ARMAND ASSANTE U FILMU O HRVATSKOJ AMBASADI U CANBERRI

ARMAND ASSANTE U FILMU O HRVATSKOJ AMBASADI U CANBERRI

24. prosinca, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

despoja1

Piše: Mate Bašić, Melbourne

Prije točno 35 godina, na sam tadašnji jugoslavenski Dan republike 29. studenoga 1977., australski Hrvati u diplomatskoj su četvrti u Canberri, glavnomu gradu australskoga Commonwealtha, bučno otvorili “diplomatsko predstavništvo nepostojeće države”, nazvavši ga Hrvatsko poslanstvo – Croatian Embassy.

U nazočnosti tisuća Hrvata pristiglih autobusima iz svih dijelova ovoga prostranoga kontinenta, mlada Hrvatica iz Melbournea Zdenka Dedić, otvarajući poslanstvo kazala je tada kako je “na današnji dan, dne 29. studenoga 1943. proglašena Jugoslavija i radi toga smo izabrali upravo ovaj dan – ovaj nadnevak velike europske političke tragedije i posebice tragedije hrvatskoga naroda – da kao izraz protesta i kao izraz nepriznavanja ikakve Jugoslavije, danas otvorimo u Australiji prvu hrvatsku ambasadu. Zašto u glavnom gradu Australije, kada hrvatska država ne postoji? Zato jer je hrvatski narod okupiran i jer nema mogućnosti izraziti svoju volju. Mi Hrvatice i Hrvati u emigraciji smatramo upravo svojom dužnošću govoriti u ime svojega zarobljenoga naroda u Hrvatskoj, te radi toga otvaramo ovu simboličnu hrvatsku ambasadu da bude trubač hrvatske državotvorne misli u ovim dalekim krajevima od Hrvatske”.

DEŠPOJA IZ ZADRA

Ideju o uspostavi simboličnoga hrvatskoga veleposlanstva oblikovali su članovi HRB-a, Hrvatskih republikanaca, HOP-a i HNV-a Šime Franjić, Jerko Kovač, Vicko Jurković, Ivan Slobodan Grbavac, Josip Butković i Blaž Kraljević (kasniji general HOS-a BiH), te čovjek koji je imenovan otpravnikom poslova Marijo Šime Dešpoja, tadašnji djelatnik saveznoga Ministarstva za aboridžanske poslove, koji pak do tada nije pripadao nijednoj hrvatskoj organizaciji.

Dešpoja je iz rodnoga Zadra sa skupinom mladića pri kraju srednjoškolske dobi 1957. barkom preko Jadrana pobjegao u Italiju te nakon dvogodišnjega boravka u izbjegličkim logorima dospio u Australiju 1959., gdje je s bratom Renatom jedno vrijeme proveo u australskoj Army Reserve, potom diplomirao na Sveučilištu Flinders u Adelaideu, pa čak pobijedio na jednomu televizijskom kvizu na temu australske povijesti, i nakraju se zaposlio u saveznom ministarstvu, gdje je nakraju dao otkaz kako bi mogao voditi Hrvatsko poslanstvo. No, kako je kasnije svjedočio, ideju o pokretanju toga predstavništva – koje se ipak nije bavilo diplomatsko-konzularnim poslovima, jer to nije ni moglo – došao je upravo po uzoru na aboridžinski “tent-embassy”, domorodačko predstavništvo smješteno u improviziranom šatoru i taboru u parku ispred zgrade saveznog parlamenta u Canberri još 1972. Uz to, Marijo Dešpoja, koji se ženio dvaput, znan je i kao otac Natashe Stott-Despoja, najmlađe zastupnice u povijesti australskoga parlamenta i bivše predsjednice australske Demokratske stranke, rođene 1969. u braku s novinarkom Shirley Stott iz Adelaidea.

STRAŠNE GUŽVE

Iako je Hrvatsko poslanstvo uspostavljeno uz pomoć “rupe u zakonu”, budući da legislative uopće nije predviđala takve slučajeve, pa ni njihovo otvaranje ni zatvaranje, te iako su Dešpoja i suradnici tijekom slijedeća 23 mjeseca strogo vodili računa da ih se ne dovede u bilo kakvu vezu s terorizmom, pa čak nisu isticali ikakve simbole, ljude, bića ili pojave povezane s prošlošću NDH, pa su se kao najveći incidenti bilježile strašne gužve koje su pričinjavali Hrvati hodočasteći u Canberru, anonimne telefonske i druge prijetnje smrću što su upućivane djelatnicima Hrvatskoga poslanstva, te golemo zanimanje medija, jugoslavenska diplomacija – koju je u to doba u Canberri vodio Srbin iz Hrvatske Aleksandar Šokorac, inače poznatiji kao čovjek koji je jedno vrijeme stajao na čelu Kardeljeva pa Titova kabineta –  potpuno je “podivljala” neprestano pritiskajući australske vlasti, čak i prijeteći potpunim prekidom diplomatskih, trgovačkih i političkih odnosa s Australijom.

U sjeni diplomatsko-medijskoga rata koji je trajao sve do kraja 1979., u Australiji su inscenirana i dva najdugotrajnija i najskuplja političko-policijsko-sudska procesa: prvi, kada su u Sydneyu nepravedno uhićena i osuđena šestorica mladih Hrvata (“Litghow Case”) koji su deset godina kasnije jednostavno pušteni iz zatvora kao nevini, ali bez isprike ili odštete, i drugi, kada su na granici Victorije i Australian Capital Territory uhićena devetnaestorica članova HRB-a (među njima i dvojica iz kruga originalne sedmorice pokretača ideje o Hrvatskoj ambasadi) koji su pokušavali snimiti filmski materijal kao nastavak filma “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu?” kojega je u Europi osmislio Bruno Bušić. Istodobno, u Parizu je iz zasjede Udba likvidirala i samoga Bušića.

Nakon gotovo dvije godine, uz mnoštvo peripetija, australske su vlast uspjele riješiti “Croatian Embassy Case” na način da su u saveznom parlamentu usvojile poseban zakon na temelju čijih su odredbi ukinule Hrvatsko poslanstvo, koje je još nakratko bilo nastavilo djelovati pod vodstvom dotadašnje Dešpojine zamjenice, useljenice iz Amerike, Dinke Sidić, da bi se nakraju ipak ugasilo.

No, australski su Hrvati kasnije, između 1992. i 1995., kad je hrvatska država konačno stvorena i međunarodno priznata, kao što su vlastitim novcem kupili i konzulate u Sydneyu, Melbourneu i Perthu, u Canberri kupili golemi zemljišni posjed i na njemu izgradili današnje najveće hrvatsko veleposlanstvo na svijetu koje je 19. lipnja 1995. tijekom svojega posjeta Australiji službeno otvorio dr. Franjo Tuđman.

Najproduktivniji autor filmskih dokumentaraca u Hrvatskoj Jakov Sedlar o cijeloj je toj velikoj priči tijekom 2012. godine, uz financijsku i djelatnu pomoć pojedinih australskih Hrvata i Ujedinjenih hrvatskih klubova Australije, realizirao 55-minutni dvojezični englesko-hrvatski film, kojega je pod naslovom “Glasonoša promjena – Herald of Change” u zgusnutom rasporedu između 21. studenoga i 2. prosinca, zajedno s Marijom Šimom Dešpojom, promovirao u hrvatskim klubovima i domovima u svim najvećim australskim gradovima – Perthu, Adelaideu, Sydneyu, Melbourneu, Geelongu, Brisbaneu, te u Canberri na samu obljetnicu otvaranja poslanstva 29. studenoga.

VELIKA AKCIJA

Akcija uspostave Hrvatskoga poslanstva često se opisuje kao “najznačajnija” akcija hrvatske političke emigracije nakon Drugoga svjetskoga rata, što je pretjerana ocjena, ali zasigurno spada u sam vrh, poglavito ako se u obzir uzmu i “ograničavajuće okolnosti”, poput činjenične udaljenosti i zabačenosti Australije u odnosu na Europu. Sedlar je za scenarista filma – u kojemu se po prvi put na jednomu mjestu donosi pregled svih pisanih i audiovizualnih materijala na ovu temu – odabrao književnika Hrvoja Hitreca, a kao čitatelj popratnoga teksta pojavljuje se holivudska zvijezda Armand Assante. Kako nam je Sedlar kazao, ovaj njegov film uskoro će biti prikazan i u programu australske državne televizije SBS-u, a u lipnju 2013. i u Hrvatskoj, gdje će promocijama u  Zagrebu i Zadru ponovo nazočiti i Marijo Dešpoja koji istodobno radi i na materijalu za knjigu.

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<