PIČKICA MATIJA BABIĆ I ŠTO GRABAR KITAROVIĆ ZNA O KITAMA

PIČKICA MATIJA BABIĆ I ŠTO GRABAR KITAROVIĆ ZNA O KITAMA

27. rujna, 2013.

b050527k

Odabrani ulomci iz knjige „Aca i sto faca“

Priredio: Franjo Dobrović

 

SENAD

AVDIĆ

Sarajevo, 1959.

BiH novinar

tukli su ga Ratko Knežević 1988., Emir Kusturica 1989. i policija Alije Izetbegovića 1995. godine

Intervju s Angelinom

Legenda kaže sljedeće. Možda najbolji bosanskohercegovački novinar, vlasnik Slobodne Bosne Senad Avdić, svojedobno je dobio zeleno svjetlo da u Budimpešti napravi intervju s Angelinom Jolie. Sjeo Avdić u vlak, uputio se u Peštu i kada je došao na lice mjesta, zateklo ga neugodno iznenađenje. Angelina Jolie i njezino osiguranje tražili su da Avdić prije intervjua opere ruke. Sumnjali su da dolazi iz zemlje koja ne poznaje higijenske navike pa su htjeli spriječiti mogućnost da se filmska diva i njezina djeca zaraze prljavim Bosancem. Prljavi Bosanac to je ocijenio poniženjem, ruke nije htio oprati, izgubio je intervju, ali je opet relativno jeftino, za nekih 120 eura (koliko je koštala povratna karta do Budimpešte), kupio ono »možda« iz druge rečenice i maestralno ga šutnuo nogom dok se vraćao kući.

Tu priču o Avdiću doznao sam pripremajući se za emisiju. U emisiji ga o tome nisam ništa pitao, da ne ispadne da mu podilazim. Za razliku od priče o Angelini Jolie, sama emisija nije bila za neko osobito pamćenje.

MATIJA

BABIĆ

Zagreb, 1978.

vlasnik portala Index.hr

bio je s dvije žene na Jadranskom brodu ljepote 2006. godine

čovjek na kojega sam mogao računati

gost emisije bio je 2012. izjavivši: »Tri puta sam ručao s Milanovićem, ali više neću.«

Pičkica

Mislim da je došao trenutak da ga se prikaže kao pičkicu.

Recimo, sjećam se situacije kada sjedimo u vlaku i otvaramo dušu jedan drugome. Stari jebač Matija priznaje kako mu nije bilo lako ostaviti prvu djevojku. Zvale su ga mlađe i ljepše, a on je dvojio treba li prekidati vezu. Nije imao snage ostavljati, borio se s osjećajem odgovornosti i danas sebe ponekad optužuje da je hulja.

Osim toga, stari jebač Matija, čovjek koji mrzi djecu, jedanput mi je kupio odjevni komplet za dijete. Bio je u Parizu i to mu se učinilo lijepom gestom. To i jest bila lijepa gesta, premda ja dar nikada nisam preuzeo jer sam jednostavno zaboravio. Dakle, to su situacije u kojima za Matiju Babića možemo reći da je pičkica.

Postoje i neke druge situacije, koje ga prikazuju u nekom drugom svjetlu, ali njih je nepotrebno isticati. Naime, sam Matija Babić volio bi da se o njemu misli kao o oštrom dečku, ali zašto mu davati gušta.

Činjenica da pati kada ostavlja i da maloj djeci ponekad kupuje darove stavlja ga u kategoriju onih koji će jednoga dana fotografiju vlastite djece imati na zaslonu mobitela. Neka se bori s tim.

ĐORĐE

BALAŠEVIĆ

Novi Sad, 1953.

uz njegovu »Prvu ljubav« 1978. prvi put se zaljubljujem

Što te nema

Točno se sjećam, parkirao sam auto pred Mercatoneom u Zagrebu, a onda je zazvonio telefon. Zvao me Đorđe Balašević, tek tako, da malo pročavrljamo. Žalio se kako puno radi, kako snima album za Zdravka Čolića i kako mu je sve to pomalo tlaka, ali, eto, voli Čolića i ne bi htio zajebat’ dogovoreno…

Imponiralo mi je što me zove Đole i što kao postajemo prijatelji nakon samo jednog susreta. A susret se dogodio mjesec dana ranije (jesen 2004.) u Ulici Jovana Cvijića u Novome Sadu, gdje sam ga nagovarao da mi dođe u goste. Grlio je ženu Oliveru i pristao.

I, kao što rekoh, poslije me nazvao jedanput, pa još jedanput i… onda me nikada više nije nazvao. Zatim sam ja preuzeo inicijativu, ali uzalud. Čovjek je jednostavno odlučio da ga nema i svim posrednicima i svim porukama unatoč nikada se više nije javio.

Mislim da je Đole ispao pizda, povrijedio me, i tim sam se argumentom često koristio u raspravama sa svojom ženom, kao isprikom da ne moram ići na njegove koncerte… Na kraju sam popustio, otišao na koncert u Kerempuhu 2010. godine i ne mogu reći da je bilo loše.

MILORAD

BIBIĆ

MOSOR

1952. – 2011.

novinar

Život kao zajebancija

Upoznao sam ga dok je bježao s Korčule. Zajebo je stvar. Od lokalnog doktora doznao je tko na Korčuli pije Viagru i to je napisao za Slobodnu Dalmaciju. Mnogi od onih koji su je pili već godinama nisu »bili« sa svojim ženama, i to je izazvalo skandal. Nije računao na to i kasnije se doslovno dvije godine nije smio vratiti u Korčulu. Upoznao sam ga dok je utrčavao u trajekt. Brzo smo dogovorili suradnju. Bio je dobri duh emisije Nedjeljom u dva sljedećih pet godina. Postali smo na neki način i prijatelji. Javljao se i privatno u svakojakim situacijama. Iz Subotice, da mi da Zvonka Bogdana na telefon. S Hvara Stipu Mesića, iz Splita Sanadera ili Bajića… Nazove i kaže: »Dobar dan, treba vas Mladen Bajić«, i uvali Bajiću telefon. Veselile su ga takve zvizdarije. Mjesec dana prije smrti od njega sam dobio preporučeni paket. A u paketu duge crne čarape i pismo. »Dragi kumpanjo! U zadnjoj emisiji vidio sam da ti vire dlake ispod nogavica, a to nikako nije red. Zato ti i šaljem par crnih čarapa da se ne sramotiš.« Nažalost, crne čarape su prije zatrebale njemu nego meni.

Nakon što je umro, Ante Tomić je napisao tekst: »S Mosorom je život bio jedna velika zajebancija«. Baš tako. Često ga se sjetim. Od svih mrtvih ljudi na svijetu, za njega najčešće mislim da je živ.

MILORAD

DODIK

Laktaši, 1959.

»Kad bih išao u Sarajevo, uvijek bih imao dojam da idem natrag, a kad bih išao u Beč pyreko Zagreba, imao bih osjećaj da idem naprijed«, Nova TV, 2010.

Kad se Banjolučanke razgolite

Prije emisije bio je pristojan i srdačan. U emisiji je bio nepristojan, a poslije emisije bio je korektan. Ja sam prije emisije bio suzdržan. U emisiji sam bio nepristojan, a poslije emisije sam bio korektan.

Prije emisije Dodik me zvao da na proljeće dođem u Banja Luku, kada se djevojke razgolite, a ja sam prije emisije mislio kako nemam ništa učinkovito protiv Dodika i kako će sve proći u revijalnom tonu. Nije bilo tako: Dodik je gorio poput štapina i na kraju emisije je izgorio, što je grijalo ljude iz Sarajeva, a ljutilo one iz Banja Luke. Puko je bezveze, bez razloga. Na kraju je bio ponižen i, ma što drugi mislili o tome, nisam uživao. Nije cilj ponižavati ljude, cilj je razgovarati, pa kud puklo. Cilj je otići u Banja Luku i prihvatiti Dodikov poziv, vidjeti njegove sugrađanke kad se razgolite, ali, jebi ga, nije se više javio.


BORIS

DVORNIK

1939. – 2008.

glumac

Ručak kod majke

Volio je popiti, to su svi znali. Na snimanju »Neretve«, s Batom Živojinovićem i Ljubišom Samardžićem iz obijesti je porazbijao cijelu sobu u hotelu. »Lijepo je kad si pijan i veseo i možeš razbiti cijeli inventar sobe, nema ništa ljepše od toga, moj Stankoviću«, kaže mi u emisiji Boris Dvornik. Prisjeća se i kasnijeg sukoba s Batom Živojinovićem kada su se propisno izvrijeđali na nacionalnoj osnovi, kada se petnaest godina zbog toga nisu čuli i kada su mislili da će umrijeti posvađani. »E, pa nećemo«, zaključio je Boris Dvornik, »prijateljstvo s Batom ipak mi je važnije od Hrvatske…« I to bi bilo to, što se tiče emisije.

Nakon toga pijemo kavu, čavrljamo i dok se rukujemo, iznenada mu predložim da dođe mojoj majci na ručak. Žao mi čovjeka jer nema što raditi do 8 navečer, kada mu leti avion za Split. Prihvaća poziv, a majka pada u nesvijest kada ga ugleda. Zatim kuha gulaš, oblači cipele s petom i tako uparađena hoda po stanu te poslužuje čovjeka kojeg iznimno voli, dijelom i zato što je podsjeća na mog pokojnog oca. Pamtim to kao ugodno popodne. Lijepo smo se rastali. Bilo je to 2006., a Boris je umro 2008.

Još dugo godina nakon njegove smrti po stanu smo nalazili kojekakve zaturene stvari koje je majka u žurbi skrivala pred Dvornikom kako bi kao uredna domaćica ostavila što veći dojam na glumca.

DRAGAN

DŽAJIĆ

Ub, 1946.

nogometaš

pet puta igrao za reprezentaciju svijeta

Tadić ga nije volio

Pet mjeseci bio je u zatvoru. Kaže da mu nisu mogli učiniti veću nepravdu u životu. Gleda te onim svojim toplim plavim očima i traži podršku. Dragan Džajić, legenda jugoslavenskog nogometa, sjedi preko puta voditelja i traži podršku. Tri godine trajali su pregovori oko njegova dolaska. Nije dolazio jer se protiv njega vodio sudski proces za malverzacije u nogometu, a sada je sve gotovo i eto ga. Oslobođen je svih optužbi, ali ta tema ga muči. Nije mu jasno zašto mu neki nisu pomogli. Najviše predsjednik Srbije Tadić. »Bio sam spreman da vam kažem danas u emisiji da me Tadić mnogo razočarao«, zaključuje Džaja.

Dragan Džajić pet puta je igrao za reprezentaciju svijeta. Došao je u Zagreb zbog emisije. Ne sjećam se kada sam imao ugodnijeg sugovornika. Čovjeka koji mi 15 sekundi drži ruku prilikom rukovanja. Koji se gotovo ispričava zato što je došao. Koji nikoga ne proziva, ne kopa rovove prezira i mržnje, ne povisuje glas. Dogode se s vremena na vrijeme tako neki gosti koji ti uljepšaju dan. To traje sve do sljedećeg jutra kada se kreneš spremati za sljedećeg gosta, za staru taktiku »ubij i spali« koja me proslavila. Sve je to naporno i sâm sam sebi često naporan, ali iz ove kože ne izlazim. U poslu koji radim ne umire se od ljepote. Isljedničko novinarstvo kao usud. Džaja kao iznimka. Neka, neka.

MILO

ĐUKANOVIĆ

Nikšić, 1962.

sposoban političar

preživio sve

Fatalna studentica

Milu Đukanovića ugostio sam 2005. godine. Samo za potrebe emisije, Vladinim je zrakoplovom doletio iz Crne Gore. Bilo mi je drago zbog toga i ne mogu reći da takve stvari ne imponiraju. Inače, u to vrijeme u emisiji sam imao studente Fakulteta političkih znanosti, koji su gostu postavljali pitanja. Jedna od studentica pitala ga je kako će crnogorski građani reagirati kada saznaju da je njihov novac potrošio za let zrakoplovom, i to samo zbog jedne televizijske emisije. Đukanović se izvlačio frazama. Nakon emisije direktor HRT-a organizirao je zajednički ručak na kojem je bio i predsjednik hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva Veljko Bulajić, a koji me pred svima napao zbog provokativne studentice. Rekao sam mu da gleda svoja posla pa se nelagoda u restoranu mogla rezati nožem. Sedam godina kasnije studentica je nožem rezala svadbenu tortu, kosa joj je vijorila na vjetru i izgledala je relativno zadovoljno. E, da, da ne zaboravim… rodila mi je kćer Unu, zbog koje sam promijenio neke životne navike.

MIRKO

FILIPOVIĆ

Vinkovci, 1974.

hrvatski MMA-borac

najpoznatiji po sjajnoj borbi nogama

zove me telefonom 2003. i pita: »Da li da uđem u Sabor na listi SDP-a?« »Uđi«, kažem.

Dijete

Pedesetak Hrvata odlučilo je 2005. godine proći pola svijeta ne bi li u Tokiju pratili meč karijere Mirka Filipovića. Od njih pedesetak jedan je izbačen iz hotela jer je ševio tri prostitutke istodobno, jedan je kasnije ubijen u Osijeku u mafijaškom obračunu, jedan je postao zapovjednik kopnene vojske pa je uhićen, jedan je izgubio meč karijere, a jedan sve ovo piše. Inače, priča počinje nešto ranije, 2003. godine, kada sam upoznao Filipovića i nakon dvije odrađene emisije poželio napraviti dokumentarac.

– Je l’ može dokumentarac? – pitao sam Mirka. – Može.

– Hoćeš li mi u Tokiju srediti da budem s tobom u svlačionici prije meča? – Hoću.

– Al’ sigurno, jer nema smisla da idem tamo ako nisam s tobom u svlačionici? – Sigurno!

I je l’ sredio? Nije! I je l’ nas zajebo? Je! I skrivao se po hotelu, i dokumentarac je bio propast, premda ja tvrdim da se još nisu rodile oči i uši za takvu umjetnost.

Uvredljivo dijete

U Zagrebu za snimanje krajnje kooperativni Filipović u Tokiju se pretvorio u uvredljivo dijete kojemu si morao kupiti lizalicu da bi ga nekako udobrovoljio i tako opravdao silne pare koje je HRT spiskao šaljući mene i još dvojicu snimatelja (Maroja Žanetića i Nikšu Luju) na kraj svijeta da napravimo priču o našem najboljem borcu. Dođeš u Tokio, smjestiš se u hotel, poželiš raditi posao, imaš sedam dana pred sobom i onda shvatiš da Filipoviću ideš na k…., da te odlučio izbjegavati zbog neke sulude teorije urote i da ćeš se morati dosta ponižavati da bi dobio bilo kakvu izjavu, snimak ili što slično. I što sad možeš? Pokupiti prnje pa natrag u Zagreb neobavljena posla ili očekivati da će se ovaj odobrovoljiti pa se držati dogovorenog. Dani su prolazili u toj neodlučnosti, na sve molbe da nam sredi ulazak u dvoranu s profesionalnom kamerom (Japanci su nas službeno odbili još u Zagrebu), šampion se oglušio pa smo, da nekako spasimo stvar, odlučili pribjeći planu B, a on je uključivao trošenje 600 eura vlastita novca na kupnju džepnih kamera koje možda uspijemo prošvercati u dvoranu, a poslije, kada se vratimo u Zagreb, možda i uspijemo prodati nekoj budali ili rođaku. Osim toga, plan je uključivao i ponižavanja tipa »Mirko, daj nam bar neku izjavu, čovječe, pa što smo došli ovdje«, a on ti u pauzi maratonskog cjelonoćnog kartanja s frendovima kaže: »OK, imaš pet minuta da snimaš, a poslije, molim te, van«. I tako tjedan dana. U međuvremenu ne znaš što da radiš pa odeš do hotela Mirkova protivnika, na recepciji pozoveš najboljeg MMA-borca na svijetu, Fedora Emelianenka, čovjek u trenirci siđe i savršeno miran sat vremena odgovara na pitanja hrvatskih novinara uz poziv da mu se javimo i sutra, ili kad već poželimo ako imamo nekakvo pitanje, ili nam nešto nije jasno.

Mirko se hvata za glavu

Inače, treba li reći da Mirko tjedan dana gotovo nije napuštao hotelsku sobu, da ne dobije neku infekciju ili što slično. Inače, treba li reći da smo s malim kamerama jedva ušli u dvoranu. Da prije meča nismo uspjeli ući u Mirkovu svlačionicu (konstantno nas je u tome sprečavao Mirkov menadžer Zvonimir Lucić), a da smo bez problema ušli u Fedorovu svlačionicu, da smo snimali pizdarije u dvorani, tko gdje piša, kako Japanci navijaju, i tako redom. Na kraju, kad je Mirko izgubio meč, snimatelj Žanetić u općoj se gunguli nekako progurao u svlačionicu, snimio junaka kako se drži za glavu, i tih 50 sekundi ustvari je sve vrijedno što smo uspjeli napraviti u Japanu. I kako ovo sada ne bi ispalo neko pravdanje za loš film, želim samo upozoriti kako je posao novinara ponekad jako nezahvalan, pogotovo kolegama iz sportskih redakcija, koji često imaju posla s hirovitim zvijezdama koje ih svojim primanjima mogu pojesti za doručak, a samim time i ponižavati kako im se svidi.

Inače, ja ne mislim da je u Mirkovoj glavi bilo neko zlo! On je jednostavno odlučio biti važan i eto… moglo mu se.

O svemu tome nikada nisam razgovarao s Mirkom. Zašto, ne znam ni sam. Mislim da se nakon Japana godinu dana uopće nismo čuli, a tu temu izbjegli smo i 2009., kada mi je zadnji put bio gost u emisiji. Čak, unatoč svemu, i danas imam grižnju savjest što mu snimku dokumentarca »Tata ide u Pan« nikada nisam dostavio jer, unatoč neobjašnjivom ponašanju u Japanu, u Zagrebu prije meča, čovjek je bio sasvim susretljiv, srdačan, upoznao sam mu majku, suprugu…

I da, još jedna sitnica: onomad kad smo snimali Fedora u Japanu i kada je nakon sat vremena intervju bio gotov, šampion se digao uz ispriku i obrazloženje da mu se strašno pije jogurt, da ga ide potražiti u nekom tokijskom dućanu i da ne bi imao ništa protiv ako mu se netko od nas, hrvatskih novinara, želi pridružiti.

MANI

GOTOVAC

Split, 1939.

teatrologinja, spisateljica i dramaturginja

u mladosti zbunjena spolovilom Igora Mandića i zaljubljena u Srđu Popovića

U Hrvatskoj se nitko ne jebe

»Luda stara kujo, sve si uništila, ne bi prepoznala dobrog čovjeka ni da te ugrize za sisu, a dobar čovjek u tebi prepoznaje samo kuju, žalosnu kuju usamljenu kao pas. Sjajna si samo u pretvaranju, glumiš veliku damu, a obična si kuja. Svi su te razočarali i sve si razočarala. Ne vjeruješ nikome, ni prijateljima ne vjeruješ… ti si jedna ledena osama.«

Tako o sebi u jednoj knjizi piše Mani Gotovac. Razmišljam je li ugriz za sisu nasilje? Kako bolan mora biti ugriz da postane nasilje? Ako to radi odrastao čovjek svom snagom, to je sigurno nasilje. Ako radi sa 20% snage, to je stimulans. Mani je mislila na ugriz svom snagom. Ali onda onaj koji je grize nije dobar čovjek? Nevažno. Brijem.

Mani Gotovac htjela je reći kako je ponekad zla osoba. Ja je takvu nisam upoznao. Bila je plaha i imala je tremu. Prije emisije, naravno. U emisiji je trema nestala. I kao pisac i kao živ čovjek koji govori, Mani zna s riječima. Lijepo je s njom razgovarati. U svijetu u kojem je infantilnost dominantan mentalitet i u kojem se čini da je sve rečeno, u kojem se čini da kamo god zakoračimo dospijevamo na područje koje je već okupirano propagandom, reklamom ili nekom drugom bukom. E, pa upravo u takvom svijetu zgodno je divaniti s Mani Gotovac. Ako ništa drugo, zgodno je čuti da je za ovo društvo, sa svojih sedamdeset i nešto godina, ona već odavno zrela za groblje, ali da se ona ne da na groblje, upravo takvom društvu usprkos. Osim toga, zgodan je i njezin odgovor na pitanje što kao iskusna teatrologinja misli o kazalištu u Hrvatskoj.

»Dragi moj Stankoviću, u Hrvatskoj pravog kazališta nema! A pravog kazališta nema zato što se u Hrvatskoj nitko ne jebe.«

Volim proste riječi, pogotovo kad ih izgovaraju žene.


KOLINDA

GRABAR-KITAROVIĆ

Rijeka, 1968.

ministrica za europske integracije u vladi Ive Sanadera

pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju

Fimoza i dijareja

S Kolindom Grabar-Kitarović pričao sam o fimozi. Imala je iskustva u bližoj okolini pa smo o tome ćaskali prije emisije. Majke mi! Inače, u priliku da uopće razgovaram s Kolindom došao sam nakon što je Miomir Žužul dobio dijareju. Fimoza i dijareja, čudna sudbina nas je spojila. Dakle, o čemu je riječ. Često me novinari pitaju što bih napravio da mi gost otkaže u zadnji čas. Upravo to se dogodilo s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom, koji je dva sata prije emisije dobio proljev i nije mogao doći. Jedino što smo mogli napraviti bilo je da zamolimo ove iz HDZ-a da delegiraju nekoga drugoga i oni su to učinili u liku Kolinde Grabar-Kitarović. Žena je doslovce za gostovanje saznala u 12.30, a na HTV-u su joj već u 13.15 radili frizuru. I kada sam tu večer, sasvim slučajno, na jednoj dobrotvornoj priredbi sreo Ivicu Račana, on je Kolindino gostovanje nazvao odličnim. Da me sad ubiješ, ne sjećam se o čemu je pričala u emisiji, ali do danas pamtim da je o fimozi znala gotovo sve.

Fimoza je suženje kožice penisa (prepucija), zbog čega se kožica ne može prevući preko glavića penisa.

MIRELA

HOLY

Zagreb, 1971.

političarka

»Zašto je tako lako obožavati falus i tako teško obožavati vulvu?« prvo je pitanje koje sam joj postavio u emisiji. Odgovor se može pronaći na Youtubeu.

O odjeći i ćelavosti

Javlja mi se pismom gledatelj prosvjedujući što sam u emisiji pitao Mirelu Holy kako joj se da trpjeti tolike prigovore zbog ekscentrične odjeće koju nosi. Gledatelj konstatira da je Holy puno hrabrija od mene jer da sam ja sa svojom ćelavom glavom u trendu, a ona je protiv struje. »Da nije u modi brijanje na ćelavo, vi biste, gospodine Stankoviću, prebacivali pola metra kose od jednog do drugog uha, kao što se to radilo prije 20 godina. Dakle, imate crtu prilagođavanja masi.«

Nasmijalo me to pismo. Zamišljam sebe kako u rano jutro pred ogledalom slažem preklapaču koja me mora služiti cijeli dan. Teška muka. Većina pisama koje dobivam su idiotarije, ali ovo je duhovito i čovjek je u pravu.

NENAD

IVANKOVIĆ

Zagreb, 1948.

novinar i političar

Nedjeljom u dva – četnička emisija

Poslije panel diskusije na RTS-u, gdje se razgovaralo o novinarstvu u regiji i nakon koje smo otišli na večeru u neki fini restoran, prilazi mi direktor tvrtke Aca Tijanić i napada me riječima: »Stankoviću, gledo sam te pre nedelju dana s Nenadom Ivankovićem. Što si se, bre, onako ostrvio na čoveka? To nije novinarstvo, to je isledništvo.«

Nisam se baš previše branio, već sam otišao pišati u restoranski WC i ostao začuđen činjenicom da se iznad pisoara nalazi kožnati naslonjač za glavu, na koji se zauzetih ruku fino nasloniš, pribereš misli i sjetiš se kako je sve to izgledalo.

A ustvari nije bilo ništa osobito. Jedna pomalo živčana emisija u kojoj smo neprestano jedan drugome upadali u riječ, ja se vidno iznervirao Ivankovićevim podvalama da u Europskoj Uniji nećemo jesti sir i vrhnje, tako da sam mu doslovce rekao da šuti dok mu postavljam pitanja i tako… bilo je tu svega i svačega, od podsjećanja kako je Nenad nekada bio Jugoslaven i antiklerikalac da bi danas bio sve drugo, pa do toga da ga se vlastiti otac odrekao zbog nacionalizma. Nakon svega Ivanković je zaključio da je bio u »četničkoj emisiji«, poslije se više nikada nismo čuli, a ja sam nakon prisjećanja i izbacivanja toksina mirno zatvorio šlic u beogradskom WC-u, kao nakon psihoterapije digao glavu s kožnatog naslonjača, oprao ruke i nakon povratka u restoran Tijaniću izrazio želju da umjesto o Ivankoviću pričamo o kožnatom naslonjaču i fascinantnim srpskim inovatorima.

IVO

PUKANIĆ

1961. – 2008.

urednik tjednika Nacional

na sprovod su mu došli svi, mafijaši i predsjednici

…Ili o jebanju majke

Jedna od navika Ive Pukanića bila je psovanje. Želeći ostaviti dojam na sugovornika, često se postavljao u poziciju onoga ‘ko jebe majku onome drugome, a pritom se nije libio činiti to vođama mafije, premijeru ili predsjedniku. »Rekao sam mu doslovno: ‘Eee, jebem ti mater, da, da, jebem ti mater, pa je l’ ti Stipe znaš s kakvim si se šljamovima okružio?’«. Eto, tako je govorio Ivo Pukanić. Na taj način gradio je poziciju moći tipičnu za ulicu. Želio je kod sugovornika ostaviti dojam da su mu sva vrata otvorena i da svakome može u lice reći ono što misli. To je vjerojatno i bilo točno, uz redukciju infantilnih reperskih fora. Pukanića sam uglavnom trebao zbog emisije. Nakon što sam odslušao tiradu o njegovoj veličini, obično je bio dobar izvor informacija i takvi razgovori bili su zanimljivi. Nikada nisam stekao dojam da ljudima želi zlo iz obijesti.

Prilikom zadnjeg susreta vidio sam ga kako nezdravo jede. Bečku šniclu i pomfrit zalio je s dvije limenke red bulla. Na pitanje zašto si na taj način skraćuje život, odgovorio je da ionako živi u sudačkoj nadoknadi. Nedugo nakon toga je ubijen, a zanimljivo je da su mi i danas prva asocijacija na njega, njegove nezdrave prehrambene navike, premda je sasvim izvjesno da je umro zbog nesklonosti tuđim majkama, a ne zbog junk fooda. T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. kitolovac
    #1 kitolovac 4 listopada, 2013, 12:34

    kad je već o kitama riječ u saborskim kuloarima se govori da najveće kite među rvackim političarima imaju mate granić i milorad pupovac a najmanjeg stipica mesić

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Palmers
    #2 Palmers 29 rujna, 2013, 08:41

    Prva sisa NATO-a još uvijek dobro izgleda!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code