KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

OFENZIVA MILANOVIĆEVIH MINISTARA

27. listopada, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

Milanovićevi ministri očito su dobili instrukcije da započnu javnu  kampanju inspiriranu aferom HGK-HAC. Gordan Maras govori nešto o Vidoševićevoj obavezi da podnese ostavku, Željko Jovanović u situaciju uvodi Kalmetu i Karamarka. Prvoga zato jer su mu glavni ljudi iz nekadašnjeg resora trenutno odsjeli u zatvoru – pa bi i on, kao capo, po logici stvari morao biti povezan s njihovim malverzacijama – drugoga jer kao bivši šef tajne službe nije učinio apsolutno ništa na razotkrivanju teških financijskih prijevara i pronevjera u državnom političko-ekonomskom sustavu. Što je radio na tom položaju, ako su se milijuni neometano izvlačili ispod njegovog nosa?

EVAZIVNA IGNORANCIJA

Tomislav Karamarko nema uvjerljivoga odgovora na takav tip upita. Kao šef HDZ-a u prilici je da kontinuirano sipa žuč na svoje političke antagoniste – jer to mu stoji u opisu radnog mjesta – ali kao bivši šef SOA-e može se samo pokriti ušima. Ako su deseci, možda i stotine milijuna trajno curili iz HAC-a, a on o tome ili nije imao pojma, ili nije na to htio reagirati, svoju profesionalnu biografiju automatski je obogatio manifestom prijetvornosti ili nekompetentnosti. Kako već bilo, spomenuta trojka na ofenzivu uzvraća evazivnom ignorancijom. Kalmeta „ništa nije znao“, i najavljuje podizanje tužbi protiv onih koji uporno tvrde da je znao, Vidošević veselo pozdravlja „uvođenje reda“ u državu i gospodarstvo, ne spominjući svoju ostavku.

Nadan Vidošević zanimljiv je javni slučaj. Uživa rijetku povlasticu da ga nitko ništa ne pita, niti ga je ikada pitao, o porijeklu njegovog enormnog osobnog bogatstva, stečenog burnih devedesetih. Zna se da je s dvadeset devet godina funkcionirao kao direktor Dalmacija-cementa, i dobio priliku da organizira prodaju te krupne tvornice stranom kupcu. Očito se navikao na udobnost svojevrsnog imuniteta koji ga godinama prati, ili na komfor režimskoga miljenika, i ne pada mu sad na pamet da se podvrgava bilo kakvim sankcijama zato što je u HGK njegova glavna suradnica osumnjičena zbog teške pljačke. Aplaudirajući „uvođenju reda“, ponaša se gotovo kao da je i on sam nešto zaslužan za razotkrivanje te mastodontske pronevjere. Jasno je da se situiranoj gospodi Kalmeti i Vidoševiću ne raspravlja o vlastitoj odgovornosti dok nema čvrstoga poziva iz USKOK-a. Nikome se preliminarno ne odlazi u Remetinec da tamo sa Sanaderom vodi analitičke razgovore o borbi protiv korupcije. Apsolutna negacija svake spoznaje o crimenu razumljiva je obrana ako istražna strana ne pokazuje konkretne optužujuće argumente.

MORALISTIČKE PRODIKE

Gospodina Vidoševića, međutim, pred publikom teško opterećuje pitanje svih pitanja: kako je mogao ne znati da mu prva dama HGK ispred nosa izvlači trećinu godišnjeg prihoda institucije kojoj je na čelu? Kako? Rekli smo već na ovom mjestu: HGK nije multinacionalna kompanija u kojoj se četiri i pol milijuna eura mogu bez problema knjigovodstveno sakriti, ili komotno odvojiti za provizije i potkupljivanja. Od gospodina Vidoševića sve glasnije se traži ostavka zbog nemogućnosti da na to pitanje ponudi bilo kakav artikulirani odgovor. Postoji, međutim, i pitanje za Milanovićevu stranu: ima li vlast na raspolaganju bilo kakve druge mehanizme za intervenciju u gospodarskoj komori, osim ministarske propagandne kampanje ?

Poprilično je čudno promatrati izabrane državne funkcionare kako se s protagonistima financijskih afera obračunavaju moralističkim prodikama. Ako premijer Milanović ima nešto protiv predsjednika HGK, neka se eksponira i smijeni ga, umjesto što na njega izbacuje otrovne strelice kroz usta svojih ministara. Bila bi to jasna manifestacija stava, ali premijer takvom tipu konfrontacija evidentno pretpostavlja natezanje ispod stola.