Kako nastaje pjesma?

Kako nastaje pjesma?

5. lipnja, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Nedeljko Kaveljević Ždero

Na pitanje koje se često postavlja pjesnicima Kako nastaje (njihova) pjesma ima vjerojatno tisuću odgovora. Dakle, ima odgovora koliko i pitanja. Ili više od pitanja. Možda onoliko koliko ima pjesnika. To pitanje, kako nastaje pjesma, postavljat ću živućim pjesnicima i pjesnikinjama i zajedno ćemo čuti njihove odgovore. Uz to ćemo čitati i odgovore   pjesnika koji su mrtvi, a čija poezija živi, koji su također o tom pitanju sami govorili, izražavajući tako unutarnju potrebu da  čitateljima pokažu način, muke i ljepote stvaranja, sve ono što su proživljavali dok su pisali vlastite pjesme koje su ondašnji čitatelji pamtili i u njima uživali. Podsjetit ćemo i na neke odgovore poznatih pjesnika, koje su bilježili kritičari i književni teoretičari. Čini mi se primjerenim da, bez velikog teoretiziranja ili uopćavanja o tome kako nastaje pjesma, počnem s nekim pjesnikom, živućim, relevantnim, plodnim, dobrim, poznatim, koji, osim što piše poeziju, tu poeziju i živi punim plućima dok vodi tribinu „Jutro poezije“. Riječ je o Robertu Rokliceru.

A o samoj tribini „Jutro poezije“ mogla bi se napisati cijela knjiga, no prepustimo zasad taj zadatak drugim, relevantnijim autorima. O njoj ćemo kroz buduće razgovore s pjesnicima imati priliku govoriti. Bit će, nadajmo se, vrhunskih prilika za nove susrete, iz prostog razloga što doslovno svi živući relevantni pjesnici povremeno nastupaju na tribini „Jutro poezije“, uživo govoreći svoje stihove.

Pa Roberte, kako nastaje pjesma?

Pjesma nastaje iz unutarnje potrebe za iskazom emocionalnog stanja; potrebe da u formi stiha kažemo ono što bi govornom konverzacijom teško ili nikako pretakali u riječi.

I koliko si puta imao to emocionalno stanje, tu unutarnju potrebu?

Nisam siguran koliko sam do sada točno napisao pjesama, ali znam da je ta brojka u, do sada sedam objavljenih zbirki te desetak panorama, antologija i zbornika, zasigurno već odavno prešla petsto. Uvijek sam pisao s ciljem da kažem nešto što je pohranjeno duboko u meni kao dio lepeze svakodnevnog raspoloženja: prisjećanja na neke događaje, prijateljstva, ljubavi, ili tek istinitih pa čak i imaginarnih aluzija na stvarnost.

Koliko ste vi pjesnici poseban soj ljudi, koliko ste čuđenje u svijetu?

Da, stoga su pjesnici osobenjaci stvoreni za vlastiti obračun sa samima sobom. Utjeha im je stih koji ih brani od osobnog progonstva društvene nametljivosti. Brani ih od alkohola, žena, neutješnih prijatelja, ali i svakog drugog iole socijalnog kontakta. Jer u svemu tome, pjesnici su neutaživi konzumenti, hedonisti i voajeri, prijemčivi na svaku radoznalost i zapažanje; u tolikoj mjeri da njihova potreba postaje vrsta mazohističkog vraćanja (ili žudnje) za nečim „istrošenim“, „iskorištenim“, „nesavladivim“ ili „nedokučivim“.

Dragi čitatelji, pjesnika Roberta Roklicera, kao i druge poznate i nepoznate (za sada nepoznate!) može se uživo čuti svake subote u 11 sati u caffe baru „Berka“ u Berislavićevoj ulici. Pa dobro došli na druženje s pjesnicima i poezijom!

 

NEMAN NEMANJA (Robert Roklicer)

 

Rano je ustajati prije devet

dizati kriglu vrele kave

prinijeti je moru

da se utopi u buri

dok iza leđa

ptica kukavica

zove na budnicu.

 

Vrata od plastike

i šloseve grede

nalik na vatru

u drvenoj kalji

podupiru zrak

koji dijeli

mene i nemene

u neman nemanja.

 

Znam,

otići ću polako.

Tiho.

 

Prasak će odjeknuti tek

u torbi ptice plašljivice. T

Povezani članci iz rubrike DRUŠTVO ŽIVIH PJESNIKA

Pročitajte i ove članke:

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<