PERO BRANITELJ

PERO BRANITELJ

8. studenoga, 2021.

 

Naš Pero, zajedno s tisućama svojiih ratnih drugova, našao izgubljen i prevaren. Teška je to muka jer više nije postojao neki rezervni plan koji bi pokrenuo te ljude. Država je stvorena i što bi sad oni htjeli, počelo se govoriti. Uskoro su krenule razne hajke na branitelje: te da su lažni invalidi, te da su ratni profiteri, te da su propalice i kockari koji doma tuku žene i samo ih zanima mirovina, ljenčarenje i opijanje. Tužno je, pretužno da se ovakvo viđenje branitelja uvuklo u medije, u politiku i u svakodnevnu komunikaciju, a onda u konačnici postupno i u braniteljske obitelji

Napisao: Marko Jurič

Peru Bukovca upoznao sam davnih dana u Vjesnikovoj press agenciji. Radio je kao lektor i redaktor, a ja sam bio tek jedan u nizu novopridošlih honoraraca. Pero je spadao u one ljude koje kada dođete u novu radnu sredinu brzo prepoznate kao normalne, civilizirane i zanimljive. Bio je vrlo korektna osoba, što vam kada se kao novi pojavite u nekoj radnoj sredini puno znači. Pero je bio jedan od onih rijetkih s kojim je bilo ugodno otići na kavu ili pivo i razgovor.

I onda smo se razišli. Otišao sam u drugu redakciju, VPA je propao, pa je i Pero krenuo trbuhom za kruhom u drugu tvrtku. Uskoro je izbio rat i pomrsio nam sve planove i nadanja. Peru sam povremeno sretao i uvijek je bio isti, vedar, prijazan i spreman na druženje.

Oduzete životne prilike

Na žalost, ili na sreću, život pred nas stavlja razne kušnje. To valjda kako bismo nastavili rasti, sazrijevati i postati onakvi kakvima nas je zamislio Stvoritelj. Na tom se putu mnogi ne snađu ponajbolje, pogotovo ako su emocionalno osjetljiviji i ako im se nataloži puno zaostalih neprokušanih kušnji. Dogode se onda razne stranputice, lomovi, pauze i odmori od problema. U početku kako bi se prikupila snaga, a poslije stranputica postane glavni put. I tu se onda događaju razni kratki spojevi u glavama ljudi.

Domovinski je rat iznjedrio najbolje ljude na površinu, znamo ih kao branitelje. Ali svijet oko njih nije bio spreman za njihovu izvrsnost, za njihovu hrabrost, za njihovu velikodušnost. Odbacio ih je, proglasio pacijentima, problematičnima i što je najvažnije, oduzeo im je životne prilike, prilike za stvaranje, za rad, za rast u zadovoljstvu s obitelji i djecom i u državi koju su stvorili. Lažljiva politika odradila je svoje i gotovo cijeli naraštaj branitelja likvidirala iz normalnih životnih tijekova. Zašto? To je već druga i podulja priča. Kako bilo, naši su se ratnici nakon povratka u mirnodopski život našli izgubljeni. Onaj san, ona ideja o državi, koja ih je pokrenula, za koju su bili spremni na svaki rizik, pa i položiti vlastiti život, ta se ideja promijenila u neku ružnu hibridnu modulaciju.

 Hajke na branitelje

I tako se je naš Pero, zajedno s tisućama svojiih ratnih drugova, našao izgubljen i prevaren. Teška je to muka

jer više nije postojao neki rezervni plan koji bi pokrenuo te ljude. Država je stvorena i što bi sad oni htjeli, počelo se govoriti. Uskoro su krenule razne hajke na branitelje: te da su lažni invalidi, te da su ratni profiteri, te da su propalice i kockari koji doma tuku žene i samo ih zanima mirovina, ljenčarenje i opijanje. Tužno je, pretužno da se ovakvo viđenje branitelja uvuklo u medije, u politiku i u

svakodnevnu komunikaciju, a onda u konačnici postupno i u braniteljske obitelji.

I tako su oni ostali sami. Tako je i Pero ostao sam. Neshvaćen, izdan, izigran, prevaren, ostavljen,

zaboravljen. Ova Perina priča priča je mnogih branitelja koji su postojanje u ništavilu, u nevidljivosti odlučili prekinuti dignuvši ruku na sebe. Otprilike četiri tisuće njih u tome je i uspjelo, a na svako samoubojstvo struka broji barem još trojicu koji su pokušali. Perina priča je priča o toj trojci.

Kada se probudite u nekoj od hrvatskih ‘ludara’, okruženi ljudima u bijelom koji vam rutinski ispumpavaju želudac ili su vas zašili, zakrpali, tek tada slijedi put prepun upitnika. Odjednom ste postali psihijatrijski slučaj pred kojim je klatarenje od jednog neuspješnog liječenja do drugog, od jednog boravka na rehabilitaciji do drugog, s perspektivom još kojeg neuspjelog pokušaj suicida poslije kojega slijedi nova runda konzerviranja emocija jakim sedativima, antidepresivima, i tko zna čime još. I tako se stvara začarani krug koji ponekad traje godinama ili barem onoliko koliko zdravstveno stanje pojedinca izdrži.

Teško je oprostiti sebi, drugima, teško je oprostiti državi prijevaru koju je izvela, ali to je jedini put iz tog začaranog kruga. Pero je to otkrio, shvatio i uspio iskočiti iz te kompozicije koja vodi u ništavilo, u polagano i jezivo nestajanje.

Ova knjiga Pere Bukovca nije samo pokušaj, nego uspjeh, Perina priča o uspjehu. I on, duševan kakav već jest, imao je potrebu to svima ispričati. Ovo je knjiga koja se čita u dahu, jer nijedna fikcija ne može biti napeta  i nepredvidiva kao stvarni život, a ova knjiga je upravo

to – stvarni život u jednoj drugoj dimenziji postojanja, ili bolje rečeno nestajanja, u dimenziji nama nevidljivoj, ali o kojoj smo puno puta nešto čuli, slutili da možda negdje postoji, o dimenziji iz koje mnogi nisu uspjeli izići – o braniteljskoj „zoni sumraka“. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code