SUR

SUR

13. lipnja, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Autor: Nedjeljko Kaveljević Ždero

 

Ovaj tjedan, od 8. do 10. lipnja, u Zagrebu se održao još jedan festival. U poplavi raznoraznih festivala što niču kao gljive poslije kiše i nezaustavljivo se svakodnevno multipliciraju, sada, eto, živi i Festival poezije pod čudnim nazivom SUR.

Što je SUR?

Svojedobno sam putovao u Oman i odsjeo u vrhunskom “Plaza hotelu” u gradu Sur. Račun je išao na državni trošak, naravno.

U Mađarskoj postoji selo Sur u kojem živi 289 stanovnika – 1910. godine bilo  je u njemu 657. 640 Nijemaca i 17 Mađara.

Sur je također ime naselja u Fujairahu, jednom od sedam arapskih emirata u Hormuškom zaljevu.

Sur je i čest naziv za španjolski jug.

Baja California Sur jedna je od 31 savezne države Meksika .

A naš SUR je: Susreti (pjesnika) U Regiji. U kojoj regiji?

 

Kako u životu i dalje vjerujem da je Poezija rijetka svetica, odoh tako i ja na kultno mjesto kulturnih događanja, u knjižnicu Bogdana Ogrizovića.

Ljubazna domaćica je taman donijela voće i točila osvježavajuće napitke. I vino, zašto to zatajiti? Pjesnici vole vino. S pravom, ako se mene pita.

Na jednoj strani stola stoji 12 stolica za 12 apostola poezije. Nasuprot, stoji 10 stolica za nas, zaljubljenike u poeziju.

Pitam ljubaznu domaćicu je li ipak premalo sjedalica za publiku. Sumnjičavo me pogleda, začuđena mojom naivnošću da će ih i toliko doći. Kazah joj: “Hoće sigurno”, jer poznavajući sebe, a i druge pjesnike, bez obzira na onaj čudni naslov festivala, ljubav prema poeziji dovest će više od deset nas. Ako ne ona, hoće onda svakako znatiželja po kojem je kriteriju odabrano onih 12 apostola poezije, koje čeka onih 12 stolica za stolom, koji dijeli nas “male” ljude i “nevažne” pjesnike od njih odabranih. Domaćica donese još deset stolica za moguću publiku.

Meni dade čašu soka u ruke i POEZIJU, časopis pjesničke prakse br. 1-2 po cijeni od  (samo) 75 kuna. Naravno da nisam platio. Nakladnik časopisa je Hrvatsko društvo pisaca koje je za časopis dobilo potporu Ministarstva kulture. Naravno. I potporu Ureda za kulturu grada Zagreba. Naravno. Moja im potpora sa 75 kuna nije potrebna.

Intimno sam više vezan za Hrvatsko društvo književnika, ne bih vam sada govorio o razlozima, pa listam časopis pjesničke prakse s malko rezerve i puno sumnjičavosti. Rekoh vam, možda su moje rezerve i sumnje neopravdane, jer prava je istina, Hrvatsko društvo pisaca je i nastalo okupljanjem pjesnika i književnika kojima je dojadilo i dalje ostati u Društvu hrvatskih književnika. Možda ni mene ta faza neće mimoići jednog dana.

I tako, čekajući onih 12 apostola, uzeh listati POEZIJU.

Čovječe! U POEZIJI uvršteni samo odabrani. A tko bi drugi trebao biti? Zar nas sam Bog nije pripremio za sudbinu da možda nećemo biti među odabranima ako ne ispunimo njegova očekivanja? A među očekivanjima Hrvatskog društva pisaca je i ljubav prema regiji, između ostalog.

 

Voditelj i organizator Ervin Jahić potrudio se objasniti (nama i sebi) da se regija odnosi samo na poeziju i jasno se i precizno distancirao, rekavši da SUR svakako nije restitucija onog društva ni one državne zajednice (zajebnice za sve ne – Srbe) i pritom je naglasio kako inače postoji neupitno, idilično, savršeno jezično razumijevanje, odlično, pače idealno, osim što ipak postoji lagani šum između hrvatskog i albanskog, makedonskog, slovenskog. Te male, za Jahića (beznačajne) napake, ostali pjesnici regije lako i elegantno prevladavaju. U ime poezije. Taj zaključak „u ime poezije“ induciran je u Jahićevu lepršavom i neopterećujućem uvodu (pa smo mu mi slušatelji, nas desetak, i sami neopterećeni onim jebenim vremenima, onom jebenom zajedničkom državom, pa onda i zajedničkom prošlošću, povjerovali). Sve ostalo je OK. Sve je super.

Super je, no možda ipak treba postaviti malo, sasvim malo beznačajno pitanje: Otkud onda Jahiću ta zabrinutost, otkud potreba u njegovu bitno naglašenom distanciranju, u toj formulaciji kako sadašnja regionalna pjesnička idila,  rođena i njegovana neospornim širinama i dubinama pjesničkim, kozmopolitizmom, odmakom od zatomljenih homofobija spram onih drugih, drukčijih, “nije restitucija” itd.

Čega se plaši (plaši li se?) Jahić. Nije restitucija one geografije ni one države. Nas svih desetero u publici ne bismo ni u snu pomislili takvo što, taman da i imamo neumrlih averzija u najskrivenijoj kroatohomofobnoj primisli. Možda bi netko od nas desetak iz publike samo upitao: Zašto onda na festivalu regije nema ni jednog talijanskog predstavnika (na npr. iz Rijeke, Istre, Zadra, Furlanije), ni jednog iz Austrije, Mađarske? Možda SUR strahuje da bi s njima onaj šum u komunikaciji bio jači od šuma koji se javlja u komunikaciji hrvatskog jezika sa slovenskim, makedonskim ili albanskim, na primjer.

Dok se ja tako pitam o mogućem šumu u komunikaciji s nekim talijanskim, austrijskim ili mađarskim pjesnicima, kroz glavu mi prolaze uspomene na vlastite prekrasne susrete u Subotici, Valjevu, Sarajevu, ali i u Veneciji, Padovi, Klagenfurtu… Uza sve šumove u komunikaciji koji su šumili i tada. I kroz glavu mi kljuca teorija o regresiji. Nameće se misao da je to stanje

koje možemo najlakše definirati kao nedostatak svjesnosti o vlastitoj individualnosti. A to dovodi do vremenskog pomicanja sa sadašnjeg selfa (svijesti o sebi) na nekadašnji self. Čudna je to vrsta putovanja kroz vrijeme na koje čovjek odlazi ne bi li sakupio djeliće sebe, djeliće koji su nekada davno tamo ostali rasuti. Izgubljenog sebe. Je li Jahić izgubio sebe? Je li Sonja Manojlović sebe? Taj “self” (svijest o sebi) iz prošlog vremena ima asocijacije, emocije, sjećanja, ima određenu moć da ih u sadašnjosti projicira i prenosi na druge ljude (pjesnike) u sadašnjem vremenu. Samo treba dobar poticaj da tu svijest o sebi potakne. Zato je očito i upriličen festival SUR.

 

Kad je napokon prva pjesnikinja počela čitati svoju poeziju, bio sam pun optimističnog iščekivanja. Nakon dvadesetak minuta njezina nezanimljivog lamentiranja uočih da je dotična još u vremenu „Plavog vjesnika“ i onih vremena kad se nije smjelo priznati da postoji ikakav šum u komunikaciji između hrvatskog i…

Zato sam otišao. Možda sam pogriješio, možda je među onih ostalih 11 apostola poezije bilo i nešto poezije. Premda znam, ni jedan od njih ne želi niti može nalikovati na Tina, Matoša ili Gudelja. Neki, pouzdano se zna, epigonski pokušavaju kopirati Dragojevića. Ali on (Dragojević) se ne da kopirati. Zato onim apostolima, probranim po neobičnim i čudnim kriterijima, jedino ostaje izlika da je njihova poezija “stvarnosna”. Drugih odlika ta poezija nema. No, kakva li je to stvarnost u kojoj se rađa takva poezija? I koja je to pjesnička regija koje se malko pribojava i Jahić?

Vozeći se u tramvaju broj 11., čitam prekrasnu pjesmu “Onako s nogu” Andrije Vučemila iz Oplećana. I vama je preporučam. I nastavljam dalje razmišljati o regresiji. Dobro se u nju ponekad upustiti, jer uvidom u prošli život (npr. u život u zemljopisnoj Jugo – regiji) može se uz pomoć SUR-ova pjesničkih susreta u regiji skraćivati put u rješavanju zaostalih nostalgičnih repova koje neki vuku za sobom. I polako se tako rješavati frustracije koju im donosi življenje u ovoj maloj pjesničkoj državi koja se zove Hrvatska. T

Povezani članci iz rubrike DRUŠTVO ŽIVIH PJESNIKA

Pročitajte i ove članke:

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. pjesnik
    #1 pjesnik 24 lipnja, 2011, 07:07

    Jugo-regija

    Odgovorite na ovaj komentar

<