AUSPUH AUSTRALIA

POLA STOLJEĆA CRKVE U HRVATA, U AUSTALIJI

15. siječnja, 2013.

Piše: Mate Bašić

Prije 50 godina, točnije 30. prosinca 1962., u Melbourneu je osnovan prvi hrvatski katolički centar u Australiji – HKC Sv. Nikole Tavelića na Clifton Hillu. Osnivač i dugogodišnji dušobrižnik bio je pokojni vlč. Josip Kasić (preminuo 1995.), višegodišnji robijaš u komunističkom zatvoru, ali i duhovni otac poslijeratne hrvatske emigracije u Australiji, kojega je nadbiskup Melbournea dr. Denis Hart, ističući svoje dugogodišnje prijateljstvo s njime, opisao kao “najneumornijega svećenika” kojega je on ikada upoznao.

Prema bilješkama pokojnoga vlč. Josipa Kasića iz 1979., objavljenima u internoj brošuri HKC-a pod naslovom “Kratka povijest crkve”, te prema zapisima u povodu 20. obljetnice župe (30. prosinca 1982.), u tiskanom materijalu pod naslovom “Izvještaj vlč. Josipa Kasića, hrvatskoga dušobrižnika u Viktoriji, Australiji, prilikom 20-godišnjice kupovanja i blagoslova crkve i otvaranja Hrvatskoga katoličkog centra Clifton Hill”, stoji zapisano kako hrvatska emigracija u australskoj državi Victoriji nije imala svoju crkvu sve do 30. prosinca 1962. godine, kada je pokojni monsignor L. Moran blagoslovio novokupljenu crkvicu na Clifton Hillu. Do te nedjelje, mala crkva Sv. Marka u Lygon Streetu u Carltonu služila je Hrvatima za nedjeljnu službu Božju, a za polnoćke dvorana crkve St. Brigid’s. Novo razdoblje djelovanja u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici, zapravo, započelo je dolaskom vlč. Josipa Kasića u pomoć vlč. Marijanu Grgasu sredinom 1961.

“Brodom ‘Flaminia’ prispio sam u luku Melbourne dana 4. svibnja 1961.”, svjedočio je Kasić. “Iako od Svete Kongregacije poslan u Adelaide, dok smo još stajali u Melbourneu, uspinje se Fr. M. Rafter, direktor za migrante u Nadbiskupiji i određuje mi, u ime msgr. Crennana, nacionalnog direktora Australije, neka ostanem u Melbourneu, jer je tu veća potreba za svećenikom nego u Adelaideu.”

Kasić potom pojašnjava: “U to vrijeme, Melbourne je imao oko 20.000 Hrvata, Geelong 2000, a Ballarat oko 400. Adelaide oko 3.000 svega. Tu je u Melbourneu djelovao 1953. i 1954. svećenik Ivan Mihalić, hrvatski pionir. Godine 1958. dolazi za dušobrižnika Hrvatima Marijan Grgas. S njime sam otpočeo rad. Dao sam se na posao: tražiti pogodno mjesto i crkvu za zapadne četvrti Melbournea u Viktoriji, gdje je živjelo nekoliko tisuća Hrvata. Odmah, Božjom providnošću, župnik crkve Svete Monike u Footscrayu daje nam na raspolaganje crkvu u 12 sati. To mi je odgovaralo vremenski, jer sam već u svibnju 1961. uveo u Geelongu misu svake nedjelje (osim četvrte u mjesecu) u sedam sati ujutro. Dospijem iz Geelonga u 9.30 u Carlton, gdje smo u crkvi sv. Marka uveli svakonedjeljnu misu. Vlč. Grgas je, naime, imao prve i treće nedjelje tu misu u 10 sati, druge nedjelje u mjesecu u Geelongu, a četvrte u Ballaratu.Iza mise u Carltonu, stignem u Footscray za ispovijedanje prije mise i za misu u 12.30 sati. Svake četvrte nedjelje u mjesecu bila je misa u Ballaratu u l7 sati. Ostalih nedjelja, osim četvrte, uveo sam u St. Albansu moljenje krunice i čitanje u crkvi Presvetoga Srca Isusova, jer ne mogu imati četiri mise nedjeljom. Radi razjašnjenja: Geelong je daleko 74, a Ballarat 120 kilometara. Smetalo mi je što nemam svake nedjelje misu u Geelongu, jer je ona četvrta – prazna nedjelja mnogima kvarila pohađanje mise, a kritikantima i ‘bundžijama’ pogotovo”, kaže Kasić.

JEDAN SVEĆENIK ZA SEDAM GRADOVA             

Vlč. Grgas je napustio Melbourne zauvijek na Veliku Gospu 15. kolovoza 1961. godine, tri mjeseca po Kasićevu dolasku. Otišao je k sestri u SAD, da bi ubrzo postao pomoćnikom Dragutinu Kamberu u Torontu, a odatle se vratio u Hrvatsku.

“Sam samcat”, piše vlč. Kasić, “služio sam Melbourne, Geelong, Ballarat (Gippsland nekoliko puta godišnje, Myrtleford i Wodongu kad je Božić, Uskrs i Velika Gospa, Milduru mjesečno jednom). I tako punih 10 godina”.

“Također”, napominje Kasić, “dok nismo kupili crkvu i uselili u Centar 30. prosinca 1962., krštenja i vjenčanja su se obavljala u crkvi Sv. Brigide i Sv. Monike, kao i po ostalim mjestima: Geelong, Ballarat, po župama Melbournea, kako je tko izričito tražio”.

Te 1962. godine, crkva na Clifton Hillu, koja će dobiti ime Blaženoga Nikole Tavelića (svecem ga je proglasio papa Pavao VI. 1970. godine) kupljena je za 32.500 funti od metodista, ali je bila posve – neupotrebljiva.

”Vjernici su velikodušno pristupili preuređenju. Nekoliko tisuća funti sterlinga potrošeno je za preuređenje crkve, dvorane i župnog stana. Prve četiri godine potrošili smo više od 15.000 funti”, kaže Kasić.”Godine 1970. za četiri mjeseca sagrađen je novi župni stan i javni zahodi. Dovršeni su u kolovozu 1970. (45.000 dolara). Crkva je prokišnjavala, svake godine za popravak krova trošili smo po nekoliko stotina dolara. Odlukom crkvenih vijećnika i župnika, uoči Božića 1978. prišlo se temeljitom popravku, uljepšavanju kao i preuređenju crkvice. Prekrili smo crkvu crijepom (10.000 dolara), a početkom 1979. počinjemo produživati kor do polovice crkve (balkon), sređujemo i moderniziramo školske sobe punim modernim namještajem današnjih škola, mijenjamo stare crkvene klupe novima, modernima, novi tapet u crkvi i sakristiji. Sve skupa stajalo je 37.500 dolara. Kasnije su naručene klupe za kor, te je popravljena crkvena dvoranu za nedjeljni ples i druge svrhe. Sada, puna crkva može primiti 1.200 osoba, a samo u sjedištima oko 800. Produženi kor može uzeti 250 osoba“.

HRVATSKO ŠKOLSTVO U VICTORIJI

Hrvatska subotnja škola na Clifton Hillu je, po tvrdnjama vlč. Kasića, također najstarija u Australiji. On ju je pokrenuo u kolovozu 1961. u prostorijama škole St. Brigid’s u North Fitzroyu, gdje je djelovala i u školskoj godini 1962. Blagoslovom crkve u Hrvatskom katoličkom centru školska rezidencija prelazi u novokupljene prostorije. Privremeno bi svećenik našao kojega pomoćnika, a kada su hrvatske časne sestre došle u Clifton Hill (1968.) one su slijedeće tri godine pomagale u školi. No, njihovim odlaskom, Hrvatska škola tri godine nije radila, da bi 1974. bila opet obnovljena. 
Iza seminara, na koji su pozvani i ostali svećenici za hrvatsku pastvu u Australiji i učitelji koji su bili voljni raditi, otpočela je 1974. školska godina sa četiri učitelja u Clifton Hillu i još četiri u Footscrayu. Već 27. siječnja 1975. godine, održan je učiteljski seminar u Clifton Hillu na kojemu je uza svećenstvo i učitelje, bilo nazočno dvadesetak predstavnika raznih hrvatskih ustanova i organizacija. Te godine proširena je Hrvatska škola na još dvije melbournške četvrti Springvale i St. Albans, a djeluju čak 22 učitelja.

U prvo vrijeme, odnosno prvih godina, kako svjedoči Kasić, “koristili smo se crkvenom dvoranom za učenje djece, te je katkada služila za dva razreda istodobno. Kasnije smo preuredili bivši samostan, utrošili silan novac za bojenje, tapet, moderne stolove i stolce, školske ploče i drugo. Tu uložismo 16.000 dolara.” Uoči Božića 1977. dotada jedinstvena katolička škola za Hrvate podijeljena je na tri zasebna dijela, a do te diobe, kako svjedoči vlč. Kasić, “bilo je u te četiri škole oko 800 đaka. Poslije diobe, 1978. godine, otvaram školu u Broadmeadowsu, koja s Hrvatskom školom Clifton Hill radi složno, to su dvije sestrice. Clifton Hill i Broadmeadows ostadoše za stalno besplatne, dok su neke druge uvele plaćanje za djecu.”

Godine 1981. Hrvati su po prvi puta dobili novčanu pomoć od države. Iako minimalna, utrošena je za simboličnu nagradu učiteljima, kao priznanje za njihov požrtvovni rad. Vlč. Josip Kasić bio je ključna osoba za hrvatsko školstvo u Victoriji, te u to doba najzaslužniji za očuvanje i razvoj hrvatskoga jezika u ovdašnjem hrvatskom iseljeništvu, pa i u akcijama koje su dovele do priznavanja hrvatskoga jezika na gimnazijskoj razini, kao regularnoga predmeta koji se priznaje u školskim svjedodžbama kao punopravan predmet. Usto, neodvojiv dio djelatnosti u HKC-u na Clifton Hillu bila je i izdavačka djelatnost, odnoseći se kako na vjerske priručnike, još više na školske udžbenike o hrvatskom jeziku i povijesti, sve do izdavanja gramofonskih ploča s edukativnim materijalom. Vlč. Kasić snimio je sa Srećkom Roverom i Srećkom Vukorepom i prvi video-film o hrvatskoj političkoj emigraciji na ovom kontinentu pod naslovom “Mala Hrvatska u velikoj Australiji”, sudjelovao je i u pokretanju “Hrvatskoga vjesnika” 1983., čije se uredništvo danas nalazi u okviru HKC-a , u osnivanju HFG Mladi Hrvati Clifton Hilla 1976., društva Kardinal Alojzije Stepinac, te mnogih drugih udruga i organizacija, pa i Hrvatskoga islamskoga centra 1974. Valja svakako istaknuti da je, Kasićevom zaslugom, pred crkvom Sv. Nikole Tavelića na Clifton Hillu postavljeno i poprsje blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, i to 4. travnja 1965. u povodu pete obljetnice Stepinčeve smrti, a blagoslovio ga je tadašnji nadbiskup Melbournea J. D. Simonds. To prvo Stepinčevo poprsje na svijetu, rad najvećega hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, dopremljeno je iz Amerike, kao drugi odljev po redu, budući da je jedan primjerak već bio postavljen pred jednom tamošnjom hrvatskom katoličkom crkvom.

No, vratimo se ponovo u sedamdesete godine 20. stoljeća, kad smo prekinuli razvojni prikaz zbivanja u hrvatskoj katoličkoj zajednici u Victoriji da bismo opisali razvoj školstva i izdavaštva. Godine 1971. u Melbourne stiže vlč. Josip Vidaković, Kasićev školski kolega, pa se tada počinju služiti mise i u St. Albansu i u Claytonu. Kasnije je sve iz Claytona preseljeno u Springvale. Godine 1973. župa predaje Geelong, Ballarat i Milduru na upravu vlč. Stjepanu Gnječu. U travnju 1977. stižu dvojica svećenika u Melbourne, vlč. Ante Burić i Marko Perković, jer je vlč. Vidaković bio preuzeo upravu pastorizacije za Hrvate Zapadne Australije u Perthu. Do njihova dolaska, Kasiću je na ispomoć povremeno dolazio vlč. Šupuk, dotadašnji hrvatski dušobrižnik u Perthu. Nekoliko puta u tri godine odlazio je i dolazio natrag iz Hrvatske, dok nije konačno zastalno ostao u Hrvatskoj, piše Kasić.

Po dolasku Burića i Perkovića, upućenih iz Vrhbosanske nadbiskupije, odmah se pronalazi crkva sv. Marka u Fawkneru i time su popunjene sve bitne točke za duhovnu pastvu Hrvata u Melbourneu. Uoči Božića 1977. dotadašnja jedinstvena župa u Melbourneu dijeli se na tri dijela, na zahtjev mlađih svećenika, a uz odobrenje nadbiskupa Marka Jozinovića koji je bio u posjetu, i tadašnjega melbournškoga nadbiskupa Francisa Littlea, unatoč Kasićevu protivljenju. Područje Springvalea preuzima vlč. Perković. Zapadni dijelovi, Footscray i St. Albans, dolaze pod upravu vlč. Burića, dok svi ostali dijelovi s Hrvatskim centrom i crkvom na Clifton Hillu, ostaju u rukama vlč. Kasića.          

Prema bilješkama vlč. Kasića, svakome je pri toj podjeli pripalo otprilike po 18.000 vjernika. On kaže: “Napravili smo pismeni ugovor, kojega se mladi nisu pridržavali, a kasnije trzavice, svađe, tučnjave, neredi, policija i policijski psi, televizija pred crkvama u Footscrayu i Springvaleu…” U pomoć Kasiću stigao je iz SAD-a 1979. umirovljeni vlč. Ivan Mihalić kako bi pomogao pri misama i ispovijedanju…

Mihalić je inače bio prvi hrvatski svećenik koji je uopće nakon Drugoga svjetskog rata stigao u Australiju. Bilo je to početkom 1953. U Adelaideu ga je primio tadašnji nadbiskup hrvatskoga podrijetla Mate Beović, a već 1955. zatičemo Mihalića u Sydneyu, odakle nakon dvije godine odlazi za Melbourne. Godinu dana kasnije (1958.) vraća se u Adelaide, gdje boravi sve do 1971. Iz Adelaidea odlazi u London pokraj Toronta u Kanadi, gdje organizira hrvatsko dušobrižništvo, i vraća se u Australiju u pomoć vlč. Kasiću 1979., sada već kao umirovljenik. Godine 1983. teško je stradao u prometnoj nesreći, a do smrti 1985. živio je u Adelaideu. Oslanjajući se, dakle, na vlč. Mihalića, koji je kao i Kasić proveo teške godine u komunističkim robijašnicama, dušobrižnik s Clifton Hilla uvodi u Wodongi svake prve nedjelje u mjesecu, te na dan Uskrsa i Božića, misu u 19 sati. Uz Wodongu, tri-četiri puta godišnje odlazi u Myrtleford radi mise, i to uoči Božića, uoči Uskrsa i na Veliku Gospu…

STABILIZACIJA U OSAMDESETIMA      

Osamdesetih godina 20. stoljeća se hrvatska katolička zajednica donekle stabilizirala, s teritorijalnom podjelom koja vrijedi sve do danas: Clifton Hill, Springvale (s Gippslandom), Sunshine (s Wodongom) te Geelong (s Mildurom i Ballaratom). Vlč. Marko Perković napušta službu u Springvaleu u lipnju 1981. Na njegovo mjesto dolazi vlč. Ante Vujičić. Vujičića će na tom mjestu naslijediti vlč. Mato Križanac, koji je došao iz Adelaidea. Križanac će na zemljištu koje je u Springvaleu osigurao Perković i gdje su Perković i Vujičić izgradili župni stan, crkvu i dvoranu, dograditi školu te urediti teren i okoliš… Godine 1991., kad se vlč. Josip Kasić razbolio, Križanac je preuzeo Clifton Hill, i tu je ostao sve do danas…

Kako je vlč. Križanac svjedočio u intervjuu “Hrvatskom vjesniku” 6. srpnja 2001. “Zlatunić je pronašao zemljište u Ardeeru, gdje je izgradio župni stan i dvoranu. Njemu je za kapelana u pomoć 1986. stigao vlč. Josip Vranješ. Radili su zajedno dok Zlatunić nije otputovao na službu u Bremen, odakle se morao vratiti u Springvale kad sam ja preuzeo župu na Clifton Hillu zbog bolesti vlč. Kasića. Godine 1986. sam, još na službi u Springvaleu, dobio pomoćnika u osobi vlč. Dominika Vladića, koji će nakon nekoliko godina otići u Perth, a danas je u Kanadi. Godine 1995. sam pak na Clifton Hillu za pomoćnika dobio vlč. Josipa Grubišića, koji se zadržao nekoliko godinu i potom se vratio u Sarajevo, a Vranješ je za pomoćnika dobio vlč. Luku Pranjića koji je 2000. godine otišao u Adelaide. Eto, danas su u Melbourneu na hrvatskim župama svega tri svećenika iako bih ja volio kad bismo imali kapelane da nam pomognu,” zaključio je tada Križanac.

U međuvremenu, vlč. Josip Vranješ dovršio je gradnju velebne nove futurističke crkve Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Sunshineu, zasigurno najljepše moderne crkvene građevine na južnoj polutki, a vlč. Mato Križanac je tijekom 2002. temeljito obnovio dotrajalu negdašnju školsku zgradu u krugu na Clifton Hillu, uredio župni dvor, dvorište i prostorije uz društvenu dvoranu, a u krugu HKC-a djelovali su – bilo stalno, bilo povremeno – “Hrvatski vjesnik”, Hrvatska subotnja škola, Umirovljeničko društvo, HFG Mladi Hrvati Clifton Hilla, te jedno vrijeme Hrvatska kreditna zadruga, Udruga hrvatskih studenata Victorije i putnička agencija. Vlč. Mato Križanac je sredinom 2003. organizirao posjet melbournškog nadbiskupa Hrvatskoj, a uza redovite dušobrižničke poslove, prvo desetljeće njegove službe na Clifton Hillu obilježeno je uglavnom naporima koje je hrvatska iseljenička zajednica činila pomažući uspostavi hrvatske države. Vlč. Križanac je 1999. organizirao posjet tadašnjega melbournškog nadbiskupa (današnjega australskoga kardinala i sydneyskoga nadiskupa) dr. Georgea Pella Hrvatskoj i BiH, pa su zajedno posjetili Zagreb, Krašić, Mariju Bistricu, Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Split i Šibenik. Po povratku, uz dogovor sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom dr. Josipom Bozanićem i uz privolu dr. Georgea Pella, Križanac je organizirao da se u oltar kapelice na katoličkom sveučilištu u Melbourneu ugrade relikvije blaženoga kardinala Stepinca. Bio je to prvi put da su Stepinčeve relikvije iznesene iz Hrvatske. No, vrhunac Križančeve suradnje s nadbiskupom Pellom bilo je postavljanje poprsja kardinala Stepinca (rad akademskoga kipara Mladena Mikulina) u dvorište katedrale Svetog Patricka u Melbourneu uz kipove Katarine Sienske i Sv. Franje Asiškoga, te organizacija tradicionalne svakogodišnje hodočasničke proslave blagdana Stepinčeva u središnjoj katedrali Sv. Patricka u Melbourneu.