DRUŠTVO ŽIVIH PJESNIKA

Božanski balans ljudskog duha i tijela

14. svibnja, 2011.

Piše: Nedeljko Kaveljevič Ždero

Od samog početka čovjekova života na planetu Zemlja poezija je odraz uzvišene ljudske duhovnosti i prisne vezanosti sa samim Stvoriteljem. Neodvojiva od prirode, od ljubavi, od sreće ili nesreće, od patnje ili užitka, od stvarnog ili nestvarnog, od života i smrti. Ovo će biti rubrika u kojoj ćemo zajedno razmatrati te veze, potvrđujući ih ilustracijama iz svjetske (ljudske) poezije kroz povijest, slijedeći njezin rast i razvoj zajedno s razvojem ljudskog roda, njegove duhovnosti, kulture i napretka u svakom pogledu.

Poezija je sigurno nastala tako da je neki Adam (ili neka Eva), želeći izraziti svoj osjećaj koji je rastao u njegovoj (njezinoj) nutrini, jednostavno zapjevao. Svidjelo mu se to dok mu je jeka odgovarala, ponovio je to i opet mu se svidjelo, znao je da je tim činom bliži samom Bogu. Svidjelo se to prvom slušatelju koji je ostao zadivljen i osjetio samopouzdanje koje dotad nije poznavao. Zatim je i sam pokušao odgovoriti na taj prvi zvuk koji mu je dodirnuo u grudima jednu nepoznatu strunu i izazvao prvi žmarac. Zamišljam kako se dobro osjećao kad je uspio.

Zamišljam kako su se onda okupili i ostali slušatelji iz njegova plemena i zadivljeni tražili da im taj koji je prvi uspio (ili prva) zapjeva ponovno. Sigurno se utišao vjetar i on je bio zadivljen, dan se nasmijao vedrinom i blistavim svjetlom, zvijezde su sjajnije zatreperile, divlje su zvijeri zastale i pomislile: ovaj je gospodar svijeta. Zamišljam kako je drugo pleme, iza prve planine ili preko prve rijeke, čuvši tog prvog pjevača, tu prvu pjesmu, taj prvi stih, osjetilo laganu zavist i istovremeno neopisivu sreću jer im se otkrilo to nešto prekrasno i do tada nepoznato.

Onda su i sami pokušali i potvrdilo se da isto to mogu. Izabrali su najboljeg među sobom i darovali ga cvijećem ili najboljim krznom, najboljim komadom mesa ili najslasnijim voćem, postavili ga na visoki brijeg da ga mogu čuti oni susjedi koji su pjesmu prvi započeli. Zamišljam kako je najljepšoj djevojci iz onog plemena srce zadrhtalo, kako li je bilo ganuto i sretno na novi način pa je zamolila svog oca poglavicu da ju povede iza one prve planine ili preko one prve rijeke da vidi tog muškarca koji je otkrio nove visine i nove daljine, nove dubine koje sežu u sam Svemir.