stanite, čekajte. Stanite, vikao je Saša. Nasmijan,

lakomislen i tako mlad, duge, sjajne, crne,

kovrčave kose, toga popodneva šezdeset i devete,

pogodio je lozinku kojom se zaustavlja vrijeme.

Naš prvi susret – susret petogodišnje djevojčice

i dvadesetogodišnjeg pjesnika bio je kao posljednji,

a svaki slijedeći slučajni susret bio je u istoj mjeri

sudbinski kao i onaj prvi. Nema usputnih susreta

pokraj zdenca života. Susreti pjesnika ponekad su

kao susreti anđela: ne poznaju godine, ne priznaju vrijeme.

 Nakon nastupa Sibila je imala strpljenja razgovarati sa svima. Mi smo je pitali piše li zelenom tintom kao što je to isključivo pisao veliki Pablo Neruda. Dajući joj do znanja da ju smatramo tako velikom. Kao Nerudu.

A ona se zarumenjela što od nelagode, što od vruće atmosfere toga vrućega ljetnoga dana i pomislila: Čemu takve usporedbe? Pjesnici su Bogom dani ili nisu. I to je sve. Nemoguće ih je uspoređivati. Dobro je već i samo to što postoje. Što još uvijek postoje … A onda s prisjetila kad je zadnji puta vidjela zelenu tintu. Bilo je to dok je pregledavala rukopise kazališnog redatelja Gavelle. Tko zna hoće li itko poslije imati strpljivosti odgonetati rukopise pisane zelenom tintom?

 Pitali smo ju  kada stigne pisati uz sve obveze na fakultetu i bavljenje znanstvenim radom, teatrom…

A ona je rekla: Danas nitko ne živi od umjetnosti. Pisci su profesori ili novinari ili knjižničari ili kuhari ili …

 Pitali smo je spava li ikad ako toliko radi?

A ona je rekla da već godinama spava oko četiri sata. Jer mora se i živjeti život punim plućima, a mora se i pisati, i ustati rano zbog studenata.

Pitali smo je sviđa li joj se pjesma koju smo za nju napisali ovim povodom.

Rekla je da joj se sviđa takav dijalog stihom i da bi trebalo razgovarati pjesmama dok još jesmo, da ne bismo iznenada bili, a da nismo imali hrabrosti reći …

 

I TI SI BILA

Još ne otvaram oči mada po vjeđama tuku dobošari

Ne, dok sve kolone ne prođu,ubogi,ratnici, noćobdije

I dok ne prolete rode iznad krovova…

Bio, dok su s latica ruže kapale rosasuze

Sličnije boji krvi neg bisernu sjaju očiju Regine Olsen

Suze rišu svoju istinu, moju čitaju različito u lancu zamjena

Tobož, samo jedna je istina,to valjda zbog univerzuma

Bio živi svjedok, tamo ostao još dugo s tim nepomiren

Siguran, istina nije tek kakav apstraktan pojam

Koji bolje, ili najbolje, opisuje bezbrojna

Opasna mjesta

Od nje rane bole toliko jako da

Samo rijetko nježnim cjelovima

Uopće mogu biti izliječene

Zaludu tragati za boljom riječi, nemušt jezik palaca

Bio, i ostao za nju spreman životom  plaćati

Bježeći upornim lozinkama zaborava

Bio, tamo u tim gladnim godinama

Slijedeći mnoge opsjenare lažno vezane lancima

Zaluđen lakoćom liferanta i konjokradice

Publika vrišti, oni iz lanaca uvjek lako uteku

Čudesno, naprosto jednostavno izmigolje

Bio stoput tamo

Bio, u krajoliku mrtvih sjena

Glancao hladan mramor stružući

Uporno naslaganu patinu zaborava

O nekoj svojoj femme fatale, kako bi se

Mjesec mogao trostruko ogledati

U vazama cvijeća, slijedio ga do zore

Prateći tako krišom tri mjesečeve duše

Jednu Sigmunda Freuda i dvije Viktora Tauska

Bio, pun intuicije i pomalo zaljubljen

U velikog  Marqueza, opčinjen Kiševim „Ranim jadima“

Dok  Neftali Ricardo Reyes Basoalto

Ispisuje svoj pseudonim zelenom tintom

Misleći ništa ne košta, gajeći svoje nade zatvorenih očiju

Bio, uvjeren kako ja svjedokom  ostah jedinim

A svjedok jedan ko nijedan, nula pred sucima

Ter taj njima nevažan slučaj zauvijek neriješen ostaje

Eh kakav obrat, čudo, još ne znaju suci, svjedoci postoje

Suci ne slute, ne slute suci

I ti Si bila !

 

Svaka čast Sibila. S tobom je ovo bio praznik. Praznik poezije! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Joso i Ante
    #1 Joso i Ante 27 srpnja, 2011, 05:33

    U Hrvatskoj ima desetak boljih pjesnikinja od te jebene Sibile,a u Hercvegovini još i više, jer je Hercegovine zemlja pjesnika,a nitko ih ne zarezuje, niti zna za njih, dok se protežira, fali i slavi nadri pjesnikinja jebežljiva Sibila.
    Prijatelju Joso bio si u pravu kad si govorio da neke pjesnike treba pred zid,ali nisi mi rekao pred koji zid; onaj zid srama ili pred onaj drugi zid.Što se mene tiče, ja bih Sibilu pred tim zidom,iza zida, pokraj zida ili u Slavkovu Selu iza sedam jasenova,kažem da bi tu kurvetinu koja je sve postigla preko pičke, nabio na kurac.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code