U završnici tradicijske manifestacije “Sjećanja na 1991. i nadnevak 28. rujna 1990”, članovi braniteljskih i ratnostradalničkih udruga okupit će se u subotu 28. rujna pred zgradom Policijske postaje u Kolodvorskoj ulici. Položit će vijence i cvijeće, te zapaliti svijeće za pokoj smrtno stradalih rodoljuba.Toga dana, poneseni zbivanjima u drugim kriznim područjima Republike Hrvatske, samo četiri mjeseca iza proglašenja hrvatske nezavisnosti i 40 dana od patoloških svetosavskih balvana u Kninu i Lici, u Petrinji se okupilo više stotina velikosrba zakrvarenih očiju od nespavanja i konzumirana alkohola banovinske rakije “klipare”, tražeći oružje pričuvnoga sastava tadašnje milicije. Uzvikujući “Ovo je Srbija!”, nasilnici su se uporno okupljali nadomak vojarne “Šamarica” srbizirane JNA. Među nazočnima zamijećen je i zapamćen velik broj nesklonih novoj državi i demokratski izabranu režimu prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Uz ostale, brojni djelatnici i šoferi “Gavrilovića” i “Slavijatransa”, te Dušan Maslovara iz sisačke “Radonje”. Najvatreniji, četnički intoniran govor u kojem bi neobaviješteni shvatili da su Hrvati naseljeni u Srbiji i da im domaćini otkazuju gostoprimstvo, održao je gotovo suludi i očigledno pijani vozač “Slavijatransa”, Đuro Adamović., tražeći slobodan pristup skladištima oružja petrinjske. Istoodbno je dojavljeno da su velikospski teroristi kod Mošćenice zaustavili vozila MUP-a, pokušavši se domoći osobnoga naoružanja vožena u Sisak. Nakon višesatne pomutnje, iz Zagreba je stigla obavijest o dolasku pojačanja odreda specijalaca pod zapovjedništvom generala Marka Lukića. Policajci su pri dolasku, uredujući na redu i miru u Petrinji, s opasača skinuli “vaspitne palice” dotad većinske srpske milicije.Tadašnji poznati partijsko-četnički “revolucionari,” zahtijevali su fizički obračun sa čuvarima reda i poretka, pa je u jednom trenutku s kasnije procijenjene daleke pozicije (tavan uglovnice prof. Duška Bogdanića – op.a.) s leđa pogođen i teško ranjen policajac Lukićeve postrojbe Josip Božičević.. U obračunu s “ustašama”, kako su govorili alkoholom opijeni primitivni brđani i krkani s obronaka banovinskih brda, paljenje mopeda , uz obvezne batine, doživio je tajnik HDZ-a Borislav Bešlić, dok su dopisnici HRT-a Zdravko Strižić i Mihovil Gajdek pretrpjeli batine, a službena kamera im je oduzeta od podivljalih četnika. Svjedok tih događaja,na samu obljetnicu glumljene bratstvom i jedinstvom tzv. prve partizanske zakletve u Zrinskoj gori (četnik Vasilj Gaćeša i sisački komunisti Vlade Janića Cape), bio je i tadašnji reporter “Večernjega lista”, danas izvršni urednik našega portala, bio je bolje sreće. Zamijetivši Josipa Frkovića na otvorenoj stubišnoj terasi susjedne obiteljske kuće umirovljenoga načelnika milicije Ljubana Maričića, novinara i prijatelja pozvao je i prikrio pok. Branko Prošić, sin saveznog poslanika i direktora “Slavijatransa”, Drage Prošića, Mikelićeva rođaka iz Dobrljina. On je dalje od razjarene rulje Josipa Frkovića proveo dvorištima i vrtovima toga dijela grada na dvjema rijekama, grada Druge banske Jelačićeve krajiške pukovnije, stoljetne mesoprerade i pedagogije. Tadašnji fotoreporter “Večernjaka” Josip Bistrović, pak, snimio je tada mnogo dokumentarnih, upečatljivih fotografija srpskočetničke pobune i agresije u Petrinji. Kažimo na kraju da je teško razorena i četiri godine od Srba okupirana Petrinja, samo 60 kilometara udaljena od hrvatske metropole, od zločinačke četničke ruke vođene iz Beograda i zaslugama Borislava Mikelića izgubila oko šest stotina svojih građana, civilnih i vojno-policijskih domoljuba. (T)
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.