GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: ČEŠKI PIJANIST LUKÁŠ VONDRÁČEK, DOSAD NAJBOLJI U CIKLUSU PLEYEL

8. listopada, 2025.

Piše: Igor Koruga

Nikako drugačije, nego poput izvanserijskog češkog pijanista Lukáša Vondráčeka (1986), pobjednika prestižnog International Queen Elisabeth Piano Competitiona 2016. godine, nebi trebalo pristupiti nastupu za glasovitim Pleyelom Svetislava Stančića, unutar istoimenog pijanističkog ciklusa koji ove godine slavi svoje deseto izdanje. Naime, Vondráček je došao nekoliko sati prije na mjesto zbivanja kako bi se pravovremeno i detaljno priviknuo na specifične zvučne okolnosti Velike čitaonice Hrvatskog državnog arhiva kao i na tipke i žice vremešnog francuskog klavira, na kojemu je nekoć muzicirao (i) u svakom smislu briljantni Frédéric Chopin (1810-1849). I po odabiru djela, te nedjelje, 5. listopada 2025. godine, od 20 do otprilike 22 sata, moglo se unaprijed zaključiti da će publika naposljetku biti oduševljena duboko prostudiranim i vrsnim tumačenjima Sedam Fantazija, op. 116, Johannesa Brahmsa (1833-1897), Fantazije u h-molu, op. 28, Aleksandra Skrjabina (1872-1915), Humoresque, op. 101, br. 7, Antonína Dvořáka (1841-1904), te Humoresque, op. 20, Roberta Schumanna (1810-1856).

Bez suhoće i mehanicizma

Sve je bilo jasno već na početku, u predodžbama sedam Brahmsovih skladbi koje su, naoko kontrastne, imale snažnu koherentnost i nedvojbeno jedinstvo. Uvodni Capriccio u d-molu, označen kao Presto enegico, obilovao je vatrom i melodramom, uznemirujućim tematskim materijalom i lirskim dijelovima, međusobno suprostavljenima u borbi tjeskobe i u konačnici ipak prevladavajućeg spokoja. Drugi, Capriccio u g-molu (Allegro passionate), bio je najavljen burno, u vezi s očajem i čežnjom, nastavljen živahno i plemenito u Es-duru te vraćen u neizbježnost tragičnog završetka, tek približnog onome u posljednjem, apokaliptičnom Capricciu u d-molu (Allegro agitato). Između svih tih izrazito potresnih stavaka, Vondráček je s kombiniranom disciplinom tehničkog majstorstva, intelektualne dubine i nepokolebljive predanosti iznio i četiri Intermezza, u a-molu, e-molu i dva u E-duru, oprečno nadahnuta bljeskovima nade, lirskim osjećajima, pobožnim temama i himničkim vedrinama. Oznake zapisane u partituri, bile su u najmanju ruku uvažavane i u sljedećoj, Skrjabinovoj Fantaziji, popularnoj među ruskim pijanistima te obilježenoj virtuoznim stilom, bliskim onome u velebnoj skladateljevoj Trećoj sonati za glasovir u fis-molu, op. 23. Misaoni početak skladbe ubrzo je ustupio mjesto jednoj od Skrjabinovih najnadahnutijih tema, kanonski obrađenoj u gotovo trideset taktova, dok se ova, pak, na podjednak način nježno sklonila idućoj, zapravo trećoj temi, samouvjerenoj, sročenoj u kromatskoj harmoniji. Nadalje je još, bez ikakve suhoće i mehanicizma, pri samome kraju kompozicije i prvog koncertnog dijela, bila donesena proširena (prerađena) rekapitulacija koja se protegnula kroz izuzetno dugu kodu.

Ekspresivne minijature u dodatku

Dio nakon pauze očekivano su obilježile vedro naslovljene skladbe koje to ipak, u svom intonacijskom ozračju, nisu baš bile. Možda se u Dvořákovo vrijeme njegova Humoreska br. 7 (u G-duru) činila veselijom nego danas, kada je upotrijebljena čak i u filmskoj adaptaciji Kafkinog Procesa, kao podrška temi nepravednog ubojstva nevinog protagonista. No, i nju je češki umjetnik lijepo prikazao u duhu školskog primjera pravilne upotrebe početnih i završnih, potpuno drugačijih dijelova koji su se neprekidno sljubljivali, lišeni ikakvog kompozicijskog nesklada. Veliko klavirsko ostvarenje bilo je i iduće, istoimeno Schumannovo u B-duru, također većma dvosmisleno, hirovito i ozbiljno, veličanstveno po opsegu i emocionalnoj potenciji, svirano do kraja programskog dijela recitala. Format nastupa podnio je i tri ekspresivne minijature u dodatku, poklonjene rijetko ushićenoj publici, i to Ljubavnu pjesmu (Song Of Love), op. 7, Josefa Suka (1874-1935), Chopinov Nokturno u cis-molu, op. posth, KK Iva/16, i Schumannovu uspješnicu Traumerei, iz neponovljive glazbene zbirke Slike iz djetinjstva (Kinderszenen), op. 15. T