MILAN STEINER IZ ZBIRKE JOSIPA VANIŠTE

MILAN STEINER IZ ZBIRKE JOSIPA VANIŠTE

3. listopada, 2015.

Homage Milan steiner
Josip Vaništa prihvatio je radove Milana Steinera s ljubavlju nalik bratskoj ili sinovskoj, ali i s obavezama što proizlaze iz potrebe predstavljanja zainteresiranoj javnosti i posredovanja u muzejsko-galerijskim inicijativama. Nema dvojbe da je Vaništa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti idealni nastavljač nekih steinerovskih likovnih premisa i doživljajnih kondenzacija, ali je istodobno i iznimno zauzet zagovornik vrjednih tekovina bitnih predaka, u prvom redu upravo Milana Steinera

Napisao: Ivan Raos
Fotografija: Goran Granić

“Hommage Milanu Steineru” naziv je izložbe hrvatskog slikara Milana Steinera (1894. – 1918.) kojom je tijekom rujna 2015. Moderna galerija hrvatskoj javnosti predstavila studijsku izložbu slika & crteža, a pritomu i obilježila 121. obljetnicu rođenja ovog vrsnog hrvatskog umjetnka, o kojemu je na otvorenju govorio akademik Tonko Maroveić i kojeg je zapisao u preglednom izložbenom katalogu.
Ovom izložbom Moderna galerija obilježila je 121. obljetnicu rođenja ovog vrsnog umjetnika, pri tomu je nanovo hrvatskoj naciji ukazala na Milana Steinera, predstavivši ga kao svojedobno bitnijeg hrvatskog slikara studijskom izložbom na kojoj su svi izloženi radovi nastali u svega pet godina u Zagrebu, u kojemu je od 1913. do prerane smrti 1918. godine stvorio iznimno slikarsko djelo. Izložba se održavala u Modernoj galeriji u Zagrebu od 10. rujna – 27. rujna 2015.
U tri dvorane reprezentativnog prvog kata Vranyczanyjeve palače izložba Hommage Milanu Steineru u Modernoj galeriji dojmljivo je predstavila djelovanje Milana Steinera pokazavši javnosti uljane slike, crteže i arhivsku građu iz vlasništva akademika Josipa Vanište koji desetljećima pomno brine o ostavštini Milana Steinera i njegovog brata Ive, baš kao i o afirmaciji umjetnikova opusa i, upoznavanju mlađih generacija sa slikarstvom prerano preminulog slikarskog virtuoza.
 
Steiner kao svjetionik

Svaka prilika za susret s djelima Milana Steinera iznimna je, više nego dobrodošla.Takvih prilika nije bilo puno, a ni korpus djela umjetnika preminuloga s nepunih 25 ljeta nije opsežan i ne pruža mogućnosti učestalog pokazivanja, pogotovo stoga što je većina opusa preostala u delikatnijim, intimnijim, krhkijim tehnikama izvedenima na papiru. Ni prigode vezane uz godišnjice slikareva života i smrti nisu bile iskorištene – ili se nisu činile dovoljno izrazite – da potaknu učestalije i sustavnije pokazivanje Steinerovih slika i crteža, akvarela i pastela, koji predstavljaju antologijske domete i neosporne vrhunce hrvatske likovne umjetnosti. Istaknuo je na otvorenju Tonko Maroević.
S obzirom na meteorsku kratkoću slikareva prolaska svijetom i bavljenja umjetnošću, pa i na neizbježnu škrtost sačuvanoga radnog opsega, čak pretežnu skromnost, naizglednu nepretencioznost zadataka i formata kojima se umjetnik bavio, baš nas iznenađuje težina i značenje koje je Milan Steiner u našoj kritici i povijesti stekao (usuđujemo se kazati kako je njegov opravdani ugled i nedvojbeni utjecaj obrnut proporcjama količini i dimenzijama njegove stvaralačke ostavštine). Steiner se već u svojem naraštaju implicitno, ispotiha nametnuo kao svojevrstan putovođa, a na duge pruge, i sve više, pokazuje se kao nemimoilazan svjetionik na ulasku u moderno, likovno autonomno i ekspresivno uvjerljivo, shvaćanje slikarstva.

Vaništa kao nastavljač steinorovskih likovnih premisa

Na biografskoj razini njegova ga je tragična parabola približila mitskim sudbinama Račića i Kraljevića, ali na morfološkom planu njegova pročišćenost i sinteznost, reduktivnost i kristaličnost, britkost i zbitost tvore pretpostavke na kojima će svi najizrazitiji likovni umjetnici u našim stranama moći i morati dograđivati. Ako je itko u hrvatskoj sredini usvojio kategorički imperativ moderne “Manje je više” (prije nego li je formuliran) bio je to ponajprije Milan Steiner. Iz “kabanice” njegova organičkog minimalizma i, intelekta i erudicije s uvidom u europske koordinate, iznjedrit će se najprije ekspresionistička dionica, a potom se nastaviti također u mentalističko i purističko- hermetičke tendencije.
Sreća u nesreći iznimno rano prekinutoga života, i to još u metežu Prvoga svjetskog rata, bila je u shvaćanju i nastojanjima umjetnikova brata, Ive Steinera, samozatajnog intelektualca i dobrog poznavatelja onodobnih novih ideja i kreativnih nagnuća, koji je obiteljsku zadaću, tj. bratovu baštinu, zdušno prihvatio i u svim mogućim nedaćama sačuvao (tijekom mnogih izbivanja u inozemstvu), a posebno tijekom Drugoga svjetskog rata, kad je i Steinerova umjetnička popudbina bila osobito ugrožena. Opravdano ponosan na bratov ulog i ostvarenje, Ivo se brinuo da to djelo doživi adekvatnu interpretaciju i valorizaciju, koju je konačno i dočekao zaslužen kritički i povijesni pravorijek.
Bitniju kariku u duhovnom i tvarnom kontinuitetu slikareve posmrtne prisutnosti predstavlja poznanstvo Ive Steinera s Josipom Vaništom koje je, zasnovano na ranim susretima i kulturskim afinitetima koje je postupno preraslo u vrlo blisko prijateljstvo. Ivo je već 1952. bio na prvoj Vaništinoj izložbi i prepoznao iznimnu senzibilnost, i visoke zahtjeve izlagača, a nije čudno da je ostao privučen jer je i sam odnjegovan u elitnim europskim krugovima. Druženje su nastavili u apartnom ambijentu grupe “Gorgona”, prema kojoj je Ivo Steiner, premda visoki činovnik u administraciji, pokazivao mnogo sklonosti. Na kraju Ivina tegobnoga života slikar Vaništa postao mu je i zakonskim skrbnikom, a Ivo je namijenio Vaništi u naslijeđe najznatniji dio bratove kreativne ostavštine znajući kako je to “izbor po srodnosti” i da Milanovo djelo dolazi u ruke čovjeka zainteresiranoga i sposobnoga da se brine za njegovo dostojanstvo i odjek.
Doista, Josip Vaništa prihvatio je radove Milana Steinera s ljubavlju nalik bratskoj ili sinovskoj, ali i s obavezama što proizlaze iz potrebe predstavljanja zainteresiranoj javnosti i posredovanja u muzejsko-galerijskim inicijativama. Nema dvojbe da je Vaništa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti idealni nastavljač nekih steinerovskih likovnih premisa i doživljajnih kondenzacija, ali je istodobno i iznimno zauzet zagovornik vrjednih tekovina bitnih predaka, u prvom redu upravo Milana Steinera. Koristio se svakom zgodom da i druge potakne da se tim slikarom pozabave, a i sam je organizirao razne prezentacije i manifestacije Steineru u čast.

Impresivan opus

Izložba Hommage Milanu Steineru u Modernoj galeriji pokazala je javnosti još jedno angažirano podsjećanje na impresivan opus. Uz strog izbor najizražajnijih radova, Vaništa opravdano prezentira i glavne postaje Steinerove posmrtne “fortune”, uokviruje i eksponira ključne kritičke sudove i kreativne odjeke, nudi slijed što je slikara doveo do postupnog kanoniziranja i neospornog statusa likovnog klasika. Na temelju zavidne recepcije, koja obuhvaća i kultne figure naše kulture, književnosti i umjetnosti, smijemo zaključiti da je Steiner stekao i ulogu – baudelaireovski kazano – svjetionika, dakle: orijentira, miljokaza. Ali sasvim bi pogrešno bilo zatvoriti Milana Steinera u kalup autoriteta, umrtviti ga u funkciju uzora, kad svaki pogled na istančani potez njegova grafita, svako suočenje s treperavim duktusom njegovih mrlja, svaka kontemplacija kristalnog značenja njegovih oslikanih ploha pokazuje da im proteklih stotinjak godina od nastanka nije ništa oduzelo od neposrednosti, izravnosti, živosti. Sve što je kazao na otvorenju akademik Tonko Maroević, cjelovito je zapisao u katalogu izložbe Hommage Milanu Steineru skoro u cjelosti predočujemo našim čitateljima.

Biografija:

Milan Steiner rođen je 2. lipnja 1894. u Sisku od majke Roze, rođene Deutsch, i oca Hinka, u kući na uglu “treće” ulice nedaleko od tadašnje pučke škole, s pogledom s tavana prema Kupi. 1901. Nižu i višu pučku školu pohađa u Sisku – od 1901. do 1909.
Potom 1909. upisuje se na Trgovačku akademiju u Zagrebu, na kojoj ostaje nepune dvije godine. Uz suglasnost roditelja prelazi na Umjetničku školu (kasnije Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Boležljiv, osjetljiva zdravlja, kadkad s roditeljima provodi ljetne praznike u Gradu kraj Trsta. Završava studij 1916. na Umjetničkoj školi, ali na njoj ostaje i dalje, radeći u njenim prostorijama. U Zagrebu stanuje u dvorišnoj sobi s balkonom u Marovskoj (današnja Masarykova) 20, I. kat, kod tetke Johanne Deutsch. Prijateljuje sa slikarima Savom Šumanovićem, Đurom Tiljkom, Marijanom Trepše, Ignjatom Jobom… Društvo se često sastaje u Kazališnoj kavani. Steiner djelomično upoznaje opus Račića i Kraljevića. Od najranijih godina mnogo čita. Posjeduje knjižnicu u kojoj zasebno mjesto imaju djela Dostojevskog, Strindberga, Schopenhauera, Nietzschea i Weiningera, ali i Rilkea i mladog Kafke, a od naših poglavito Matoševa djela i prva djela A. B. Šimića i Andrića. Iz područja likovnih umjetnosti tu su djela Meier-Graefea, Kandinskog (“Uber das Geistige in der Kunst”), Delacroixov dnevnik, Van Goghova pisma, djela o Daumieru, Toulouse-Lautrecu, ali i Munchu, Schieleu i Liebermannu, Mutherova “Povijest umjetnosti”, ali i Burgerov “Uvod u modernu umjetnost”. Od časopisa prati posebno
“Sturm” Herwartha Waldena i “Fackel” Karla Krausa. Publikacije nabavlja ponajviše u tadašnjoj knjižari Mirka Breyera u Ilici blizu Kavane Corso. Iznajmljuje 1918. sa Šumanovićem atelier u Bosanskoj ulici. Za života Steiner je izlagao samo na godišnjim izložbama Umjetničke škole. Od rane mladosti bolovao je na pluća., 4. prosinca 1918. umire od španjolske gripe. Pogrebna povorka koja je ispraćala Milana Steinera prolazila je od njegove kuće (Marovska 20) do Mirogoja kroz pusti Zagreb, dan nakon pobune vojnika 53. regimente. Na grobu je govorio Ignjat Job.

Prijašnje izložbe:

1956.Institut za likovne umjetnosti JAZU: retrospektivna izložba Milana Steinera.
1980. Izložba Milana Steinera u Galeriji 11, Kamenita ulica 11, Zagreb.T

6 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code