„Oko 2010. spor je završio pred sudom, ali smo mi financirali Vugićevo bogaćenje. Mučno je i sramno bilo, jer su svjedoci svatko iz svojega razloga govorili Vugiću u korist. A ne radi se ipak o maloj vrijednosti uloženoj u njegovo lovište. Da je tako svjedoči i primjer pok. Klekovića, koji nije imao novca, pa je kao protuvrijednost zaklao tele… Mi i dalje moramo živjeti ovdje i zajedno, ali je iskustvo gorko. Kakav je to čovjek, neka potvrdi jedan njegov dopis kutinskom sudu. Ustvrdio je, naime, da je Branko Batković u njegovoj kući u Donjem selu Strušca besplatno i bestidno pio gemišt“, ističe razočarani Podbrežnjak.
Napisao: Josip Frković
Prije dvadeset i sedam godina članovi Lovačkog društva „Srne“ iz pitomog brežuljkastog Strušca u Moslavini, kojim dominiraju zvonik kapelice sv. Kate i crpne naftno- plinske instalacije, započeli su preuređenje stotina hektara prostranog lovišta koje je sezalo od prisavskoga Parka prirode Lonjskoga polja do daleke Lipovice i Okoli na zapadu. Odreda naoružani bliski susjedi, prijatelji ili čak kumovi i rođaci, koji su nastavljali društvenu tradiciju svojih starih, uvidjeli su prijeko potreban preustroj. Sve, naravno, u skladu s novim zakonskim propisima Republike Hrvatske. Bilo je to vrijeme dolaska mira nakon četiri godine krvavog rata i otpora srpsko-srbijanskim agresorima propale Jugoslavije.
Je li nova organizacija lovišta tijekom narednih petnaestak godina skupne hranidbe divlje svinje, jelenske i srneće divljači, ograđivanje lovišta elektročuvarima, izrada čeka i 15 hektara gatera dvometarskom jakom žicom – do sumnjive i jalove parnice kod sutkinje Pintarić na kutinskom Općinskom sudu, koja je troje tužitelja stajala 5200 kuna – sasvim slučajno ili zbog prevelika povjerenja u gramzljiva suseljanina pošla po zlu za četrnaestoricu oštećenika, teško je reći.
Brzopotezni Dragan Vugić
Za početak, bilo je doista četrnaest ljudi koji su pristali postati članovi nove udruge s novčanim udjelom od tisuću njemačkih maraka, odnosno pravom lova, raspodjelom novca od mesa odstrijeljene divljači ili naknadom gostujućih talijanskih lovaca ptica četiri tisuće eura godišnje. Sklopljen je tihi dogovor, mimo uobičajene procedure, između novog predsjednika uprave lovišta “Crnčina 1”, lugara Šumarije Popovača Dragana Vugića s inspektorom Ministarstva šumarstva Ljubomirom Salakom koji je nadzirao parcelaciju. novih lovišta diljem Hrvatske, Struščani su saznali za osnivanje lovišta “Crnčina” kratkim postupkom, bez natječaja. Prema tadašnjim pravilima na natjecanju su trebala sudjelovati tri lovca (Vugić, Podbrežnjak, Valentović), no Vugić je spretan i brz u poslu, siguran u inspektorovo zaleđe, i sam sudjelovao u natjecanju s inspektorom za zakup lovišta i dobio?! Kao po receptu legendarnoga Miroslava Kutle…Istina, u tim je trenucima bilo i dosta onih koji su, nezadovoljni preustrojem, odustali od suvlasništva u „Crnčini“. Uglavnom, uz Vugića, to je bio Zdravko Podbrežnjak, dok su otpali: Stjepan Valentović, Ivan Valentović, Josip Kleković, Drago Rošin, Josip Šandor, Mijo Težak, Ivan Židak. Ostali članovi bili su: Sinković, Josip i Đuro Plavec, Ivica Vlahović, Josip Antoliš, Željko Birmer, Branko Batković, Ivan Šerbetski, Željko Križanić, Ratko Kranjčec, Drago Valjavec, Zlatko Majić i Stipica Martić, kazuje nam Branko Batković (75).
Srneća hipnoza
Pojedinačna članarina bila je u dvije rate po tisuću njemačkih maraka. Umirovljenoga vozača „Hrvatskih šuma“ u Kutini, člana „Crnčine“ po Vugićevu nagovoru od 1995. Branka Batkovića, koji je prethodno puno učinio za društvo, mogao je biti oslobođen plaćanja članarine, ali iz principa nije pristao. Kao hipnotizirani, jednaki po udjelima i zajedničkom radu, spomenuti članovi udruge, međutim, nisu potpisali valjani javnobilježnički ugovor. Bez ikakva papira o utrošku ili uplati u korist društva, jednostavno su vjerovali svome spretnom čelniku. Oko 2000. Dragan Vugić je obznanio da mora registrirati obrt?! Neki su se stidljivo i ne baš energično, zanimali za stvarno novčano stanje, ali je opet ostalo na šutnji. Istina, sada pokojni Ivica, otac Josipa Vlahovića glasno je upozoravao da će ih daljnji rođak Dragan Vugić zasigurno prevariti. Uzalud su bili dopisi s povratnicom o uočenim nepravilnostima od 2013. do 2015. Uskoku, Poreznoj upravi, policiji i Lovačkom savezu. Vugić je kazao kako u banku na ime petogodišnjega jamstvenoga osiguranja treba uložiti 50.000 kuna. Nekolicina se, ne dobivši uvid u papire, suzdržala od plaćanja, a Dragan Vugić je kazao kako će sam u tu svrhu uložiti neku kuću i da sve ostaje po starom. Znači, sam svoj majstor, čelnik, manipulator i blagajnik…Vugićev veliki prijatelj Batković, koji je sa suprugom i djecom nerijetko ljetovao u lugarovoj virskoj vikendici i odlazio na inozemna domoljubna hodočašća, inzistirao je na izradi i raščlambi dotadašnjih računa Intimnoga prijatelja i kolegu iz „Hrvatskih šuma“, nastojao je Batković obraniti za mogućega Vugićeva otkaza radnoga odnosa i „popravnoga“ četverogodišnjega rada u Šumariji Novoselec.
Prizemljene talijanske ptice plaćane tisuće eura
Batković, među ostalim, podsjeća da su talijanski lovci punih četrnaest godina plaćali naknadu od 4000 eura, što znači da je samoproglašeni obrtnik i vlasnik “Crnčine” uprihodio 362.518 kuna, od naknade INA-Naftaplina za istražne radove u lovištu tajnih 135.000 kuna, od lovaca Svetoga Martina na Muri 14.500 kuna, od Hemerlin-Tormana 20.000 kuna, od prodaje mesa ustrijeljene divljači 10.000 (po kilogramu 20 kuna). Suma sumarum, prihodi od preko 800.000 kuna, a rashodi 350.000 kuna. I Branko Batković i drugi pitali su se svakako prekasno gdje je njihov uplaćeni i zajednički zarađen novac. Odgovor svjedoka ubrzo je stigao iz proširene jadranske kolonije Vugićevih na otoku Viru. Odgađao je Dragan Vugić svođenje računa i nakon uspostave lovačkoga obrta 2000. godine, ali Zdravko Podbrežnjak nije odustajao. Trag INA-Naftaplinove doznake lovcima od 135.000 kuna pronašao je u filijali Slatinske banke u Daruvaru?! Vugić je mrtav hladan tvrdio da 2009. nije bilo gostujućih lovaca, ali se brzo i lako dokazalo suprotno.
Podbrežnjak uzalud tražio potvrdu o uplati
Zdravko Podbrežnjak (63), umirovljeni radnik servisa STSI-ja, kaže: „Budući da je po novim propisima lovišta trebalo privatizirati, mnogi su negodovali već i pri pomisli da “Srna” Stružec nestaje. Među njima je bio i bivši predsjednik, koji je odbio podjelu stečena novca. Nas četrnaest počeli smo od nule i krenuli u zakup. Neki od nas novih udjeličara zahtijevali smo odlazak javnom bilježniku i potpisivanje ugovora o istim obvezama i pravima. Vugić je to odbio, jer je očito sve unaprijed isplanirao, uz pomoć inspektora šumarstva Salaka. U slučaju prometne nezgode štetu smo nadoknađivali solidarno, ali se i dalje Vugić ponašao kao veliki gazda. Plaćajući svoj dio zakupnine, tražio sam ga pisanu potvrdu, ali je to odbio. Bilo je to 12. veljače 2010. uza svjedoka pok. Ivicu Vlahovića“, kazuje Branko Batković – kojem je istoga nadnevka Vugić zabranio ulaz u zajedničko lovište. I novac INA-Naftaplina, koji je on podigao u ime “Crnčine”, držao je tajnom. Knjigovostvo lovišta „Crnčine“ vodila je Snježana Štibrić iz Ivanić Grada i zasigurno brzo uvidjela gramzljivo soliranje Vugića, ali… Tada od registracije obrta kao ovlaštenik posluje sam, jer smo mu postali višak.
Jalova sudska parnica i zaklano tele
„Oko 2010. spor je završio pred sudom, ali smo mi financirali Vugićevo bogaćenje. Mučno je i sramno bilo, jer su svjedoci svatko iz svojega razloga govorili Vugiću u korist. A ne radi se ipak o maloj vrijednosti uloženoj u njegovo lovište. Da je tako svjedoči i primjer pok. Klekovića, koji nije imao novca, pa je kao protuvrijednost zaklao tele… Mi i dalje moramo živjeti ovdje i zajedno, ali je iskustvo gorko. Kakav je to čovjek, neka potvrdi jedan njegov dopis kutinskom sudu. Ustvrdio je, naime, da je Branko Batković u njegovoj kući u Donjem selu Strušca besplatno i bestidno pio gemišt“, ističe razočarani Podbrežnjak. Što reći dalje negoli kako bi po uzoru na imovinske kartice globalno prebogatih stranačkih i upravnih dužnosnika, i za privatizacije lovišta valjalo uvesti povjerenstva za sukob interesa. Pred prilikom lake zarade novca, zateturaju ipak i oni dotad najpošteniji i čestiti.
Želeći doznati što o nepotrebnom lovačkom zapletu, odnosno teškim optužbama protiv njega misli roditeljskim nasljeđem bogati struški gospodar i moćni besparicom ograničeni lokalni lugar, dvaput smo (telefonskim pozivom i porukom preko njegove žene) pokušali razgovarati i dobiti vjerodostojne odgovore. Sve je, na žalost, ostalo na upornoj šutnji. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.