GLAVNE TEME SRAMOTA

OVO JE NEPODNOŠLJIVO, GUŽVE SE MORAJU SMANJITI

1. rujna, 2019.

Sviranje sirena nervoznih vozača, plač žedne i upiškene djece, šetnje oznojenih tranzitirajucih “nana” u dimijama, opasnost od pregrijavanja motora, sve je to pratilo desetak kilometara dugu i trostruku užarenu “zmiju” već iza Samobora, odnosno Gradne-Sjever i do GP Bregane. Crnoputi Arapin iz kolone ozbiljno se naljutio na radnika HAC-a, jer mu je kusur od dva eura vratio u kunama. Doznajemo ponesto i o započetu, uzaludnu nasilju, jer je tranzitni putnik ionako ostao u nepreglednoj koloni, sve do kućica granične policije Republike Hrvatske i arbitražne prijateljske dežele Slovenije

Napisao: Josip Frković

Kako bi i što bi, zapravo, hrvatskoj i europskoj javnosti u prilog nemoći državnih i inih tijela pred nepreglednim kolonama osobnih automobila, kombija i “vonvagena” na povratnoj turističkoj i urlaupskoj, te tranzitnoj “gastarbajterskoj” trasi od Zagreba prema Bavarskoj, mogli reči prvaci Vladinih resora turizma i prometa, Gari Capelli i Oleg Butković? Uvjereni smo, malo ili ništa. Privučeni prirodnim ljepotama i dobrim iskustvima, uporno dolaze i kod nas galantno troše svoje teško zarađene eure, samo neka nastave… Blagoglagoljivi premijer Andrej Plenković svakako bi, trljajuci ruke, teatralno mogao ponoviti poziv turistima da ponovo dođu i naglasiti “najbolje rezultate turističke žetve Hrvatske 2019., zaslugom članova moga kabineta…” Ne bi mu palo na um da spomene moguće rješenje uvođjenjem vinjeta i lakšom kontrolom korisnika našh kvalitetnih i vrlo skupih auto-cesta, koje je najlošija, komunistička vlada RH Ivice Račana i ministra infrastrukture Radimira Cacica htjela prodati kao i INA-u. Rijeci Plenkovica izgovorene u eter odlaze u vjetar, a malo upučen narod vjeruje svojim državnim dužnosnicima. Bar onaj njegov dio koji se zadnjega kolovoškoga vikenda, u petak, na temperaturi od preko 30 stupnjeva Celzija, nije našao u paklenoj, puzajućoj koloni, na užarenu asfaltu i u jednako “uhajcanim” pokretnim konzervama.

Arbitražno prijateljstvo

Sviranje sirena nervoznih vozača, plač žedne i upiškene djece, šetnje oznojenih tranzitirajucih “nana” u dimijama, opasnost od pregrijavanja motora, sve je to pratilo desetak kilometara dugu i trostruku užarenu “zmiju” već iza Samobora, odnosno Gradne-Sjever i do GP Bregane. Crnoputi Arapin iz kolone ozbiljno se naljutio na radnika HAC-a, jer mu je kusur od dva eura vratio u kunama. Doznajemo ponesto i o započetu, uzaludnu nasilju, jer je tranzitni putnik ionako ostao u nepreglednoj koloni, sve do kućica granične policije Republike Hrvatske i arbitražne prijateljske dežele Slovenije. Tako je govorio Sanader, a i njegova oktroirana nasljednica Jadranka Kosor, bivša ministrica hrvatskih branitelja, kojoj su administrativci morali izražavati čast ustajanjem s radnih mjesta…Vratimo se mi zbivanjima u kolonama strpljivih na 600 km dugim auto-cestama Slovenije, Austrije i Njemačke. Das ist doch ein grosses Schlamperei und Schweinerei!, kroatische Spezialitaet! – čuli smo nestrpljive vozače automobila austrijskih registarskih pločica.  Srbi su pak negodovanje izrazili na svoj “kulturan, šumadijski i opančarski nacin”. Razlog? Državni proračun bivšega “Agrokorova” financijaša, ministra Zdravka Marića, bio bi znatno siromašniji da tisuće motoriziranih Europljana nisu prije graničnoga prijelaza Bregane uplatili ciglih 7 kuna za par kilometara navodne auto-ceste. I pri tome proslo nezapamčen teror nedoraslih birokrata Ministarstva prometa.

 Sjećanje na Sanadera i sjedokosu Kosor

Nesto slično zbivalo se toga petka i na 20-kilometarskoj mini auto-cesti A-11, Zagreb-Lekenik, čije je dionice na bivšim privatnim turopoljskim parcelama usmjeravao i precrtavao granitni Ivan Šuker, a višekratno “otvarao” najpoznatiji hrvatski dugoprstic Ivo Sanader, trenutni stanar remetinečkoga resta. Zašto u ovoj priči o našim moćnim političarima spominjemo atraktivnu sjedokosu gospođu, Jadranku Kosor? Jednostavno stoga što je sasvim moguće da je ta negdašnja kumrovečka frajla ” s našim jodlerskim susjedima” dogovarala iznos cestarine mimo skupih sedmodnevnih vinjeta, negoli tunelarinu za Karavanke. Nakon prevaljenih stotina kilometara, iznervirane putnike prema Muenchenu u naplatnoj kućici DARS-a (Državne ceste Republike Slovenije) u Hrusici iza lijepih podalpskih Jesenica dočekuje srdačni mladac, blagajnik M. Trkulja, vjerojatno podrijetlom s Banovine ili Korduna. Djed ili otac bili su zeljezničari, jugomilicniki ili Hrvatekima omiljeni carinici. I opet, kao u Hrvatskoj, iznos “cestnine” sličan je našem, ali ne 7 kuna nego 7,40 eura, ojra, evra… Velika je to lova, razmišljam, pa zaključujem kako će je Janezi koristiti za trostruku žilet-žicu prema susjedima, za dogradnju ceste ili pak sudovanje kod Europskoga suda zbog nedokučiva Piranskoga zaljeva. Znaju oni kako se otima teritorij. Naučiše još za propale kraljevine SHS, Kraljevine Karađorđevića i svoga ministra policije Korošeca, odnosno komunističke tamnice naroda jugoslavije. Bilo kako bilo, jodleri svoje znaju, a Hrvatima ostaje da porazmisle kako će Hercegovac iz Gruda, bivši ministar narodne i svoje imovine Goran Marić razgraničiti svoju, obiteljsku, s onom drage mu i predrage Republike Hrvatske. Što će i kako biti s kriminalcem Kuščcevićem i njegovim stajama, kako će se završiti afera Tomislava Tolusića, obrijana i krezovski, u obilju raspoložena mladenca s pečenjarom…Na 125. kilometru Tauernautobahna, na Tankstelle OMV-a, zastadosmo na osvježenje. Bilo je to uz buku bikera iz cijele Austrije, a onda opet zastoji na “baustelama” uz video-kamere i odokativne kazne iz Hermagora. Zagrebački su nam prijatelji 30. kolovoza navečer javili da su u automobilima proveli punih dvanaest sati. Bravo, turističkoj velesili i susjedima. (T)