Piše: Mladen Pavković
Trgovački probici i prividni mir pretvorili su hrvatsko državno vodstvo u pukog promatrača srbijanske drskosti. Iz Beograda neprestano stižu teške uvrede, laži i klevete na račun hrvatske države i naroda. Vladajuća skupina u Srbiji predvođena Aleksandrom Vučićem prešla je sve granice pristojnosti. Istovremeno, službeni Zagreb ustraje na takozvanim tihim međudržavnim razgovorima, prepuštajući zaboravu pitanje ratne odštete od trideset i dvije milijarde eura za razaranja u Domovinskom ratu. Ako je suditi po ispraćaju i sahrani osuđenog krvnika Ratka Mladića, na kojoj su nazočili srbijanski ministri i sin predsjednika države, a crkveni vrh mu nudio moralno opravdanje, Srbija je trenutačno najfašističkija zemlja u Europi.
Mračno nasljeđe
Račun koji Srbija odbija platiti ispisan je krvlju više od petnaest tisuća poginulih i nestalih osoba na hrvatskoj strani. Među žrtvama se nalazi više od četiri tisuće ubijenih građana, a posebno bolnu ranu predstavlja stravična činjenica o četiri stotine i dvije poginule hrvatske djece. Srbijanski oružani napad ostavio je iza sebe jezive tragove planskog uništavanja i svireposti. Surova ubojstva ranjenika na Ovčari, te stravični pokolji u Škabrnji, Voćinu, Lovasu, Saborskom, Dalju, Baćinu, Ćelijama i u niz drugih gradova i mjesta, trajni su svjedoci bezumnog nasilja. Osvajačke postrojbe provodile su potpuno čišćenje sela i gradova od hrvatskoga pučanstva, tjerajući stotine tisuća Hrvata s njihovih ognjišta, pljačkajući imovinu i paleći cijela sela.
U toj namjeri zatiranja hrvatske samobitnosti i povijesnog postojanja, srbijanske snage izvele su nezapamćeno uništavanje baštine. Namjerno i sustavno uništavane su katoličke vjerske građevine. Tijekom rata srušeno je, spaljeno ili teško oštećeno više od tisuću i četiri stotine katoličkih crkava, kapelica i samostana. Među njima su povijesne crkve i neprocjenjiva narodna dobra pretvoreni u prah i pepeo s jasnim ciljem da se na zauzetim područjima izbriše svaki trag katoličke vjere i hrvatskoga naroda.
Dio tog mračnog nasljeđa jesu i srbijanski zatočenički tabori. Tisuće zarobljenih hrvatskih branitelja i građana, uključujući žene i starce, organizirano su odvoženi u mučilišta na tlu Srbije. Stratišta poput Stajićeva, Begejaca, Sremske Mitrovice, Niša i Knina bila su mjesta nezamislivih zvjerstava, sustavnog premlaćivanja i ponižavanja ljudskog dostojanstva. Mnogi uznici tamo su ostavili svoje živote, a preživjeli i danas nose teške tjelesne i duševne posljedice.
Ratni dug
Srbija nema namjeru platiti niti novčić za uzrokovana stradanja, niti želi priznati ulogu napadača u tom krvavom pohodu. Tamošnji državni vrh primjenjuje postupanje potpunog poricanja i namjernog skrivanja povijesne istine. Izravan dokaz tomu djelovanju jest grčevito držanje zaključanih vojnih pismohrana i trajno zadržavanje građe ukradene iz vukovarske bolnice. Ti zapisi sadrže podatke o sudbinama ranjenika i mjestima masovnih grobnica. Njezino otimanje produžuje patnju obitelji više od tisuću i sedamsto nestalih osoba.
Hrvatska drži u rukama moćne poluge unutar europskih udruženja, no službeni Zagreb pokazuje neshvatljivu popustljivost radi očuvanja tržišta za hrvatsku robu. Ponašanje Beograda šalje jasnu poruku, a ta je da oni povijest žele izokrenuti i nametnuti krivnju žrtvi. Ponašaju se kao da su autobusi naoružanih postrojbi kretali iz Zagreba prema Vukovaru, a ne iz Beograda. Krajnje je vrijeme za prekid uzmicanja. Hrvatska mora treba odlučno zaustaviti svaki daljnji korak Srbije prema Europskoj uniji i uvjetovati odnose isplatom cjelokupnog ratnog duga, pravičnom naknadom za bivše uznike, predajom bolničkih pismohrana i priznavanjem vlastite krivnje za počinjena zlodjela. T
.)
