Ono što je uz pomoć trostranog mešetara Milorada Pupovca otpočela SDP-ova partizanka iz 1975. Kristina Ikić Baniček u ulozi maštovite politkomesarice nepostojećeg Sisačkog partizanskog odreda od 22. lipnja 1941., a potom i formiranjem spomen-parka 1942. umrle pravoslavne djece s Kozare čudesne heroine Dijane Budisavljević na Viktorovcu nastavljalo se svih minulih godina nastupima SDSS-ovih čelnika. Sve do otrovnog Aleksandra Vulina poniklog u Manjači kod Bugojna.
Bilo je tako i minule subote, kad je novi predsjednik SNV-a Borislav Milošević nastavio kazivanje povijesnih (polu)istina o srazu agresivnog srpstva s ustaškim režimom.
“U logoru nije bilo skrbi za život i zdravlje djece, bolesna se nisu odvajala od zdrave, nego su premještana iz jednog objekta u drugi. Tako je samo u dvadesetak dana 1942. umrlo 515 djece…”, kazao je Milošević.
Trebali su napušteni potomci poginulih i ranjenih partizana s Kozare drugu vrstu konfora, i to usred rata i manjkavih mogućnosti Prihvatilišta Hrvatskog Crvenog križa koji su po završetku sukoba prozvali dječjim konclogorom?! Nad humcima malih nesretnika našli su se i ove godine s cvijećem u ruci građani starije životne dobi koji su od “tihog čovjeka Borislava” doznali da djeca u šumovitoj gori nisu napuštana, nego su od roditelja otimana. Ili su im roditelji stradali u borbi s hrvatsko-njemačkim snagama ili su odvedeni u Treći Reich. Od tifusa i drugih oboljenja život je izgubilo 1150 djece, koja nisu imala pokrivača i hrane, iako su skladišta bila krcata zalihama (?), zna to pouzdano g. Milošević. Saznali su to i brojni gostujući “svjedoci” tragične 1942. poput 90-godišnjeg Mile Vukmirovića iz Banje Luke. Jedina među njima bila je korektna Siščanka Nevenka Končar.
Uz vjerski obred koji je s ocem Lukom Bosancem vodio paroh sisački Nemanja Đurić i djecu nazvao novomučenicima, iskoristio je priliku da se požali na kradljive Siščane. Tijekom obnove parohijske kuće “od proljeća zabilježili su razbijen prozor i krađu bakrene cijevi za sustav grijanja…” Tim je činom nesretni pravoslavni pop dokazao da nije dostojan svojih predšasnika, omiljenog dugogodišnjeg sugrađanina g. Boška Bogunovića, porijeklom iz Prijedora, ali ni počivajućeg Splićanina g. Petra Oluića, kojem je život najviše zagorčavao episkop zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović otvoreni sljedbenik vožda Slobodana Miloševića. (J.F.) T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.