Piše: Igor Koruga
U razmaku od samo nekoliko sati proteklog su se vikenda u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog zbile dvije izvrsne glazbene priredbe. Prva, priređena u subotu 22. ožujka 2025. od 19 sati, ticala se Zagrebačkih solista, njihove 71. sezone 2024/2025, šestog koncerta u nizu i gostujućeg francuskog violončelista Marca Coppeya (1969) od kojeg se unaprijed moglo očekivati mnogo, čak i u ulozi dirigenta u kojoj se istaknuo podnijevši zapravo opsežni, uzorno skladani, ali ipak prezasićeni Gudački kvintet u F-duru, WAB 112, Antona Brucknera (1824-1896), u obradi za sastav od četrnaest sjajnih i nadahnutih gudača.
Glavna Coppeyeva misao
Stoga je bitno zanimljiviji bio onaj dio koncerta u kojem je Coppey nastupio kao solist i glavni tumač poletnog Koncerta za violončelo u D-duru, Hob.VIIb:2, Josepha Haydna (1732-1809), i osvježavajuće fantazije Souvenir de Spa, op. 2, violončelista Adriena-Francoisa Servaisa (1807-1866). Nesebično podržan bivšim kolegama, belgijski je umjetnik s lakoćom stvorio prekrasan zvuk, jasnoću interpretacije i dojam briljantnosti s kojim je uspio doprijeti do neznatnih dijelova skladateljskih duša. U fantaziji možda intenzivnije, zbog proširenih epizodnih struktura s kontrastnim raspoloženjima i osobinama romantike, usuglašenim s instrumentom, no bez veće dubine. Međutim, iz pak najljepše, koncertne priče Josepha Haydna, Coppey je uspio izvući i štoviše naglasiti ono jedino bitno: ljepotu, vedrinu i radost u srcima svih oko sebe. Njegovu glavnu misao i posve organsku interpretaciju, lišenu nepogrešivosti i portretiranja minijatura van konteksta, bilo je divno slijediti, ukorak s brojnim gudačkim dionicama koje je najvjerojatnije znao napamet.
Upečatljivi pijanist Cesare Pezzi
Dodatka nije bilo, na žalost publike koja se u približnom broju očekivala i sutradan, 23. ožujka od 20 sati, na unaprijed rasprodanom koncertu talijanskog komornog sastava Trio Antares. Točnije, za tu su se priredbu, u organizaciji Dvorane Lisinski i Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu, unaprijed podijelile besplatne ulaznice. Uspjeh je nažalost bio polovičan, zacijelo zbog neznanja i neinformiranosti potencijalnih posjetitelja. Naime, i sam sam se iznenadio i začudio čim sam čuo uvodni Andante s varijacijama i Scherzo, za glasovirski trio, op. 18a, K 184, Ferruccia Busonija (1866-1924). Prvo mi je pažnju okupirala klavirska dionica, odnosno nevjerojatno upečatljivi pijanist Cesare Pezzi (1989) koji je sa svojim natprosječno reljefnim, čvrstim, ali i dinamički istančanim zvukom te bezgrešnim osjećajem za ritam i vrijeme podsjećao na najveće svjetske pijaniste. I to na nekoliko njih, posve različitih i sažetih u nepostojeći stilski amalgam. Takvog Pezzija srećom su na pozornici pratili istinski virtuozi, violinist Paolo Andreoli (1980) i violončelistica Margherita Succio (2001), koji su se propisno nametnuli u izvedbi Sicilijane i Burleske, op. 23b, talijanskog klavirskog čuda od djeteta, Alfreda Casella (1883-1947).
Sastav umjetničkih divova
U tom njegovom ranom skladateljskom radu bili su usporedno portretirani dijelovi talijanske glazbene ostavštine, francuskog impresionizma i Stravinskijevog barbarskog primitivizma. Neortodoksni klavirsko-gudački slog obilovao je i uzbudljivim paralelnim akordima, superponiranim harmonijama, marcato sekvencama i basovskim motivima koji su dodatno naglašavali perkusivne osobine klavira. No, u toj silovitoj igri spretno su se uspjeli odvojiti glavni sastojci skladateljevog multinacionalnog recepta: Sicilijana i Burleska. Spretnost je obilježila i izvedbu najljepšeg i najkvalitetnijeg raspoređenog djela, Trija za violinu, violončelo i glasovir u d-molu, br. 1, op. 49, Felixa Mendelssohna Bartholdyja (1809-1847), također žanrovski nekonvencionalnog i veoma teškog za sviranje. Blistavu uvodnu temu violončelistica je možda mogla iznijeti vrlo ležerno i romantično da u pozadini nije bilo uzburkanih Pezzijevih akorda i nadolazećih klavirskih figuracija, arpeggia i sličnih zagasitih mrmljanja koja su pratila i drugu melodiju, nalik pjesmi. Ta druga tema obilježila je sredinu stavka, vrhunac kontrapunkta i povratak uvodnoj temi na violončelu. Briljantnost Mendelssohnovog pisma nastavila se u dirljivoj (Andante con moto tranquillo) ¨Pjesmi bez riječi¨, između dominirajućeg klavira i najčešće violine u pratnji. Klavir je prednjačio i u zanosnom, točkastom Scherzu (Leggiero e vivace), najbujnijoj motivskoj igri među izvođačima, te u neopisivom Finalu (Allegro assai appassionato) s početnom tihom temom, gotovo neprimjetnom nakon onakvog Scherza. Neobičan stavak uspješno je kombinirao virtuozne i lirske elemente do samoga kraja, okrunjenog fluidnom ravnotežom svih mogućih zvonkih polariteta. Moguć je bio i dodatak senzacionalnog Trija Antares, sastava umjetničkih divova, pijanista Cesarea Pezzija, violinista Paola Andreolija i violončelistice Margherite Succio, uobličen u uvodnu Romancu iz Fantasiestücke, op. 88, Roberta Schumanna (1810-1856). T
