Bajaga je s ovakvim scenarijem otkazivanja zbog slabog interesa i naknadnog dizanja političke prašine već ranije prolazio i u drugim sredinama, poput Karlovca, gdje je naprasno uklonjen s Dana piva, te Siska i Solina, gdje se tržišni manjak publike redovito pakirao u celofan ideoloških sukoba. Najnoviji pritisak kuha se u Puli
Napisao: Mladen Pavković
Prodaja ulaznica neumoljivo razgolićuje stvarnost, a ona glasi da estradne zvijezde na hrvatskom tržištu više ne mogu napuniti sportske dvorane vlastitim imenom. Bajaga i njegovi instruktori doživjeli su potpuni krah s mizernim brojem prodanih karata za otkazani koncert u Koprivnici, koji se trebao održati sedamnaestog listopada dvijetisuće dvadeset šeste godine. Umjesto priznavanja vlastite nemoći i nikakvog zanimanja publike, pokrenuta je prokušana mašinerija prebacivanja krivnje na hrvatske branitelje i medijske pritiske. Identičan obrazac nemoći i medijskog friziranja stvarnosti prepisala je i Severina, koja je također morala otkazati svoj koprivnički nastup pod krinkom zdravstvenih tegoba, iako je prava istina bila identična Bajaginoj – prazna dvorana. Bajaga je s ovakvim scenarijem otkazivanja zbog slabog interesa i naknadnog dizanja političke prašine već ranije prolazio i u drugim sredinama, poput Karlovca, gdje je naprasno uklonjen s Dana piva, te Siska i Solina, gdje se tržišni manjak publike redovito pakirao u celofan ideoloških sukoba. Najnoviji pritisak kuha se u Puli, gdje se javnost opravdano protivi da se javni novac građana troši na njegov novogodišnji doček.
Estradni proračunski paraziti
Ovakvo lešinarenje nad pojmom „humanitarnog“ i lažnog domoljublja nije od jučer. Još prvih godina na samom početku Domovinskog rata, jedan tada itekako poznati domaći glazbenik koji je pokrenuo vlastitu menadžersku agenciju, osmislio je sličan, unosan model pod krinkom pomoći. On je diljem zemlje priređivao tobožnje „humanitarne“ nastupe za koje su općine, poduzeća i druge institucije unaprijed platile apsolutno sve fiksne troškove i njegove osobne račune. Kako bi ispao velikodušan, braniteljima je velikodušno dao mogućnost da si sami uzmu ono što se zaradi isključivo od prodaje ulaznica. Bio je to savršen paravan u kojem je izvođač ugovorio siguran profit preko grbače općina i tvrtki, a stvarni rizik i mrvice s blagajne prepustio onima na prvoj crti, utirući put današnjoj proračunskoj pljački.
S druge strane, interes javnosti i medijsko praćenje namjerno se iskrivljuju kada su u pitanju istinski magneti za publiku. Oko prodaje karata za nastupe Marka Perkovića Thompsona i dalje se u određenim krugovima ulažu golemi napori kako bi se njegova popularnost marginalizirala, iako u stvarnosti ne postoji stadion u državi koji on ne može potpuno napuniti do vrha u svega dva sata od puštanja ulaznica u prodaju. Da apsurd bude veći, dok proračunski paraziti bježe s praznih blagajni, Thompson je svojim velikim nastupom u Vukovaru izravno napunio lokalnu blagajnu i u potpunosti pokrio sve njihove organizacijske troškove, dokazujući razliku između tržišne nepobjedivosti i estradnog žicanja javnog novca. U potpunoj suprotnosti s tim, estradni moćnici poput Tončija Huljića neprestano se u medijima hvale kako iza sebe imaju vojsku popularnih pjevača i stvorene karijere, no od te silne mašinerije još nismo čuli da su negdje, kao primjerice Hrvatske ruže, nastupili besplatno za narod, a još manje da su organizirali i održali iole značajniji veliki humanitarni koncert.
Srozavanje glazbenih veličina
Da stvar bude gora, otužna koprivnička kulturna zbilja pamti i teže, sramotne pljuske istinskim velikanima hrvatske glazbe. U dvorani Domoljuba svojevremeno su nastupili glazbene legende Arsen Dedić i Gabi Novak, a surova realnost grada pokazala je svoje najgore lice. Unatoč činjenici da je ulaz na taj vrhunski umjetnički događaj bio potpuno slobodan, u dvorani se okupilo jadnih pedesetak posjetitelja. Ta porazna činjenica da besplatan ulaz za istinske umjetnike ne može privući ni stotinu ljudi razgolićuje potpuni slom kulturnog ukusa i dokazuje da publika u dvorane dolazi isključivo pod utjecajem jeftinog marketinga ili političkih direktiva.
Srozavanje nekadašnjih glazbenih veličina na niske grane najbolje se vidi na najnovijem primjeru Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta. Nekadašnji stadionski vladari koji su punili najveće arene bivše države spali su na to da u sklopu turneje nastupaju po seoskim sportskim dvoranama, pa tako trideset prvog listopada dvijetisuće dvadeset šeste godine stižu u općinsku dvoranu u Nedelišću. Ta općina prema službenom popisu broji tek jedanaest tisuća sedamnaest stanovnika, dok samo centralno seosko naselje ima skromnih tri tisuće osamsto četrdeset stanovnika. Taj strmoglavi pad od mitskih stadiona do provincijskih parketa u međimurskom selu istinski prikazuje kako preživjele ikone bezuspješno pokušavaju unovčiti staru slavu izvan velikih urbanih središta, vukavši se po mjestima koja su nekad bila potpuno nezamisliva za izvođače tog kalibra.
S druge strane, glazbeni ukus Podravine i Zagorja pokazuje potpuno drugo lice, pa u ovim krajevima iznimno dobro prolazi Neda Ukraden, pjevačica s beogradskom adresom. Njezina je popularnost tolika da su je jednom prigodom preko službenog razglasa pozdravili čak i na nogometnoj utakmici u Varaždinu, što je izazvalo gromoglasne zvižduke cijelog stadiona. Istodobno, domaći zabavljači poput Dražena Zečića, Vlade Kalembera i Džoa Maračića Makija ostaju neprikosnoveni vladari lokalnih šatora. Oni redovito okupljaju onoliko ljudi koliko u te privremene objekte stane, što zapravo i nije pretjerano velika brojka, ali stvara privid masovnosti i nostalgije na javni trošak. Nula posto tržišnog rizika za izvođače i stopostotno pražnjenje lokalnih blagajni, to je njihov provjereni recept za friziranu sliku uspjeha.
Stvarna propast glazbenog tržišta leži u činjenici da sve više izvođača i glazbenih skupina nastupa potpuno besplatno na gradskim i seoskim trgovima. Za takve se pučke veselice javni novac uvijek nađe jer lokalni vlastodršci tvrde da narod upravo to traži, što je obična zabluda. Službene analize izvršenja proračuna pokazuju da su hrvatski gradovi za kulturu i lokalne manifestacije izdvojili rekordnih 456,5 milijuna eura. Iz tog se golemog kolača pojedinačni nastupi regionalnih zvijezda za samo jednu večer plaćaju između 100 i 130 tisuća eura, dok se za zabavljače po šatorima bez oklijevanja isplaćuje od 10 do 20 tisuća eura po nastupu. Na tim besplatnim priredbama načelnici i gradonačelnici redovito izlaze na pozornicu kako bi s visoka pozdravili okupljenu masu, glumeći velike dobročinitelje koji su narodu omogućili zabavu. Lokalni mediji, koji se redom nalaze pod financijskom kapom gradova, općina ili županija, poslušno izvještavaju o neviđenim uspjesima i rijekama ljudi. Čine to potpuno zanemarujući činjenicu da se na priloženim fotografijama nikakva golema masa zapravo ne vidi, jer naručeni tekst valja opravdati pod svaku cijenu. Znakovito je da se još niti jedan besplatni nastup naših estradnih velikana nikada nije otkazao, budući da je njima sve unaprijed i bogato plaćeno iz javnog proračuna.
Ova zastrašujuća usporedba između praznih kazališnih dvorana namijenjenih vrhunskoj kulturi i krcatih proračunskih šatora namijenjenih masovnom zaglupljivanju razotkriva sav jad lokalne kulturne politike. Naime, dok istinski umjetnici pred pedeset ljudi pjevaju za nula eura, estradni profiteri pod krinkom narodnog veselja izvlače desetke tisuća eura iz općinskih blagajni, ostavljajući iza sebe friziranu medijsku sliku uspjeha i trajno osakaćen kulturni ukus nacije. T
