Autor: Nedjeljko Kaveljević Ždero
U subotu 10.06. na zadnjem sezonskom druženju Jutra poezije gostovala je Sibila Petlevska.
Književnica, teatrologinja,znanstvenica i iznad svega pjesnikinja. Uvažena i dobra, vrsna, vrhunska. Kako reče voditelj Jutra, jedna od, ustvari najbolja hrvatska pjesnikinja. Jutro poezije ima svoje vlastito ime, svoju dugovječnost i značaj samo po sebi, ali kad gostuje kao u subotu netko od formata, preraste od redovite pjesničke matineje u nešto posebno, ovaj put u praznik poezije. U prilog tome govori činjenica da se u 11 sati u Berki okupila elita na čelu s akademikom Zvonimirom Mrkonjićem, Brankom Malešom, Vlastom Knezović, Seadom Begovićem, Draženom Katunarićem,Goranom Matovićem… Ioni što eliti kucaju na sama vrata; Krajina, Buklijaš, Domović, Mraović… I još mnogi važni pjesnici i pjesnikinje. I uvaženi novinari. Jozo Kapović (HTV) Franjo Marinković (HR) Maja Hrgović (Novi list). I još njih, malo manje značajnih ali zato ne manje važnih, inače redovnih posjetitelja Jutra i konzumenata poezije. Uglavnom društvo koje bi svaku kulturnu manifestaciju usrećilo, a napose hrvatsko pjesništvo koje je društvena nebriga dogurala do same margine.
Sibila Petlevski, rođena zagrepčanka, napisala je već toliko knjiga… Ne neću vam nabrajati što je sve napisala, znatiželjni to lako mogu doznati klikom na internetu na njezino ime.
Uz poeziju, (odličnu), valja svakako spomenuti nagradu T-portala za roman. Ta nagrada je važna zbog činjenice što je to jedina godišnja nagrada za najbolji objavljeni roman napisan te godine u Hrvatskoj. U nagrađenom romanu se vratilo dobro staro pripovijedanje koje je bilo izišlo iz mode. Priča u romanu „Vrijeme laži“ ima dramatsku napetost rijetku za suvremeni hrvatski roman. Moja preporuka obavezno pročitati.
Kao uvod svog nastupa Sibila Petlevski je ponudila je glazbenopoetski CD koji je davno napravljen u suradnji s glazbenikom Davidom Gazarovim, potom je recitirala pjesme iz zbirke SPOJENA LICA.
VJERNOST
Ne zavijaju psi samo nad poklopcima
od mramora: dobri ljudi su još među nama.
Uz njih leže njihove životinje, s bradom
nježno položenom na one dijelove njihova
tijela gdje se ispod odjeće skrivaju tragovi
udaraca. Ponekad cvile, ponekad ih samo
prate pasjim pogledom. Sanjaju zajedno,
uz trzaje nogu kao da trče, a kad se prenu,
zjenicu uz zjenicu, psi zalaju iz blizine,
jer čuju što ne vide, a ljudi vide što ne čuju,
i tako uplašeni, jedni se brane žestokim
lupanjem srca u grudima, drugi pokazuju
zube, dok utvare još stoje s izrazom kao da
žele otići s ovog mjesta, posljednjeg na svijetu,
gdje jedni nude zagrljaj, drugi se daju u ruke.
Ljubav krznom pokriva modrice, a dlanom oči.
NOVO OKO
Nismo čekali da proleti prva roda iznad krova
nego smo sami postavili na dimnjake gnijezda.
Prošlo je vrijeme čuđenja u kojem je vrijedilo
pravilo da je svaka stvar novome oku nova.
Mrtvaci se mirno dižu iz mrtvih, Žive ljudi bez idola,
slobodu se nosi kao privjesak, za nju se ne gine
više nego za bilo što drugo, iz krvi se dobiva
voda, a uši od riječi i glazbe čuva prirodna smola.
Vrijeme i prostor nude se u paketu. Sva naša čula
koja su prije bila od straha smotana u kuglu, pomalo
se ispravljaju, baš kao i vijuge mozga. Život teče
kao struja. Ima ga ili ga nema: jedinica ili nula.
Naučili smo dijeliti osjećaje koji su bili samo naši
kao odraz u vodi: koliko čaša, toliko mjeseca u čaši.
Za ovu prigodu, za nastup na Jutru poezije, odrecitirala je i prekrasnu pjesmu Zdenac života posvećenu pokojnom voditelju ‘Jutra’ Saši Meršinjaku.
ZDENAC ŽIVOTA
Prigodnica posvećena Saši Meršinjaku
Htjeli smo samo proći pokraj zdenca života.
U kasno popodne šezdeset i devete,
moju petogodišnju sjenu koja je držala
oca za ruku, izdužilo je sunce.
Žurili smo otac i ja prema onoj kavani
kojoj je moja majka već naslikala vrata
i kroz njih ušla prije nas. Htjeli smo
samo proći pokraj zdenca života.
Stanite, čekajte. Stanite, vikao je Saša. Nasmijan,
lakomislen i tako mlad, duge, sjajne, crne,
kovrčave kose, toga popodneva šezdeset i devete,
pogodio je lozinku kojom se zaustavlja vrijeme.
Naš prvi susret – susret petogodišnje djevojčice
i dvadesetogodišnjeg pjesnika bio je kao posljednji,
a svaki slijedeći slučajni susret bio je u istoj mjeri
sudbinski kao i onaj prvi. Nema usputnih susreta
pokraj zdenca života. Susreti pjesnika ponekad su
kao susreti anđela: ne poznaju godine, ne priznaju vrijeme.
Nakon nastupa Sibila je imala strpljenja razgovarati sa svima. Mi smo je pitali piše li zelenom tintom kao što je to isključivo pisao veliki Pablo Neruda. Dajući joj do znanja da ju smatramo tako velikom. Kao Nerudu.
A ona se zarumenjela što od nelagode, što od vruće atmosfere toga vrućega ljetnoga dana i pomislila: Čemu takve usporedbe? Pjesnici su Bogom dani ili nisu. I to je sve. Nemoguće ih je uspoređivati. Dobro je već i samo to što postoje. Što još uvijek postoje … A onda s prisjetila kad je zadnji puta vidjela zelenu tintu. Bilo je to dok je pregledavala rukopise kazališnog redatelja Gavelle. Tko zna hoće li itko poslije imati strpljivosti odgonetati rukopise pisane zelenom tintom?
Pitali smo ju kada stigne pisati uz sve obveze na fakultetu i bavljenje znanstvenim radom, teatrom…
A ona je rekla: Danas nitko ne živi od umjetnosti. Pisci su profesori ili novinari ili knjižničari ili kuhari ili …
Pitali smo je spava li ikad ako toliko radi?
A ona je rekla da već godinama spava oko četiri sata. Jer mora se i živjeti život punim plućima, a mora se i pisati, i ustati rano zbog studenata.
Pitali smo je sviđa li joj se pjesma koju smo za nju napisali ovim povodom.
Rekla je da joj se sviđa takav dijalog stihom i da bi trebalo razgovarati pjesmama dok još jesmo, da ne bismo iznenada bili, a da nismo imali hrabrosti reći …
I TI SI BILA
Još ne otvaram oči mada po vjeđama tuku dobošari
Ne, dok sve kolone ne prođu,ubogi,ratnici, noćobdije
I dok ne prolete rode iznad krovova…
Bio, dok su s latica ruže kapale rosasuze
Sličnije boji krvi neg bisernu sjaju očiju Regine Olsen
Suze rišu svoju istinu, moju čitaju različito u lancu zamjena
Tobož, samo jedna je istina,to valjda zbog univerzuma
Bio živi svjedok, tamo ostao još dugo s tim nepomiren
Siguran, istina nije tek kakav apstraktan pojam
Koji bolje, ili najbolje, opisuje bezbrojna
Opasna mjesta
Od nje rane bole toliko jako da
Samo rijetko nježnim cjelovima
Uopće mogu biti izliječene
Zaludu tragati za boljom riječi, nemušt jezik palaca
Bio, i ostao za nju spreman životom plaćati
Bježeći upornim lozinkama zaborava
Bio, tamo u tim gladnim godinama
Slijedeći mnoge opsjenare lažno vezane lancima
Zaluđen lakoćom liferanta i konjokradice
Publika vrišti, oni iz lanaca uvjek lako uteku
Čudesno, naprosto jednostavno izmigolje
Bio stoput tamo
Bio, u krajoliku mrtvih sjena
Glancao hladan mramor stružući
Uporno naslaganu patinu zaborava
O nekoj svojoj femme fatale, kako bi se
Mjesec mogao trostruko ogledati
U vazama cvijeća, slijedio ga do zore
Prateći tako krišom tri mjesečeve duše
Jednu Sigmunda Freuda i dvije Viktora Tauska
Bio, pun intuicije i pomalo zaljubljen
U velikog Marqueza, opčinjen Kiševim „Ranim jadima“
Dok Neftali Ricardo Reyes Basoalto
Ispisuje svoj pseudonim zelenom tintom
Misleći ništa ne košta, gajeći svoje nade zatvorenih očiju
Bio, uvjeren kako ja svjedokom ostah jedinim
A svjedok jedan ko nijedan, nula pred sucima
Ter taj njima nevažan slučaj zauvijek neriješen ostaje
Eh kakav obrat, čudo, još ne znaju suci, svjedoci postoje
Suci ne slute, ne slute suci
I ti Si bila !
Svaka čast Sibila. S tobom je ovo bio praznik. Praznik poezije!
Još nema komentara
Uskoči u raspravuU Hrvatskoj ima desetak boljih pjesnikinja od te jebene Sibile,a u Hercvegovini još i više, jer je Hercegovine zemlja pjesnika,a nitko ih ne zarezuje, niti zna za njih, dok se protežira, fali i slavi nadri pjesnikinja jebežljiva Sibila.
Prijatelju Joso bio si u pravu kad si govorio da neke pjesnike treba pred zid,ali nisi mi rekao pred koji zid; onaj zid srama ili pred onaj drugi zid.Što se mene tiče, ja bih Sibilu pred tim zidom,iza zida, pokraj zida ili u Slavkovu Selu iza sedam jasenova,kažem da bi tu kurvetinu koja je sve postigla preko pičke, nabio na kurac.