AUSPUH AUSTRALIA

ŽIVOT GORE, ŽIVOT DOLJE: MLADEN NALETILIĆ TUTA

22. veljače, 2013.

Piše: MATE BAŠIĆ (Melbourne)

Čovjeka Hrvata, evo na primjer mene u Australiji, zbombardirana vijestima o padu meteorita podno Urala i o ostavci pape Benedikta XVI., ponekad zatekne vlastita nedoumica o tome je li slaganje riječi lako, ali živčano besmisleno, budući da je poput igre domina: prošla su već gotovo dva vruća australska tjedna, a meni se još po primozgu vrti stejtment mojega zauvijek frenda, izrečen tijekom prekratke i površne korespodencije diljem tajnih fejsbukovskih inboksa o smislu i tijeku života i ljudskom dostojanstvu s imanentnim destrukcijama sve do borbe protiv ovozemaljske smrti: ‘Ja ne pljujem, ja živim tu, i ne želim se valjati u pljuvački. Fućka se tebi, ti si dolje’, kazao mi je jetko.

Što li je sad ovo? – priupitat će se rijetki znatiželjnik, slučajno nailazeći na ovu kontemplativnu štoriju.

U ovom kontekstu, onomatopejski zvučni glagol ‘pljuvati’ označavao je naš nevoljki i opori razgovor o nepobitnom pravu na sarkastično ismijavanje, nazovimo je tako, aktualne tragikomične Kukuriku-vlade u RH, ali nepoštedno i njezinih prethodnica, sve unutrag do stoljeća sedmoga; hrvatski trpni glagol ‘živjeti’ označavao je relativno trajno zadano psihofizičko stanje moje i mojega frenda; glagol ‘vaaaljati’ likovno je, u imaginaciji, čini mi se, opisivao njegove sadašnje tjelesne porive u odnosu na zatečeno stanje u okolišu; a onaj ‘željeti’, koji je bio temeljem da bi iz latinskoga derivirao konjuktiv, e taj je glagol zapravo bio, a vjerojatno i ostao, središtem svih naših (i ne samo naših) razgovora, pa i dogovora, te konačnih zaključaka. Od kojih ‘zaključaka’, čini mi se, u konačnici neće biti niti – ‘maltene’. 

JEZIK JE DOMOVINA

Najviše me se dojmio, priznajem, zaključak u završnici: ona priloška oznaka mjesta, ona kljakava, ali konačna odrednica – ‘dolje’.

Mazohistički mnijem da je moj prijatelj mislio na to kako moje sad već omlohavljelo bukovskijevsko tijelo ujedinjeno s mojom besmrtnom dušom trenutno s nedvojbenim užitkom gnjije ovamo dolje u Australiji, a njegov se pak žilavi psihofizički individuum još fura lijevim, ljepšim naručjem majčice Hrvatske, onkraj velebitskog žestaca, bokeljske ili kvarnerske bonace trajna-nina-nena, oštrih bosanskih prisika i dubokih kanjona, pa gore do desnoga krila glavaševski pokošenih žita slavonskih, i sve tako do otvorene porte u Europsku Uniju.

Semantički, ta bi se neduhovita i u hrvatskom ljigava riječ ‘dolje’ mogla tumačiti/objašnjavati/razumijevati na mnoge načine, gotovo kao i njezin engleski adekvat ‘down’ (plus, australska izmišljotina ‘Down Under’, a gdje sam ja, priznajem, eto zapeo, ‘zaustavljen u koraku i snu’), no ipak, meni se za sve to, naglašavam, nimalo ne ‘fućka’, uistinu: ja, vjerujte, još mislim kako je jezik, zapravo, domovina misli, ideje, semantike.

Smisao jezika jest smisao domovine, i obratno, pa sve dok se razumijemo kao ‘označitelj’ i kao ‘označeni’ – ‘govorim na sav glas’ – dotle ipak nisam ‘dolje’. Ili barem ovako: koliko god mali ‘hodao ispod zvijezda’, ne želim biti ni mali, ni malecki, ni malešan, ni ‘dolje,’ pa niti ‘down’.

NEDOVRŠENA ZLA MISAO

Recimo, na sličan je način i tekst objavljen u nekoliko različitih verzija na web-stranici ‘Večernjega lista’, zapravo – domovina misli. Kakva jest da jest, ta misao…

A tamo je pod naslovom: ‘Italija izručuje Hrvatskoj Tutu, zapovjednika kažnjeničke bojne’ 17. veljače 2013. doslovno pisalo: ‘RIM – Agenti policije ureda za imigraciju izručit će hrvatskog državljanina M. N., koji se trenutačno nalazi u rimskom zatvoru Rebibbia, gdje izdržava kaznu od 20 godina zatvora na koliko ga je kaznio Međunarodni kazneni sud u Haagu za zločine koje je počinio tijekom rata na Balkanu, objavio je danas list Repubblica. List objavljuje samo inicijale, a trebala bi biti riječ o Mladenu Naletiliću zvanom Tuta. List piše da je osuđenik od travnja 1993. do ožujka 1994. bio zapovjednik ‘specijalizirane jedinice Hrvatske vojske koji se okaljao užasnim ratnim zločinima zbog kojih je bio uhićen 1997. zajedno sa svojim zamjenikom V. M.’ Haaški sud ga je 2003. osudio zbog proganjanja, mučenja i progona civila. Zbog zdravstvenih razloga osuđeniku je smanjena kazna i zbog toga će uskoro biti pušten iz zatvora. Zbog kriminalnog profila M. N., ured za imigracije odredio je da odmah bude izručen u državu čiji je građanin. Nakon što dekret bude prihvaćen, hrvatski građanin bit će iz Italije deportiran u Hrvatsku, napisao je list Repubblica.’

Ne bih sada želio slučajnim prolaznicima na tjedno.hr oduzimati volju za čitanjem i razmišljanjem, posebno ne putem analize pravopisno-sintaktičko-semantičkih pogrješki i dosjetki, velikih i malih slova, faktografskih nepreciznosti i drugih propusta u citiranom tekstiću iz ‘Večernjaka’ (bez obzira tko ga je potpisao, jer nažalost, u hrvatskim novinama ionako već odavno nema ni lektora ni redaktora, pa nema niti interakcija, kao što blefere od ‘urednika’ ionako više ne brine čitateljski feedback), niti bih objašnjavao što znači opetovano (nekomentirano, ali evidentno pristrano) pozivanje na strani izvor (u lošem prijevodu i još goroj intenciji), ali hoću reći – baš odatle, tako, na taj način izvire, kulja i buja zlomisao!

Cijela se povijest ionako već dogodila. Ostalo je tek stvar interpretacije – koja se, međutim, nameće, nameće, nameće… Razne se interpretacije se nameću.

KOD KUĆE, NI GORE, NI BOLJE

Prilažem, stoga, svoju fotku s Mladenom Naletilićem Tutom, snimljenu u njegovu domu početkom studenoga 1995. Ponešto je sličnih fotografija ekskluzivno objavljeno u pokojnom “Nacionalu”, i jedna u “Globusu”, čini mi se. Ako se tih ‘globalnih’ i ‘nacionalnih’ tjednika’ danas još netko sjeća bez sjene sramote na faci, taj mora priznati: cijela je ta medijska priča (a ne samo fotke) Mladenu Naletiliću nanijela puno štete, puno zla. A i meni osobno, samo na drugačiji, recimo, blaži način.

Pretpostavljam, dakle, da i ta fotografija govori ‘više od tisuću riječi’, kako se to lijepo i nemušto kaže.

Čuvam jedinu kopiju koju posjedujem, ovdje dolje, Down Under. Bez obzira na profesionalne, ideološke, estetske, etičke, etničke i usput betonirane bontonske i politički korektne epitete, jedna mi je od najdražih.