Piše: Igor Koruga
Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) i izdavačka kuća Cantus u utorak su, 15. rujna od 19 sati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, predstavili skladateljski presjek jedne od svojih najistaknutijih članica, Sande Majurec (1971). Bio je to autorski koncert u povodu pedeset i petog rođendana te izrazito autentične skladateljice, potekle iz ugledne klase profesora Stanka Horvata (1930-2006) koji je od 1961. godine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji odgojio najznačajnije hrvatske skladatelje poput Frane Paraća (1948), Ive Josipovića (1957), Berislava Šipuša (1958) i Mladena Tarbuka (1962). Svoje skladateljsko umijeće Majurec je dorađivala i u Ljetnoj školi nove glazbe u Darmstadtu, u Semmeringu kod austrijskog skladatelja Ericha Urbannera (1936), u mađarskom Szombatelyju kod švicarskog skadatelja Michaela Jarrella (1958) te u švedskom Visbyju, u sklopu kulturne suradnje između Hrvatske i Švedske, na majstorskom tečaju slovenske skladateljice Nine Šenk (1982). I upravo je u Visbyju, u radu sa Šenk i Riot ansamblom, specijaliziranim za istraživanje i izvođenje vrhunske suvremene i još neotkrivene, buduće glazbe, Majurec spoznala sve stilske odrednice (i ograničenja) moderne glazbe, što je najvjerojatnije bio preduvjet za njezino neusiljeno upuštanje u bezgranične svjetove glazbene maštovitosti. Drugim riječima, striktno poznavanje suvremenog stila omogućilo joj je slobodu uporabe svih dotadašnjih znanja, poglavito onih stečenih tijekom studija kod Horvata, pedagoga staroga kova sklonog temeljnoj i temeljitoj poduci, ali i njegovanju svačije individualnosti. Stilski dakle određena, a ne okovana, Majurec se otada napokon prepustila istraživanju suštine same glazbe, povezane s vlastitim bogodanim instinktom i mogućnostima isticanja, suprostavljanja, ili pak sljubljivanja sveg čujnog zvukovlja.
Inspirirana bezgrešnim protokom vremena
S takvim pogledom unaprijed skladala je naime i sve kompozicije predstavljene na ovotjednom koncertu, inspirirana vokalnim i instrumentalnim timbrom, bezgrešnim protokom vremena i nezamislivim fuzijama koje su joj se sa svojim razrješenjima nametale same od sebe u razdoblju od 2009. do 2025. godine. Dobar dio nadahnuća bio je povezan i s izvođačima, prijateljima i kolegama kao i njihovim interpretativnim značajkama što je svakako bilo povezano sa spontanim i strastvenim tumačenjima.
U skladu s pridjevom
Najzanimljiviju fuziju prikazali su saksofonist Gordan Tudor i gitarist Mislav Režić u opisu skladbe Les ombres longues (Duge sjene), za sopran- i alt-saksofon i električnu gitaru. Skladateljica se u tom djelu posvetila povezivanju naoko nespojivih postupaka muziciranja, izražajnih mogućnosti instrumenata i, u skladu s pridjevom, specifičnostima električne gitare i električnih efekata: distorzija, reverba, delaya i loopera. Pridjev se poštovao i u slučaju skladbi za akustičnu gitaru. Kratki i gotovo nečujni tonski impulsi bili su tako pokretači niza zvukovnih fenomena sjedinjenih u razvedenim figuracijama u skladbi Pebbles and Ripples (Oblutci i valovi), za gitaru solo, koju je sjajno izveo gitarist Petrit Çeku, a još širi spektar zvukovnosti mogao se čuti u skladbi Dodiri, za trio gitara, koju je publici vrsno predočio Trio Elogio, unaprijed ugođen izvan standardne temperacije. Moćan glas mezzosopranistice Ivane Srbljan obilježio je jedinu tematsku kompoziciju u nastavku koncerta, Palabras (Riječi), za mezzosopran, violinu i klavir, u kojoj su pjevane stihove Paula Éluarda, Eugenia Montalea i Rainera Marie Rilkea na francuskom, engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku pratili violinist Krunoslav Marić i pijanist Filip Fak u vrlo neobično i vrlo ukusno sročenom instrumentalnom dijelu. Solistički su se još podjednako istaknuli violinistica Vlatka Peljhan u iznošenju Inner Dialoguea (Unutarnjeg dijaloga), za violinu, i flautist Matej Zupan u tumačenju Un soffio, un sospiro (Dah, uzdah) za alt-flautu, dok su se u najatraktivnijim skladbama I ritorni (Povrati), za flautu, klarinet, violinu, violončelo i klavir, te Citywalk (Šetnja gradom), za flautu, klarinet, violinu, violončelo, klavir i udaraljke, istaknuli uigrani članovi ispravno nazvanog Ansambla Synchronos. Ispravno je na koncu bilo i to što su umjesto glazbenog dodatka posjetitelji bili počašćeni osvježavajućim pićem i ugodnim druženjem još neko vrijeme u foajeu dvorane. T
