PISMA OSUĐENIKA NA SMRT U SISKU 1945.

PISMA OSUĐENIKA NA SMRT U SISKU 1945.

9. travnja, 2016. 1 komentar

Untitled-5

Citirajmo i „Sisački vjesnik“ od 23. lipnja 1945. „Na kaznu smrti strijeljanjem, zbog suradnje s okupatorima i drugih ustaških zločina (kojih i kakvih? – nap. a.), suđeni su Mato Kapac, Dragutin Georgijević, Nikola Pavlak, Roko Farkaš, braća Viktor i Branko Tomazetić, Antun Bišćan, Franjo Janušić, Ivan Janušić, Mato Bolešić, Antun Saler, Josip Sertić, Luka Penga, Vladimir (Ernest) Wolf,Ivan Šepec (čuvar perivoja Viktorovac i drvene piramide- nap.a.), Ivan Svolšek, Đuro Raušer, Ivan Savinc, Franjo Marčec, Petar Sabljak i Mile Vlahinić. Na kazne trogodišnjeg prisilnoga rada osuđeni su Tinka Šumiga i Pero Orešković…“ Godinu dana kasnije, 15. lipnja 1946., s još 27 sisačkih Galdovčana presudom prijekoga suda strijeljan je kao civilna poratna žrtva i Drago Bajs. Istoga dana u Capraškoj šumi, nakon presuda prijekoga suda, strijeljani su i Vlado Bianić, Stjepan Borić, Stjepan i Pero Čubrić, te Ivo i Mišo Draženović. Godinu ranije, 17. srpnja 1945., ubijen je i Josip Brajković

Napisao: Josip Frković

Mnogi sisački i mališani šire regije, na desetke tisuća rođenih prije ili tijekom Drugog svjetskoga rata, svojih se očeva uopće ne sjećaju. Ostali su siročići, uza skute obudovjelih majki i brojne braće. Tako je u slučaju Krešimira Bišćana (72) i Emilijana Wolfa (73), čiji su hranitelji – nakon politički montiranih procesa prijekih vojnih sudova JA ili autonomnom odlukom svemogućih komunističko-udbaških šefova i agenata – jednostavno mučki ubijeni i pokopani na zloglasnim mjestima brutalnih smaknuća. Prema raspoloživim podacima, do 1952. pred vijećima sudova prošlo je 836 „osnovano sumnjivih“ i dobro stojećih Hrvata, od kojih je njih 77 osuđeno na smrtne kazne. Umirovljena sisačkoga knjigovežu Emilijana, koji je kobnoga partizanskoga preokreta 1945. imao svega dvije a sestra mu Ljerka četiri godine, na strijeljana oca Vladimira (40) podsjećaju tek naslijeđen vrijedni sat „ronson“, jedna crno-bijela fotografija i dva pisamca osuđena očajnika. Emilijan Wolf spada u mnogočlanu folksdojčersku obitelj iz Školske 15 u Capragu, doseljenu u naše krajeve iz okolice Maribora, odnosno austrougarske Štajerske. Od prvih dječačkih i mladenačkih dana u dnu je duše pritajeno nosio tešku ranu osobne nesreće i partizanske osvete koja mu je pogubila oca, da bi među kolegama lovcima donje Posavine i Lonjskoga polja – od djeda Tone Kunfa iz Gušća, naročito – doznao „da obalnim zaštitnim nasipom rijeke od Strušca prema Lonji nije dobro ‘odati, jer se time gazi po tijelima nevino pogubl’enih, kao po groblju…“ Svaki puta bi se zgrozio pri pomisli da je pod njegovom čizmom i tijelo tate Vlade. Proglašenjem neovisne Republike Hrvatske, čijem su stvaranju i obrani svoj braniteljski doprinos dali naš sugovornik i njegov sin, Emilijan je o očevoj nesretnoj sudbini počeo intenzivnije razmišljati. Slušao je tako mnoga svjedočenja o masovnim pogubljenjima i zločinima partizanske vlasti iza 1945., kada su, primjerice, pok. Miloš i brat mu Boro Žepić 5. svibnja 1945. ostali bez oca Mladena, profesora sisačke Gimnazije.

Vapaji očajnika Vlade Wolfa

Lojalan endehazijskoj državnoj vlasti, već razvojačeni domobran regularne vojske i simpatizer komunističkog partizanskoga pokreta, u odori je istrčao na ulicu pozdraviti osloboditelje s petokrakama. Njegovu je radost, međutim, skratio primitivni drug s istoka. Mladen Žepić postao je jedna od prvih žrtava preokreta, odnosno komunističkoga pokreta slobode i pravde. Bez obzira na proklamirana visoka načela slobode i pravde, dojučerašnji su se antifašisti – osvojivši vlast nove države – ipak prometnuli u crvene fašiste. Počela su masovna, noćna smaknuća svih koji nisu mislili poput komunista. Na putu im se, poput tisuća drugih ex-državljana NDH i hrvatskih domoljuba, našao i bivši trgovac Vladimir Wolf. Četrdesetak dana iza ulaska partizana u grad Svetoga Kvirina, 15. lipnja 1945., održan je sudski proces pred Vijećem komande grada Siska IV. vojne oblasti JA. „Mila ženo i majko! Zadnji zbogom. Čuvaj djecu i sjećajte ih na mene, jer sam nevin. Vaš Vlado…“, napisao je na komadu papira iz polutame sudske garaže s rešetkama nesretni i očajni Vladimir Wolf. Poruku je prenio netko od sudskih stražara koji su poznavali članove ugledne obitelji Emilije i Vladimira Wolfa. U drugom, opširnijem pismu, nastalu iza završena procesa i poznata epiloga, očajni je osuđenik na smrt poručio: „Draga Emice! Evo, par sati pred smrt za kraj. Svi vi niste vjerovali, ali je tako. Kada nije htio odbor iz Capraga i svi oni koje sam spasio doći za mene jamčiti, onda se mora umrijeti. Ali, svi vi znadete da sam nevin. Znaj da sam te ljubio, čuvaj djecu te ih sjećaj na mene. Nemoj djeci drugoga oca dati, ako ti to bude moguće. Pozdravi sve, a tebe je ljubio sve do groba tvoj Vlado…“ Spomenuta dva požutjela papira, poput najveće dragocjenosti, u svojoj bogatoj arhivi tiskovina i dokumenata dulje od sedam desetljeća ljubomorno čuva suprug, otac i djed, stanovnik Drenačkoga puta. U obiteljskoj, poplavama teško napukloj i oštećenoj te od grada neobeštećenoj katnici, svoje mirne umirovljeničke i veteranske dane provode gospodin Emilijan sa suprugom Đurđom.

Među žrtvama i poručnik Ivan Faget

Dugogodišnjem poznaniku i bivšem radnom kolegi iz tiskare „Sisak“, autor teksta našega portala donio je dugo traženu stranicu „Sisačkog vjesnika“ od 23. lipnja 1945., na kojoj je objavljena turobna vijest o presudi za dvadesetoricu partizanima politički nepodobnih sugrađana.

Na ovoj je fotografiji, iz ateljea Ivane Noršić, moj stari sa žandarom koji ga je nakon uhićenja sprovodio do zgrade policije. Učinio je potkraj tridesetih protudržavni akt skidanja jugoslavenske zastave. Svojom je rukom na poleđini napisao da je to učinio iz revolta prema velikosrpskoj politici i zbog atentata Puniše Račića na hrvatske političare Radiće i Basaričeka u Beogradu.” Citirajmo i „Sisački vjesnik“ od 23. lipnja 1945. „Na kaznu smrti strijeljanjem, zbog suradnje s okupatorima i drugih ustaških zločina (kojih i kakvih? – nap. a.), suđeni su Mato Kapac, Dragutin Georgijević, Nikola Pavlak, Roko Farkaš, braća Viktor i Branko Tomazetić, Antun Bišćan, Franjo Janušić, Ivan Janušić, Mato Bolešić, Antun Saler, Josip Sertić, Luka Penga, Vladimir (Ernest) Wolf,Ivan Šepec (čuvar perivoja Viktorovac i drvene piramide- nap.a.), Ivan Svolšek, Đuro Raušer, Ivan Savinc, Franjo Marčec, Petar Sabljak i Mile Vlahinić. Na kazne trogodišnjeg prisilnoga rada osuđeni su Tinka Šumiga i Pero Orešković…“ Godinu dana kasnije, 15. lipnja 1946., s još 27 sisačkih Galdovčana presudom prijekoga suda strijeljan je kao civilna poratna žrtva i Drago Bajs. Istoga dana u Capraškoj šumi, nakon presuda prijekoga suda, strijeljani su i Vlado Bianić, Stjepan Borić, Stjepan i Pero Čubrić, te Ivo i Mišo Draženović. Godinu ranije, 17. srpnja 1945., ubijen je i Josip Brajković. Taj poznati pekarski obrtnik (1895) izgubio je u Sloveniji i Austriji prilikom preokreta dvojicu sinova, pripadnika Oružane sile NDH, Antuna (1926) i Zdravka (1922). Sin poznatog sisačkoga ustaškoga logornika Roka, 23-godišnji Ivan Faget, student i pričuvni domobranski poručnik, izgubio je život u nepreglednim slovensko-austrijskim kolonama smrti 1945. Njegova sestra i roditelji, nakon pobjede komunista, emigrirali su u Italiju i Argentinu. Broj poginulih i umrlih iz Siska, dolaskom partizana, zaključuje se imenima 245 civilnih i drugih žrtava.

I potpisnik presude Wolfu prisegnuo na lojalnost NDH

Ali, vratimo se slučaju Vladimira Wolfa, koji je trgovački zanat učio kod gazde Plačeka, čija je prodavaonica bila nasuprot stare zelene tržnice u Prvoj ulici. – Lojalnost režimu NDH u svibnju 1941. polagao je, koje li ironije, s kasnijim patizanskim kapetanom, krojačem ljudskih sudbina i predsjedateljem vojnoga sudskoga vijeća, Srećkom Steinburgom. Bilo je to u poznatoj Sokolani kraj pučke učionice i vatrogasnoga spremišta prašnjave Treće ulice, priča Emilijan.

Baka Katarina stoga je vječito proklinjala potpisnika smrtne presude, želeći da mu se obje ruke osuše. Pri tome Emilijan s naglascima i vrlo polako izgovara pola stoljeća nedodirljivo ime i prezime poznatoga sisačkog poratnoga dužnosnika. Napominje pri tomekako je otac zapravo radio na doznakama, upravnim poslovima prijava i odjava građana koje je potom odobravao i potpisivao Roko Faget. Duga je to i sasvim drugačija priča od one iz optužnice ili one iz povjesnice koju pišu pobjednici. Znam samo da mi nikad nitko kasnije nije podvaljivao bilo kakve očeve nečasne ljudske i policijske postupke. Jedna sugrađanka mnogo godina iza ratne zbilje spočitnula je, doduše, policijsku zabranu odlaska rođaka u Smederevo ili tako nešto. Očito, ne zabranu moga tate administratora, negoli logornika Fageta. Otkad je svijeta i vijeka među najboljima znalo je biti izuzetaka, loših ljudi, pa tako i među onim zlima. Moj je otac bio žrtva osvete zbog zloćudnoga režima NDH kojem je služio i u kojem nikome nije ugrozio život. A bilo je također odmazde prema pojedincima. Odlučno otklanjam sve moguće primisli o maltretiranju i progonu članova naše obitelji poslije konfiskacije očeva dijela imovine i njegova nestanka. Mnogo nam je pri tome pomogla nadaleko znana baka Katarina, primalja po struci, čije su poratne usluge u rodilištu trebale svima. Kod nje sam proveo dane najranijega djetinjstva. Ipak, poslije svega, nikada nikoga nisam mrzio. Prelistavajući stranice „Sisačkoga žrtvoslova“”, napominje kako mnoge njemu znane žrtve partizanskih zločina iza 1945. uopće nisu knjigama registrirane.

Znam, primjerice, slučaj šnajdera ustaše iz Treće ulice koji je nestao u komunističkim likvidacijama, pa je njegova gospođa preudajom egzistencijalni spas pronašla kod suprotne strane. Život, taj teško objašnjiv fenomen, doista piše romane, drame, komedije i tragedije…”

Zapisničar zločina Vilim Srića

Vijeće vojnoga suda IV. Vojne oblasti zasjedalo je za Wolfove kobnoga lipanjskog dana u punom sastavu: od predsjedatelja do članova vijeća, zapisničara, do zastupnika optužbe, od kapetana Srećka Steinburga, poručnika Stjepana Štosa, vojnika Jakoba Bujića, zastavnika Vilima Sriće i kapetana Franje Sablića, doznajemo iz sačuvane presude „U ime naroda Jugoslavije“ u krivičnom predmetu protiv okrivljenoga Vlade Wolfa zbog djela aktivnoga sudjelovanja u ustaškom pokretu, špijuniranja i prijavljivanja simpatizera NOP-a. Vijeće je donijelo presudu: Okrivljeni Vlado Wolf, sin pok. Milana i Katarine rođ. Pavelić, rođen 3. srpnja 1914. u Capragu, oženjen, otac dvoje djece, pismen, vojsku služio, do sada navodno nekažnjavan, kriv je: što je svibnja 1941. položio ustašku zakletvu i do studenoga mjeseca u patrolama po Capragu obavljao hapšenja, krivična djela kažnjiva člancima 13. i 14. Uredbe o vojnim sudovima; što je kao agent ustaške policije početkom 1942. hapsio simpatizere NOP-a; što je kao predradnik Talionice Caprag od ožujka do konca prosinca 1943. špijunirao radnike i simpatizere NOP-a i prijavljivao ih policiji, te obavljao premetačine u stanovima; što je u proljeće 1942. dvojicu odbjeglih seljaka vezao i kroz grad sprovodio do zgrade policije. Stoga se okrivljeni Vlado Wolf, na temelju gornjih djela, osuđuje na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časnih prava i konfiskaciju njegova dijela imovine u korist Narodnooslobodilačkoga fonda. Presuda će se izvršiti prema odobrenju Višega vojnog suda kod Štaba II. Jugoslavenske armije. U obrazloženju presude kaže se da je osuđenik priznao polaganje prisege lojalnosti NDH na ruke logornika Fageta, sudjelovanje u patrolama i hapšenja četiri željezničara i simpatizera NOP-a. Također je uhapsio simpatizere NOP-a Palčića, Marjanovića i Zlatka Frieda… „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“

Od našega sugovornika Emilijana Wolfa doznajemo i to da mu je pok. majka Emilija bila iz talijanske obitelji Sottollo i da je kod svojih rođaka Talijana, vlasnika ciglane u Staroj Subockoj kod Novske, rado provodio ferije.

Pradjed je rano umro, pa je baka došla ovamo s djecom, sinom Milanom i kćerkom Ankom. Kasnije se udala za ministra financija Endehazije i s njime pobjegla u Italiju i Argentinu.” Za kraj komentar Emilijana Wolfa o ratno-poratnoj osveti: “Bilo je toga i previše na svim stranama. Partizani se ipak ne smiju žaliti, naplatili su se i stostruko. Ali, jednom sve mora prestati.“T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. FRANO
    #1 FRANO 10 travnja, 2016, 15:08

    TKO TO OPTUŽUJE UDBU I SOCIJALIZAM???
    TKO OPET DANAS POSTAVLJA TAKAVA PITANJA ??? TO SU POTOMCI STEPINČEVIH KRIŽARA KOLJAČA ČIJI SU PRECI U BOŽJOJ STEPINČEVSKOJ DRŽAVI ŽARILI I PALILI SVE DRUGE I DRUGAČIJE ,A DANAS KADA SU POBIJEĐENI OD HRVATSKOG ANTIFAŠISTIČKOG NARODA BI HTJELI DA PORAZ I SRAMOTU SVOJIH ZLOČINAČKIH OČEVA I DJEDOVA ZAKRPE NEKIM OPTUŽBAMA PROTIV POBJEDNIKA . PA U OVOJ ORONULOJ HRVATSKOJ KOJU SU, UPRVO, POTOMCI TI ISTI STEPINČEVIH KOLJAČA, OPLJAČKALI I DEVASTIRALI U KRVOLČNOM VJERSKOM RATU ,PODIJELILI NJENE GRAĐANE NA ONE NAŠE I ONE DRUGE I DRUGAČIJE, I UVJEK U SLUŽBI ZLOČINAČKE CRKVE, STALNO NAMEĆU POBJEDNICIMA ,ANTIFAŠISTIMA ,OSJEĆAJ POBIJEĐENIH, PRIPISUJUĆI IM NEKE ZLOČINE,JER SU NJIHOVE OČEVE I DJEDOVE POSLALI U CRNU RUPU ,JER IH JE CIVILIZACIJA NA TO OSUDILA. PA TREBA PORUČITI OVOJ KATOLIČKO-STEPINČEVSKOJ ALAŠI ,OSTATKU OSTATKA NACI-KLEERIKALNOJ DINARSKOJ ,ALTAJSKOJ DOMOLJUBNO-PLJSČKAŠKOJ KOALICIJI DA SU NJIHOVA VREMNA DAVNO PROHUJALA .

    Odgovorite na ovaj komentar

<

*

code