Dr. DENIS HART, NADBISKUP MELBOURNEA

Dr. DENIS HART, NADBISKUP MELBOURNEA

1. veljače, 2013.

denisHart 2347702b

Piše: Mate Bašić

Nadbiskup Melbournea dr. Denis Hart služio je krajem prošle godine koncelebriranu svetu misu u crkvi Svetoga Nikole Tavelića na Clifton Hillu, slaveći 50. obljetnicu djelovanja ovoga najstarijega hrvatskoga katoličkoga centra u Australiji. Bila je to ujedno prigoda da se označi i proslava 35. obljetnice djelovanja druga dva hrvatska katolička centra u ovomu petomilijunskom gradu koji se u svijetu označuje kao “the world’s most liveable”. U nazočnosti od kojih 1000 Hrvata nadbiskupu su Hartu pomagali župnik domaćin vlč. Mato Križanac, vlč. Ivica Zlatunić iz Springvalea, vlč. Josip Vranješ iz Sunshinea te vlč. Bosiljko Rajić koji je doputovao s otoka Krapnja noseći sobom čestitke kardinala Vinka Puljića, kao i dvojica melburnških đakona Nikola Vekić i Josip Vučak, uz sudjelovanje Tamburaško-pjevačkoga zbora HFG “Lado Geelong” obučenih u šestinske narodne nošnje. Dušobrižnik župe Svetoga Nikole Tavelića vlč. Mato Križanac unaprijed je priredio i tiskao brošuru s redoslijedom i programom proslave, a čiji je dio predstavljao i skraćeni prikaz nastanka, plodonosnog djelovanja i neugasla značaja ovoga hrvatskoga katoličkog centra za opstanak Hrvata pod Južnim križem. Nadbiskup Melbournea dr. Denis Hart u toj se prigodi usrdno odazvao zamolbi za intervju, gdje je na samomu početku kazao:    

– Ja sam se za svećenika zaredio prije 45 godina, tako da je čak i moja svećenička služba nešto kraća od povijesti hrvatske katoličke misije Svetoga Nikole Tavelića na Clifton Hillu čiju 50. obljetnicu danas slavimo. Svaki put kad o tome mislim, ja zapravo razmišljam o snazi vjere u hrvatskom narodu.

Prvi hrvatski svećenik u ovoj crkvi, pokojni vlč. Josip Kasić i njegovi sljedbenici, sve do današnjega svećenika vlč. Mate Križanca, sav su svoj život posvetili svojoj vjeri i svojemu hrvatskom narodu na ovom prostoru. Hrvatski je narod tijekom povijesti mnogo propatio zbog svoje odanosti Katoličkoj crkvi, pa su oni koji su dolazili u Australiju znali cijeniti slobodu, još snažnije svjedočeći svoju vjeru, bivajući još odaniji našemu Gospodinu i Majci Božjoj. Osobno, znao sam još u mladosti biti u pratnji dvojice svojih prethodnika, kardinala Knoxa i nadiskupa Littlea prigodom posjeta ovoj crkvi, a kasnije sam i sam ovdje nazočio veliki broj puta. Proteklih 50 godina ove hrvatske katoličke misije jest svjedočanstvo o neprekinutoj odanosti vjeri, pa pokazatelji govore i o tome da su iz ovoga nekada jedinoga hrvatskoga katoličkoga centra na Clifton Hillu, samo u Melbourneu prije 35 godina izrasla još dva – onaj na zapadnom dijelu grada, Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Sunshineu, i onaj Duha Svetoga u Springvaleu.

Uz proslavu 50. obljetnice djelovanja ove crkve, kada s ponosom sagledavamo što smo do sada postigli, istodobno dodatno prisežemo na ustrajnost i na buduća djela u vjeri. U tom je smislu i papa Benedikt naglasio kako će 2013. biti Godina vjere, što je najavio na trgu Sv. Petra u Rimu 11. listopada, kada sam i ja stajao pokraj njega. 

HKC Sv. Nikole Tavelića u Melbourneu otvoren je i blagoslovljen 30. prosinca 1962. Bio je to prvi hrvatski katolički centar u Australiji, a njegov osnivač i dugogodišnji dužobrižnik bio je pokojni vlč. Josip Kasić, koji je preminuo 1996. Kada smo razgovarali u povodu 40. obljetnice  ove crkve, kazali ste da je riječ bila o jednomu od “najneumornijih svećenika koje ste ikada upoznali”…

– Da, da, živo se sjećam vlč. Kasića, doista je riječ bila o izuzetnoj svećeničkoj i ljudskoj osobnosti. On bi često znao jednostavno banuti u posjet i kazati: “Moramo na ručak.” Meni bi bilo pomalo neugodno, trsio sam se kako uskladiti vrijeme, i sam sam bio zatrpan poslovima i obvezama, a on – koji je djelovao na području cijele prostrane države Victorije, služeći mise, dijeleći sakramente, posjećujući bolesnike i skrbeći za sve koji bi mu se za pomoć obratili u nevolji – još je uspijevao pronaći i slobodno vrijeme za zajednički ručak. Posjedovao je duh potpuno odanosti, neumornog rada, milosrđa, čvrste vjere, a posebno valja naglasiti njegov osjećaj za položaj Crkve u društvenoj zajednici – on je bio nepokolebljiv borac za prava katoličkog puka…

Jedan visoki crkveni dužnosnik u Melbourne jednom je, govoreći o velikom broju sakramenata podijeljenih u sastavu ove hrvatske župe (krštenja, prve pričesti, potvrde, vjenčanja…) kazao kako bi se to moglo opisati kao “biskupija unutar biskupije”… 

–  U tom su smislu Hrvati oduvijek zauzimali istaknuto mjesto. Prisjećam se sada pastoralnih posjeta pokojnoga hrvatskoga kardinala dr. Franje Kuharića, koji je ovdje boravio 1980., 1988. i 1993. Jedne godine, kada su sakrament Svete Potvrde na Clifton Hillu dijelili kardinal Franjo Kuharić i nadbiskup Francis Little u čijoj sam pratnji bio i ja, oni su na Clifton Hillu krizmali 600 mladih vjernika! Svi krizmanici nisu niti mogli stati u crkvenu dvoranu, već su jedan za drugim prolazili kroz crkvu, ulazeći na jedna vrata, primajući sakrament i izlazeći na druga vrata.

Vjera hrvatskoga naroda u Victoriji snažno se održala i do danas: svakoga 10. veljače u središnjoj katoličkoj katedrali Svetoga Patricka u Melbourneu, ja za hodočasnike služim svetu misu u povodu blagdana Stepinčeva, redovito za više od 1000 Hrvata.

Kako ja to vidim, Hrvati snagu svoje vjere nose sa sobom još iz domovine. Osvjedočio sam se u to kada sam prije kojih 7-8 godina s vlč. Matom Križancom posjetio Hrvatsku i BiH.

 

DOLAZAK U HRVATSKU I BOSNU I HERCEGOVINU

 

Čega se iz toga posjeta najradije prisjećate iz današnje perspektive?

– Tijekom toga posjeta, prvo nas je na zagrebačkom Kaptolu ugostio kardinal Josip Bozanić. Vrlo srdačno smo primljeni, recimo, meni je ukazana posebna čast, pa sam smješten u sobu u kojoj je tijekom svojega posjeta ranije spavao papa Ivan Pavao Drugi. Sjećam se, krevet je bio mali, a ja sam izrazito visok, pa sam cijelu noć proveo sklupčan u postelji… Susreo sam se tada i s mons. Vladimirom Stankovićem i s brojnim drugim visokim dostojanstvenicima Crkve u Hrvata…

No ujedno sam stekao i jedan nebičan dojam: uočio sam s koliko se teškoća hrvatski katolici suočavaju, primjerice, u obnovi porušenih i oštećenih crkava u ratu ili u izgradnji novih crkava koje su, posebice u Zagrebu, nužne zbog priliva vjernika prognanih iz BiH. Međutim, svjetovne vlasti ih radije usmjeravaju na iznajmljivanje ili kupovinu stanova i kuća za vjerske potrebe, nego što stimuliraju, ili im čak dopuštaju, izgradnju novih crkava i vjerskih objekata…

Iz Zagreba smo otputovali u Sarajevo, gdje nas je vlč. Križanac smjestio kod franjevaca, gdje sam služio misu, te se susreo sa Sestrama Karmelićankama, koje su prognane tijekom rata. U Sarajevu sam se suočio i s tugom tamošnjih župnika čiji se vjernici, koji se –  izbjegli ili prognani u ratu – nisu vratili na svoja ognjišta…

Posjetili smo potom Međugorje, spustili se do Dubrovnika, i došli u Split, prije nego što sam ja produžio u London, a u jednoj od najživljih uspomena ostao mi je boravak u Blatu na Korčuli, gdje sam služio misu u čast blažene Marije Petković od Propetoga Isusa…

Naučio sam tijekom toga putovanja jednu važnu stvar, a to je – što i koliko Hrvatima znače njihovi sveci, njihovi blaženici, njihove svetkovine i njihova svetišta, tj. da je vjerski, kršćanski život neodvojiv od svakodnevnoga ljudskoga života.

Iz Hrvatske sam ponio osjećaj, sve nastojeći i sam potpuno predano živjeti kršćanskim životom, kao da je riječ o mojemu vlastitom narodu, o mojemu vlastitom domu. Nešto slično zapisao sam i u Knjigu dojmova u kući u kojoj je svoje posljednje dane proveo kardinal Alojzije Stepinac u Krašiću. Dometnuo bih ovdje kako danas, kad se i na ozemlju naše stolne katedrale Sv. Patricka u Mebourneu već duže od desetljeća nalazi poprsje blaženoga kardinala Stepinca, taj spomenik zapravo trajno podsjeća na snagu vjere Hrvata u Australiji i na njihov prinos živoj Crkvi u Melbourneu.

Danas, kada novoga priliva hrvatskih useljenika u Australiju više gotovo nema, poglavito ga nema u onako velikim brojevima kao što je to bilo nekada, i kada hrvatska emigracija spada među stariju, koliko su se položaj i ponašanja Hrvata tijekom proteklih desetljeća izmijenili, recimo, kad govorimo o integraciji ili asimilaciji u sekularnom australskom društvu, ili kad govorimo u smislu opadanja ili povećavanja praktičnog broja vjernika?

– Lijep broj Hrvata još uvijek je tu. Naravno da mladi ljudi, doseljavajući u novu zemlju, stupaju u višenacionalne brakove, kao što je naravno da se u novoj zemlji rađaju djeca s donekle drukčijim nacionalnim osjećajem. No, u brojnim našim župama ja još uvijek vidim mlade Hrvate. Dakle, nazočnost mladih Hrvata nije jasno uočljiva samo u HKC Sv. Nikole Tavelića na Clifton Hillu, već i u drugim župama. Svaki put kad vam neka osoba kaže: “Ja sam Hrvat”, načelno, vi odmah možete znati da je riječ o osobi koja je odana svojoj vjeri i da će ta osoba isto tako odgajati i svoju djecu…

 Papa Ivan Pavao Drugi kazao je kako je prvo tisućljeće označeno rađanjem kršćanstva, drugo njegovim učvršćivanjem, a treće će biti označeno širenjem na “novi svijet”, manje-više na Južnu polutku, gdje se nalazi i Australija kao ipak “anglokeltska bjelačka” zemlja…

– Da. I ja sam svjestan toga. Imamo veliki broj katolika u Južnoj Americi, imamo veliki broj katolika koji u Australiju stižu iz azijskih zemalja, onih koji su počeli dolaziti iz Afrike, pa s Filipina… Ono što smo prepoznavali pod imenom “misijske zemlje”, danas jesu zemlje u kojima je vjera vrlo živa, dok s druge strane – u Europi rastu tenzije između vjere i sekularizacije. Istodobno, taj proces sekularizacije narasta i u australskom društvu, pa mnogi kažu da je Australija jedna od najsekularnijih zemalja na svijetu…

Po mojemu pak mišljenju, useljavanje stanovništva u Australiju iz zemalja s čvrstom vjerskom ukorjenjenošću bilo je vrlo značajno za život Crkve. Recimo, u Nadbiskupiji Melbourne danas imamo 219 župa, 329 katoličkih škola, 148.000 đaka u našim školama, a u općoj slici, uglavnom je riječ o useljenicima i njihovoj djeci. Katolici u Melbourneu sačinjavaju 28 posto udjela u ukupnom stanovništvu, pa su po tome najbrojniji u ukupnom pučanstvu.

Kad o useljenicima i njihovu dolasku govorimo u povijesnom kontekstu, onda valja napomenuti kako su, osim Iraca u 18. stoljeću, među prvim katolicima u 20. stoljeću u većem broju ovamo počeli stizati Talijani i Poljaci pa, naravno, Hrvati tijekom 1950-ih, pa 1960-ih, te u kasnijim većim valovima, sve do nedavnih dana… Danas imamo i Vijetnamce koje, kad je riječ o brojkama, nazivaju “novim Ircima”, čak imamo i izrazito značajan broj vijetnamskih katoličkih svećenika…

Sve u svemu, možemo svakako kazati da će “vjera useljenika” predstavljati katoličku vjersku okosnicu u novom tisućljeću u Australiju. Hrvatima svakako pripada mjesto u tom kontekstu. 

ISTRAGA O SEKSUALNOM ZLOSTAVLJANJU DJECE

Govoreći o sekularnosti australskoga društva, o odnosu Katoličke crkve i australske države, možete li prokomentirati prošlomjesečnu odluku australskih vlasti o pokretanju istrage u povodu seksualnoga zlostavljanja djece u crkvenim krugovima. Trenutna predsjednica australske savezne Vlade Julia Gillard naglašeno je ponavljala kako se rad istražnoga povjerenstva neće odnosti samo na slučajeve u Katoličkoj, već i u drugim crkvama i konfesijama, međutim, mediji pa i političari su ipak akcent uporno navodili na Katoličku crkvu…

– Da, i današnji australski kardinal dr. George Pell, i ja osobno, i drugi crkveni dostojanstvenici, morali smo se suočiti s time. Možemo jasno kazati kako je riječ o jednomu, iako nevelikom, broju svećenika i djelatnika Katoličke crkve koji su u prošlosti bili ozbiljno umiješani u seksualna zlostavljanja djece u Australiji.

To je jako žalosna činjenica, ali moram naglasiti da je Katolička crkva u Australiji još od kraja 1980-ih, posebice od 1996. godine, vlastitoj istrazi podvrgavala sve slučajeve za koje bi doznala, odnosno, koji bi bili prijavljeni, a istodobno smo nastojali na sve dostupne načine pomoći žrtvama, u rasponu od duhovne i psihološke, do materijalne i financijske pomoći. Također, svakoga svećenika koji bi nam bio prijavljen zbog utemeljene sumnje na zlostavljanje, mi smo u Nadbiskupiji Melbourne razrješavali njegova položaja, a one slučajeve o kojima bi sud donio pravomoćnu osudu, proslijedili bismo u Vatikan, gdje se donosi konačna odluka…

Ono što nas u Katoličkoj crkvi posebno zabrinjava jesu razmjeri zla koji su se u tim slučajevima dogodili te nastojimo razumjeti i ublažiti razmjere patnje koju su žrtve podnijele. Vjerujem kako će Istražno povjerenstvo doista pomoći nama, da i mi njima, da s drugim vjerskim – katoličkim i inim – institucijama, te na razini cijeloga društva, sagledamo što se sve dogodilo i što se sve ružno događa oko nas. Najvažnije je u svemu tome da otkrijemo i uspostavimo način prevencije i uopće način ponašanja u budućnosti u takvim i sličnim slučajevima. S činjenicama se svi moramo suočiti, i u svom domu, i u organizacijama, i u Crkvi, i u državnim institucijama, i u cijelomu društvu. Zbog djece i zbog njihove budućnosti. Katolička crkva u Australiji u tom smislu bez zadrške surađuje s državnim službama.

U Nadbiskupiji Melbourne suočavamo se pritom i s poteškoćama: recimo, nama su od strane istražnih organa u Nadbiskupiju dostavljene neke prijave o svećenicima utemeljene na neprovjerenim i nepotvrđenim navodima i opisima zbivanja, a po takvim je prijavama dosita teško postupati i donositi zaključke.

Također, dodatni je problem i taj što su počinitelji zlodjela znali djelovati nevjerojatno samozatajno i nevjerojatno prikriveno da je uistinu teško nakon protoka godina, čak i desetljeća, sa sigurnošću utvrditi što se točno zbilo…

Konačno, doista je razvidno i to da postoji gotovo tradicionalna tendencija napada na Katoličku crkvu, gdje se pojedina zlodjela nastoje u javnosti iskazati kao “pravilo” ponašanja, što također ne odgovara istini, ali mislim da ćemo se i s time znati nositi. T

10 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code