U jednoj “Tiskovoj” poslovnici u Pothodniku Glavnoga kolodvora doznali smo da ima novac, da sve štima s popratnim papirima i dokumentima, ali je kompjutor ustvrdio kako je dnevni limit novca potrošen… Otišli smo do još jednoga prodajnog mjesta u Pothodniku, ponovo ćorak. Premda na kiosku stoji obavijest o novčarskom poslovanju, prodavač reče da je na zamjeni i da ništa ne zna o potrebnim operacijama. Ispod spomenika kralja Tomislava na istoimenom trgu kiosk je “Tiska”, ali u njemu i onom pod kupolom kolodvora nemaju dosta novca (preračunano iz eura cijelih 5.475,95 HRK, nap. a.)… Na prvom katu Autobusnoga kolodvora u Držićevoj i u peronskoj poslovnici još jedno razočaranje: djelatnik firme koja je iza Domovinskoga rata trebala pripasti hrvatskim veteranima i koja je ubrzo završila u stečaju nema pojma kako isplatiti pretvorene eure
Napisao: Josip Frković
Danas već davne 2002., kad kao završeni veterinarski tehničar u poduzetništvu privatnika nije uspio naći stalan, uredno i pošteno plaćen posao, Siščanin Ivan Pavlek (37) prviput se temeljito razočarao. Prateći tisak i putopisne TV-reportaže, odlučio se za odlazak iz zemlje. Sreću je potražio na francuskoj Azurnoj obali i, unatoč nepoznavanju jezika, sezonski posao pronašao u lučkim instalacijama. Radio je sve i svašta, učio izuzetno težak francuski i maštao o uspjehu u životu. Kad je napokon prošao na testiranjima za Stranačku legiju, ni otprilike nije znao što će sve proći u vojničkom drilu i očuvanju vojničkom čizmom političkih interesa Francuske Republike diljem negdašnjih kolonija na tlu Afrike i njenih banana-država i državica.
Posredstvom MonayGrama
– Doputovao je na uobičajeni kraći odmor u Sisak i baš se u rodnom gradu, nakon desetodnevnoga boravka, još jednom temeljito razočarao, priča nam Ivanov otac Ladislav Pavlek (64).
– Na izmaku donesene gotovine, posredstvom MoneyGrama, htio je na kioscima Todorićeva “Tiska” preuzeti oko 700 eura potrebnih za putovanje i povratak u Francusku. Na žalost, sve je krenulo po zlu. U kiosku “Tiska”, ispred Opće bolnice dr. Pedišića, na koji je glasila uputnica i brojčana šifra za novac poslan iz grada na Saini, nisu imali dovoljno novca. Tek, pokazavši dobru volju, pomislili su na moguću večernju isplatu. Službujuća prodavačica svega i svačega, telefonski je u pomoć pozvala kiosk koji se MG-om, opet bez rezultata.
Rasplakani prodavači neznalice
Slijedi potom odlazak u kiosk “Tiska” na netom otvorenoj pješakoj zoni, kod “Alpine” i ureda javne bilježnice Sanje Čubelić Šimac. Zamolili smo ondje “Tiskovu” djelatnicu može li nam povjeriti telefonski broj voditelja poslovnice, našto se gospođa rasplakala, tvrdeći kako to ni u kom slučaju ne smije učiniti. Da ima novac, veli, isplatila bi, a tko se krije iza magičnog telefonskoga broja uopće ne zna i boji ga se koristiti. Ostalo je na njenim suzama, pa sam i nehtice pomislio kako bi “Agrokorovu” koncernu bilo bolje da se ostavi konkurencije poštanskim i inim monopolskim servisima države, da se vrati počecima, cvjećarstvu i vrtlarijama. Sutradan sam, međutim, s Ivanom krenuo u Zagreb, u potrazi za hrvatskim kunama. U jednoj “Tiskovoj” poslovnici u Pothodniku Glavnoga kolodvora doznali smo da ima novac, da sve štima s popratnim papirima i dokumentima, ali je kompjutor ustvrdio kako je dnevni limit novca potrošen… Otišli smo do još jednoga prodajnog mjesta u Pothodniku, ponovo ćorak. Premda na kiosku stoji obavijest o novčarskom poslovanju, prodavač reče da je na zamjeni i da ništa ne zna o potrebnim operacijama. Ispod spomenika kralja Tomislava na istoimenom trgu kiosk je “Tiska”, ali u njemu i onom pod kupolom kolodvora nemaju dosta novca (preračunano iz eura cijelih 5.475,95 HRK, nap. a.)… Na prvom katu Autobusnoga kolodvora u Držićevoj i u peronskoj poslovnici još jedno razočaranje: djelatnik firme koja je iza Domovinskoga rata trebala pripasti hrvatskim veteranima i koja je ubrzo završila u stečaju nema pojma kako isplatiti pretvorene eure. Da bismo nama velik problem konačno riješili, na katu molimo upućena prodavača da siđe u prizemlje i uputi kolegu o nužnim operacijama. Na žalost, on ne smije napuštati radno mjesto, reče, i petljati po tuđem kompiću. Onako uzrujani, nakon uzaludnih obilazaka jedanaest kioska “Tiska” i poslovnica MoneyGrama, vratismo se u Sisak neobavljena posla. Ivan je bio prisiljen od bake posuditi novac za povratak u Francusku, a ja sam, vozajući se do Zagreba, potpuno nepotrebno potrošio 150 kuna za gorivo. Neisplaćen u Hrvatskoj, sin je svoj novac ipak konačno preuzeo tek na obali Atlatnskoga oceana, gdje radi kao brodski kapetan, ispričao nam je vozač Ladislav Pavlek. T
