AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

PAVKOVIĆ: GOTOVO ZABORAVLJENA ANKICA TUĐMAN

24. srpnja, 2024.

Piše: Mladen Pavković

Ankica Tuđman, (Zagreb, 24. srpnja 1926. – Zagreb, 6. listopada 2022.), iznimno cijenjena i ugledna nekadašnja prva dama Hrvatske, slavila bi svoj rođendan!

Najveći dio života provela je uz svog supruga, i utemeljitelja RH i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Sudjelovala je i u relativno mnogim njegovim aktivnostima, pratila ga  do smrti, do zadnjih dana. Na veliku povijesnu ulogu svoga supruga sačuvala je uspomenu i uređenjem, pisanjem i objavljivanjem knjiga o njegovu djelu.

Izbačena iz HDZ-a

Svojedobno su je (što je neoprostivo) i sramotno izbacili i iz HDZ-a, koji je stvarala zajedno i s drugim članovima te stranke, a u toj žalosnoj priči poglavito su se isticali Ivo Sanader i Stjepan Mesić.

Godinama se borila, zajedno s ostalim članovima obitelji,  da dr. Tuđman u Zagrebu dobije dostojno spomen obilježje, ali i da se na Černomercu makne ono ruglo od tzv. Trga dr. Franje Tuđmana. Ovo drugo joj nažalost nije uspjelo. Njezina je želja bila da spomenik prvom hrvatskom predsjedniku bude postavljen na zagrebačkom Rooseveltovu trgu, a ne tamo gdje ga je „sebi“ postavio bivši gradonačelnik Milan Bandić.

Inače, ova žena je osnovala i godinama uspješno vodila Zakladu „I jednom kunom možemo pomoći“, koja je od 1991. prvo pomagala djecu poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, dok je kasnije i na tisuće druge djece diljem Hrvatske od ove institucije redovno mjesečno primalo pomoć, poglavito u svezi stipendija.

Zaklada je pomagala i pomaže (jer je nastavila raditi i dalje) bolnicama, dječjim vrtićima, školama i drugima.

Gospođa Ankica je imala dva sina Miroslava (1946.-2021.) i Stjepana i kćer Nevenku.

Bila je neumoran borac za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Uz ostalo, stoga, predlažemo da se jedna humanitarna ustanova nazove njezinim imenom – da se ne zaboravi!

Siromašni umirovljenici i branitelji

Hrvatski umirovljenici nažalost spadaju u iznimno ranjivu skupinu, od kojih većina nemaju novaca ni za dostojan život. U tu kategoriju  jednim dijelom pripadaju i hrvatski branitelji. Neki kažu (lažu) da ovi junaci imaju relativno visoke mirovine i da žive na visokoj nozi. Nešto manje od pola milijuna ljudi koji su  svojedobno  našli  mjesto u propalom Registru branitelja ima male ili bolje rečeno nikakve privilegije. Najveća im je ta što su ostali živi. Jedan dio branitelja je bez posla, a nemali broj nisu uspjeli zaposliti ni svoje najbliže. Ima i  onih koji su u mirovini i primaju nekakvu zajamčenu naknadu, ili bolje rečeno socijalnu pomoć. Ministarstvo hrvatskih branitelja vjerojatno je zatrpano molbama  ljudi za pomoć. A ako i kome pomognu to je više nego simbolično. Čak simbolično pomažu i ljude koji boluju od najtežih bolesti. Ne znamo tko je izmislio tu priču da branitelji odlično žive. Istina, hrvatska država (svaka čast) umnogome vodi skrb o stradalnicima, odnosno invalidima  Domovinskog rata, poglavito onim najtežim. I to je manje- više sve.

Dakle, nama je danas itekako potreban „stožer“ za umirovljenike, o osobama treće životne dobi. To su ljudi koji su čitav život radili i odricali se za „bolje sutra“. Više od pola mirovine im ode na režije, a s ostatkom nastoje preživjeti mjesec. Koliko od njih ima ovrhe? Ne, nema pogodnosti za te ljude.

Tek prigodom svakih izbora razni političari i politikanti sjete se i tih ljudi, dok ih brzinom munje nakon što zasjednu u fotelje, od općina, gradova, županija, pa do najviših institucija, zaborave.

Neki gradonačelnici ljudima koji imaju mirovine ispod svih prosjeka velikodušno daruju 20-25 eura, i to jednom godišnje, obično za Božić, umjesto da ih oslobode koji mjesec naknada za struju ili vodu.

Oni koji se za njih „bore“ u hrvatskom Saboru su „mlaka vodica“. Ništ koristi, kako bi  rekli.

Neki mediji objavljuju da su predstavnici umirovljenika bili kod predsjednika države. Pravog su našli. Što im nije pomogao do sada?

Predlažemo da se što prije organizira i Okrugli stol na temu: Umirovljenici danas i sutra!

Ovi ljudi najmanje su zaslužili da ih se besramno odričemo, odnosno da ih se stavlja pod tepih.

Jadno je i žalosno gledati  kako su uvijek prvi u redovima kad se nešto, poput graha, dijeli besplatno. A kad recimo uspiju i dobiti „porciju“, to jedu kao da tri dana nisu jeli! T