O PARTIZANSKIM LOGORIMA ZA DJECU NE SNIMAJU SE FILMOVI

O PARTIZANSKIM LOGORIMA ZA DJECU NE SNIMAJU SE FILMOVI

22. srpnja, 2020.

 

Ne bih rekao da je „sustav“ namjerno zaboravio na sve hrvatske žrtve, već je to „propušteno“ učiniti, zbog desetljećima, a možda i stoljećima usađivanog nam sluganskog mentaliteta služenja tuđim gospodarima, u kojima je „profitabilnije“ bilo podržavati gospodu i drugove iz „udaljenijih centara moći“ nego bilo kakav osjećaj ljudskosti prema svojima pokazati. Nekako nam je logično „pomoći“ ljudima iz „tunguzije“, a za svoje ćemo već nekako…

Razgovarao: Mladen Pavković

Nakon Drugog svjetskog rata partizani su masovno ubijali i u Dravskoj šumi kod Varaždina, ali i u drugim područjima ovoga kraja. Na to nas podsjeća spomen-križ postavljen neposredno uz Dravu, ni kilometar od posljednjih varaždinskih kuća.

Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždina, često naglašava kako danas nije popularno govoriti o žrtvama, poglavito ne o hrvatskim žrtvama. Evo, i sami smo svjedoci da se već polako zaboravljaju žrtve hrvatskog Domovinskog rata, dok tema o stradalima u poratnim danima, nakon 1945., sve manje zaokuplja našu pažnju.

U Hrvatskoj je inače dosad evidentirano više od 600 grobišta i stratišta ratnog i poratnog razdoblja II. svjetskog rata, a najmanje stotinjak, od kojih je većina još neistraženih nalazi se na obalama rijeke Drave kraj Varaždina.

Talan podsjeća da su po završetku rata 1945. i preuzimanju vlasti iz svojih domova odvedeni brojni poznati Varaždinci, uglednici grada, varaždinski profesori i brojni ljudi koji su u doba rata obnašali u gradu ili okolici neku od dužnosti u civilnoj ili vojnoj vlasti, ali i veliki broj ranjenih vojnika iz više bolnica te zatočenika logora i zatvora. Većina je nažalost bez suda i suđenja završila pri rijeci Dravi, a mnoge su mrtve i žive bacali i u hladne vode ove rijeke.

Dokle će se o tome šutjeti? Talan među ostalim kaže:

– Poratna komunistička vlast odstranila je temeljem naredbe o Uklanjanju vojničkih groblja okupatora, izdane od Federalne države Hrvatske, 6. srpnja 1945., potpisane od Vicka Krstulovića, nadgrobne spomenike svih stradalih vojnika. U Varaždinu je to devastiranje grobova napravljeno na „izuzetno“ temeljit način tako da su odstranjeni svi grobni humci. Iako je naredba propisivala da se Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.

Dakle naredba je propisivala da se parcele moraju sačuvati, u Varaždinu su se na tom dijelu i dalje vršili ukopi, i u te grobove su Varaždinci pokapali svoje pokojnike (nije poznato da su „nepoćudni“ pokojnici ekshumirani???!). na Mirogoju u Zagrebu polja su sačuvana tako da se danas može rekonstruirati situacija i znati na kojem je mjestu tko pokopan.

Od 420 pokopanih vojnika do 10. svibnja 1945. bilo je i 5 partizana. Za partizane, koji su umirali, kao vojnici JA, i bili pokapani i nakon rata je napravljena spomen kosturnica po zamisli akademskog slikara Pavla Vojkovića, a s grobova ostalih odstranjeni su nadgrobni spomenici te su grobni humci jednostavno izravnani sa zemljom.

S obzirom da se „spomen groblje partizana“ prostire na nekoliko tisuća četvornih metara svojedobno sam u razgovoru s autorom spomenika „dobio suglasnost“ da se na jednom dijelu tog prostora postavi spomen ploča s upisanim imenima vojnika čiji su nadgrobni spomenici odstranjeni i nad čijim su kostima kasnije pokopani drugi pokojnici.

Kao jedna od varaždinskih zanimljivosti je postojanje grobova u kojima su pokopani njemački ratni zarobljenici koji su nakon rata „radili“ na obnovi varaždinskog mosta i drugim radilištima. Na nekoliko njih mi smo kao Društvo stavili nove križeve.

S obzirom da je „sustav“ naredio uništavanje grobova čudi nas kako i zbog čega su zarobljeni vojnici pokopani na groblju i grobovi im sačuvani, a grobovi njihovih kolega izbrisani su s lica zemlje. Posebno je zanimljiv „slučaj“ vojni avijatičar Luj Macdonald, star 35 godina, koji je navodno izvršio samoubojstvo vješanjem, 28. svibnja 1945. godine. S obzirom da su

Dravska šuma uz Varaždin mjesto je gdje je poratna vlast 1945. likvidirala i pokapala ljude koji su dopremani ili iz nekog od logora, stadion VEŠK-e i Tivara (danas Sloboda i Varteks) ili pak iz kojeg od brojnih zatvora kojih je bilo nekoliko na području grada po preuzimanju vlasti, a spomen križ blagoslovljen po biskupu Marku Culeju, 19. lipnja 2004. je i svojevrsni nadgrobni spomen za žrtve rijeke Drave čija su tijela ljetnih mjeseci 1945. godine nošene maticom rijeke iz smjera Slovenije kraj Varaždina plutala nizvodno tražeći mjesto gdje će im kosti otpočinuti. Pretpostavlja se da su na Dravi kod Varaždina završili i nestali ranjenici iz pričuvne vojne bolnice u Jalkovcu, kao i iz ostalih mjesta u gradu na kojima je poratna vlast zatočila ljude, pojašnjava.

Masovne likvidacije

Nego, gospodine Talan, koliko još na ovom području treba istražiti masovnih grobnica, koliko ih ima u čitavom ovom kraju?

Na području Varaždinske županije prešućivanih masovnih, i pojedinačnih grobova i grobnica, ima preko 60, kod toga se misli na grobišta koja su izvan groblja i koja se za vrijeme socijalizma baš i nije smjelo spominjati, a nekoliko ih je i na području Međimurske županije. Lokacije s kratkim opisom objavljene su u Hrvatskom kajkavskom kolendaru Matice hrvatske Čakovec za 2012., a spomenutima bi trebalo pridodati i nekoliko za koje smo saznali kasnijih godina, na. pr. lokacija kod Preloga.

Desetljećima prešućivana grobišta ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata mogli bismo podijeliti u dvije osnovne „kategorije“. Na one nastale u toku rata, i one nakon njega, a nastale su kao posljedica masovnih likvidacija partizanske vojske ili vlasti.

Kronološki prvo masovno grobište na prostoru ove dvije županije nastalo je po zauzimanju Varaždinskih Toplica od strane partizana 29. rujna 1943. Prema partizanskoj literaturi zarobljeno je stotinjak ljudi koji su se našli u okruženju i branili grad. Većinu, prema svjedočenjima, povedena je prema Svibovcu Topličkome gdje su skidani i vezani žicom te potom uz mučenja tjerani (73 osobe) prema naselju Leskovec i potom u dva kilometra udaljenu šumu prema Kalniku gdje su ih već čekale iskopane 2 jame koje su po nalogu partizana bili prisiljeni iskopati mještani obližnjih naselja, te ih nakon završene likvidacije i zagrnuti zemljom. Nakon što je strijeljanje završeno, kad se situacija s pucanjem smirila, jedan se iz jame s leševima uspio izvući i potrčati kroz šumu i uspio se spasiti. Partizani su za njim pucali, ali ga nisu pogodili, već je uspio doći do naselja Drenovec, promrzlog i golog, samo u gaćama, prihvatila ga jedna obitelj i uspješno skrivala dok se partizani početkom 1944. godine nisu povukli iz ovog kraja te otišao kući. Druge grupe zarobljenika likvidirane su zapadno od Varaždinskih Toplica kod naselja Hrastovec i Čurilovec. Kako sam na prijedlog HBK-a, pretpostavljam na prijedlog biskupa mons, Mile Bogovića, 2013. godine „imenovan“ u Povjerenstvo (Vlade Republike Hrvatske) za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, na donošenju „plana rada“ za 2014. godine predložio sam i prihvaćeno je ekshumacija žrtava grobišta Leskovec, a ista je izvedena u razdoblju 11. do 17. studenoga 2014. godine. I izvađeni su posmrtni ostaci 72 osobe iz dvije jame, kako su svjedočenja govorila…

Zadnje grobište, nastalo zbog masovnih likvidacija partizansko-komunističke vojske i vlasti na ovom sjevernom dijelu Hrvatske nastalo je u ožujku 1947. godine, u Štrigovi, lokacija Repova šuma. S područja Štrigove i okolice, u ožujku mjesecu 1947. godine „nestalo“ je tridesetak ljudi, jedni su bili rodom iz Međimurja, a neki i iz Prekmurja. Povodom 60 obljetnice stradanja, 25. ožujka 2007. godine, misu je predvodio biskup mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij, a bili su i predstavnici slovenskog Društva.

Prethodno 22. na 23. srpnja 1946. godine kod Drave u Velikom Lovrečanu, u općini Cestica poubijano je nekoliko mladića, od kojih je jedan bio s područja Lovrečan Otoka, a drugi su bili iz susjedne Slovenije. Domaćeg je obitelj uspjela pokopati na groblju podno crkve sv. Lovre, a ostali su i danas uz rijeku Dravu i nad grobom smo im postavili spomen križ. Povodom 60 obljetnice stradanja, 23. srpnja 2006. godine, misu je predvodio biskup, mons. dr. Vlado Košić, a prigodnim riječima nazočnima se obratio i Franc Perme, predsjednik Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane, koji je rekao: – I naša i vaša zgodovina puna je laži i istu će trebati ponovno na temelju istine napisati..

Svake godine u misi za žrtve grobišta Pancerice sjetimo se i djece iz dječjeg logora Ormož koji su poratne vlasti formirale za djecu čiji su roditelji „nestali“ po oslobođenju. Uz molitvu za žrtve grobišta Pancerica sjetimo se i svih poginulih i nestalih, a među četrdesetero djece, umrlih u logoru od bolesti, gladi i iscrpljenosti, u razdoblju od 12. kolovoza do 23. rujna 1945. godine. Najmlađe dijete umrlo u logoru bilo je rođeno 21. travnja 1945., osamnaestero djece rođeno je 1944. godine, a ostala su bila nešto starija.

A, tko je po Vama odgovoran što se ništa ne čini na istraživanju žrtava, poglavito nakon završetka II. svjetskog rata?

Ne bismo baš mogli reći da se ništa ne čini, ali mišljenja sam da se ne čini dovoljno. Kao jedini zadovoljavajući odgovor na to pitanje danas bih naveo riječi prvog varaždinskog biskupa, mons. Marka Culeja, a koje nam je uputio za jednog posjeta ordinarijatu, u vrijeme dok smo tražili podršku kako dobiti „dozvolu-odobrenje“ nadležnih za postavljanje spomen križa na grobištu Dravska šuma u Varaždinu. Potužili smo se na poteškoće na koje smo nailazili, a biskup je umjesto odgovora otprilike rekao: – Kad su se Izraelci oslobodili egipatskog sužanjstva Bog ih je četrdeset godina vodio kroz pustinju, sve dok nije izumrla generacija koja je rasla u ropstvu. I Izraelci su u Egiptu imali „osigurane uvjete za život“, a u slobodi morali su se sami za to izboriti, te obraniti od ostalih nedaća koje su ih snašle. Upitah se nakon tih riječi, a koliko će nama trebati. Naime Egipćani su ostali u Egiptu, a mi svi na neki način u sebi nosimo „dio komunističkog duha“, i podložničkog mentaliteta jer nam je stalno bilo bolje dok su drugi nad nama vladali i gospodarili nam. Hoće li nam 40 godina biti dovoljno???, eto 30 godina od prvih demokratskih izbora je prošlo!!!

Nego, zbog čega je, na državnoj razini, ukinuta Komisija koja se time bavila?

Odgovor na ovo pitanje na oko je jednostavan, jer je tako odlučila Vlada i Sabor Republike Hrvatske, a koji i donose Zakone i brinu o njihovom provođenju.

Donošenjem Zakona o ukidanju Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava i samim time Komisije i određivanje da se prikupljena građe pohrani u Državnom arhivu, 3. lipnja 2002. godine, a da se nije odredio način kako „neriješeno“ na ljudski i dostojanstven način riješiti i ekshumirane žrtve na ljudski način pokopati, žalostan je to primjer „ravnopravnosti“ u kojem su i dalje jedni ravnopravniji od drugih.

Ukidanje Komisije ima s druge strane i pozitivnu dimenziju. Naime kad se uvidjelo da Država (misli se na državnu vlast, Sabor i Vladu Republike Hrvatske … op ft), nije u stanju svim ljudima, i na zemlji i pod zemljom, osigurati osnovna ljudska prava među koja spada i pravo na grob i postojanje, našlo se dovoljno ljudi koji su taj propust službene vlasti nastojali ispraviti, a da se Komisija nije ukinula, temeljem spomenutog Zakona i dalje bi se „nadali“ da će to Država učiniti preko svoje Komisije. S današnjeg „odmaka“ teško nam je shvatiti kako je došlo do određenih istražnih radova i ekshumacija, a da se nije našlo rješenje i žrtve dostojno pokopalo. Tako su ekshumirane žrtve od strane Komisije s dijela lokacije poznate kao kod Lepe Bukve kod Krapine, 1992. godine, a te godine istražni radovi i ekshumacija napravljena je i u šumi Lug kod Bjelovara… Održani su slijedeći izbori pa slijedeći itd. Činjenica je da su se žrtve poratnih likvidacija s nekoliko lokacija u Maceljskoj gori, kod Lepe Bukve, dostojanstveno, kako to dolikuje ljudima europskih civilizacijskih vrijednosti, pokopane tek 22. listopada 2005. godine, a one iz Luga kod Bjelovara i godinu dana kasnije, govori sama za sebe.

Da Republika Hrvatska „još ima porođajne boli“ što se jednakosti žrtava tiče, a i njihovog prava na dostojan pokop dokaz su i ekshumirani vojnici sa vojnog groblja u Singinu u Rusiji, a koji su se u sklopu talijanske vojske borili i poginuli na istočnom frontu u Drugom svjetskom ratu. Ekshumirani posmrtni ostaci dopremljeni su u Italiju, 2002. godine, a pošto je među njima bilo i 15 vojnika znanih imena i prezimena iz Hrvatske legije Italija ih je željela isporučiti Hrvatskoj. To se uspjelo dogoditi tek 2007. godine. Pošto se imena poginulih znade za očekivati bi bilo da se kontaktiraju obitelji i pokojnici o trošku Države dostojanstveno pokopaju u obiteljske grobnice, ili ako obitelji „nisu zainteresirane“ u zajedničku grobnicu nad kojom je ljudski postaviti ploču s imenima stradalih. Godine prolaze, a poginuli u Rusiji dopremljeni u Zagreb još nemaju vidno mjesto gdje im tijela počivaju!!!

Od strane „službene“ vlasti, u ožujku 2011. godine došlo je do donošenja Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata. Žrtvama se prema tom Zakonu smatraju žrtve koje su stradale nakon 9. svibnja 1945. godine, a obveze pronalaženja, uređenja i obilježavanja grobova komunističkih žrtava preuzima Vlada Republike Hrvatske. Obvezu trajnog održavanja grobova preuzimaju županije i grad Zagreb.

Na temelju tog Zakona došlo je do osnivanja Ureda, a osnovna „mana“ tog Zakona je „isključivanja“ žrtava koje su stradale u toku Drugog svjetskog rata. No ni to nije bilo dugog vijeka, jer je ubrzo došlo do promjene vlasti, pa Sabor Republike Hrvatske, 7. prosinca 2012. godine donosi Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja na temelju toga Zakona osnovano je i Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja.

Pod predsjedanjem gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske je 13. lipnja 2013. godine imenovala članove Povjerenstva, a za predsjednik Povjerenstva imenovan je Predrag Matić, ministar branitelja. Promjenom vlasti srećom nije došlo do „ukidanja Zakona“, već je Povjerenstvo „preuzeo“ ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, a za nadati se da će se započeto nastaviti i u narednom razdoblju. Propisano je da brigu o održavanju „groblja žrtava“ vode jedinice lokalne samouprave, odnosno općine i gradovi. Zahvaljujući Ministarstvu hrvatskih branitelja izvedeni su brojni istražni radovi i ekshumacije, a počelo je i s dostojnim pokapanjima ekshumiranih žrtava. Tako su među prvima, dostojanstveno i sa sprovodom pokopane, 27. srpnja 2017, godine, 76 godina nakon likvidacija, pokopane 24 civilne žrtve roda Ivezića, ekshumirane 6. svibnja 2014. iz jame na Dabinom vrhu kod Brotnje, a u kameni spomenik blagoslovljen istoga dana po biskupu Bogoviću koji je predvodio i obred ukopa uklesano je: U spomen na 24 civilne žrtve roda Ivezić koje su ubili srpski ustanici 27.07.2017.” Republika Hrvatska, 2017.

Potom su 9. rujna 2018. godine pokopane žrtve poratnih likvidacija 1945. godine u Lepoglavi, a nakon toga 14. rujna i u Vagancu. U Brodu na Kupi, pokopane su žrtve, u subotu 20. srpnja 2019. godine, grobišta Propadna jama i Dragomalj, a na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima (23. kolovoz 2019..) u Gračanima su pokopane 294 žrtve poubijane od partizansko-komunističke vojske i vlasti u podsljemenskoj zoni Zagreba.

No još su brojne ekshumirane žrtve koje čekaju na dostojan pogreb pa se tako planira za rujan 2020. dostojan pokop žrtava sa sprovodom ekshumiranih s lokacije „Tupale Sinac“, poubijane u rujnu 1946. godine, a dostojni pokop čekaju i žrtve ekshumirane u Leskovcu kod Varaždinskih Toplica. Nadamo se da će se to ipak realizirati u kraćem razdoblju nego je trebalo za žrtve s lokacije Macelj („Lepa Bukva“….) koja je od iskapanja do ukopa potrajala 13 godine, 1992.-2005, ili šume Lug koja je potrajala jednu godinu duže.

Prve likvidacije počele 1943.

A, kakva je suradnja društva na čijem ste čelu s nadležnim varaždinskim institucijama (Gradom, županijom)? Koliko je njima stalo da se barem obilježe mjesta stradanja ljudi nakon II. svjetskog rata?

Mogu reći da je u proteklih 25 godina ta suradnja imala uspone i padove. Na početku tamo 1995. godine uspjeli smo župana uvjeriti u potrebu formiranja Odbor Varaždinske županije za obilježavanje godišnjice stradanja žrtava grobišta Pancerica, a županija nam je proteklih godina financijski pomagala. Na žalost zamolbe gradu Varaždinu za pomoć, nakon podizanja spomen križa, nisu imale neki učinak pa se nadamo da će se grad uključiti i barem pomoći obnovu spomenika. Potporu uglavnom dobijemo od jedinica lokalne samouprave koje na svom području imaju grobišta, i za koja lokalna vlast zna, no brojna nisu uključena, pa je dosta česti odgovor na zamolbe, ako odgovor i dođe, „nije predviđeno u proračunu“. Jedna od jedinica lokalne samouprave koja nam je stalno bila podrška je općina Cestica, na čijem se području nalazi grobište Pancerica, a svake godine, od 2003. godine, imali smo i podršku grada Varaždinske Toplice, na čijem području je „locirano“, u šumi iznad naselja Leskovec, i prvo masovno grobište partizansko-komunističkih likvidacija na sjeveru Hrvatske nastalo 29. rujna 1943. godine. Kod podizanja spomen križa, 2003. godine, na tom grobištu bilo smo „meta kritika“, ali kad se 2014. godine izvršila ekshumacija i objavili rezultati istraživanja, 72 žrtve, te su činjenice prihvaćene.

A, zbog čega, po Vama, hrvatskim institucijama nije stalo da se znaju mjesta, ali i broj žrtava, već se neprestano „pogađa“? Namjerno, ili…?

Mišljenja sam da je Komisija za utvrđivanja ratnih i poratnih žrtava dobro krenula u „posao“ na utvrđivanju žrtava, svih stradalih i poginulih u ratu i poraću i da je taj posao trebalo nastaviti i završiti. Nije problem što je Komisija početkom 2000. ukinuta nego što nitko nije započeto završio, a ni kasnija zakonska rješenja, osnivanjem Ureda, i poslije Povjerenstva u „opisu posla“ nemaju utvrđivanje žrtava, svih stradalih i poginulih. Žalosno je i bolno je što se Komisija nakon „odrađenih“ ekshumacija nije pobrinula da se žrtve na dostojanstveni način, sa sprovodom i u skladu s tradicijom pokapaju, a raduje činjenica, s obzirom da je 2000., po pitanju žrtava sve stalo od strane Države, da su se žrtve ipak na dostojanstveni način pokopale. Za grobište Lug kod Bjelovara mislim da je najveće zasluge za to imao gospodin Zdravko Ivković, predsjednik MH Bjelovar, i ekipa oko njega, a ovdje izričem i zahvalu svima koji su pomogli u realizaciji dostojanstvenog pokopa žrtava grobišta Macelj u Frukima. Ne bih rekao da je „sustav“ namjerno zaboravio na sve hrvatske žrtve, već je to „propušteno“ učiniti, zbog desetljećima, a možda i stoljećima usađivanog nam sluganskog mentaliteta služenja tuđim gospodarima, u kojima je „profitabilnije“ bilo podržavati gospodu i drugove iz „udaljenijih centara moći“ nego bilo kakav osjećaj ljudskosti prema svojima pokazati. Nekako nam je logično „pomoći“ ljudima iz „tunguzije“, a za svoje ćemo već nekako… S obzirom da je Država „odustala“ od utvrđivanja svih žrtava rođenih na tlu Hrvatske, barem za katoličke vjernike, to je na prijedlog biskupa Mile Bogovića pokušala učiniti Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Kako „Država“, od 2000-te godine nema u „opisu“ poslova popisati sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, gdje pod žrtvom smatram sve osobe rođene na tlu sadašnje Republike Hrvatske, a koje su poginule i stradale u tom razdoblju, ili od ratnih okolnosti ili od posljedica vladanja diktatura i totalitarnih režima koji su vladali na području Republike Hrvatske, bez obzira koje su bili nacionalnosti, rase, vjere, političkog ili kojeg drugog opredjeljenja. Jedan od razloga zašto je tome tako dan je u odgovoru biskupa Culeja, u usporedbi zašto je Bog 40 godina Izraelce vodio kroz pustinju….

Što se tiče ekshumacija i dostojnog pokopa žrtava pomak je učinjen osnivanje Povjerenstva koje je nakon početnog „nesnalaženja“, s obzirom na ekshumaciju žrtava grobišta Tupale-Sinac, kada su žrtve poubijane 1946. godine od totalitarnog komunističkog sustava, bez pitanja i znanja rodbine i potomaka stradalih, iskopane iz uređenog grobišta i „prebačene“ u drugu jamu na groblju u Otočcu, bez da se obitelji žrtava pitalo žele li one to ili ne, a što je po mojem shvaćanju zapravo bila devastacija groba i kršenja osnovnih ljudskih prava, među kojima je i pravo na posljednje počivalište svakog čovjeka. S obzirom da se s tim postupkom nismo pomirili na jednoj od sjednica Povjerenstva odlučeno je da se iskopani iz grobišta Tupale-Sinac u dogovoru s obiteljima žrtava dostojanstveno i sa sprovodom pokopaju, a to bi se konačno i trebalo realizirati u rujnu ove godine. Veliki pomak u istražnim radovima i ekshumaciji posmrtnih ostataka žrtava učinjen je posljednjih nekoliko godina kada je „realizirano“ i nekoliko dostojanstvenih pogreba žrtava, od Boričevca 2014. godine do Gračana 2019. godine, ali su još brojne žrtve ekshumirane u ranijem razdoblju, privremeno zbrinute“, tj. nepokopane i za koje nije ni pokušano provesti identifikaciju.

Po meni najbolji postupak istraživanja i ekshumacije, s najkraćim „rokom trajanja“, od iskapanja i identifikacije do konačnog ukopa napravila je udruga Daksa iz Dubrovnika koja se „pobrinula“ da se žrtve partizanskih likvidacija u listopadu 1944., po „oslobođenju“ Dubrovnika, ekshumiraju, putem DNK-a analize identificiraju, i potom 19. lipnja 2010. godine dostojno pokopaju.

U sličnoj situaciji našlo se 2009. godine i Društvo. Naime u ožujku mjesecu kod „rekonstrukcije“ nasipa na potezu Gornji Hrašćan – Trnovec, u Međimurju naišlo se na ljudske kosti. Za spomenuto grobište Upisnik grobišta „uredno je predan“ Komisiji, ali očito nitko nije znao od izvođača… Organizirali smo i sproveli ekshumaciju od 8.-12 lipnja, a posmrtni ostaci žrtava dostojanstveno su i sa sprovodom pokopane u grobnicu koju je, kao i istražne radove, uz pomoć sponzora sagradilo i financiralo Društvo, te su žrtve, uz obred sprovoda koji je vodio, mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, pokopane 23. kolovoza 2010. godine.

S obzirom da je zakonska obveza jedinica lokalne samouprave da vode brigu o grobljima (i grobištima i spomen obilježjima), a da nitko, koliko je meni poznato, o provođenju zakona ne vodi brigu. Uz to, s obzirom na desetljeća „prešućivanja“ brojni ni ne znaju da je na njihovom području takovo groblje, kao što nisam ni ja znao 1995. godine, podržali smo ideju o formiranju jedinstvenog groblja za sve žrtve, poginule i stradale, koji nisu na groblju pokopani, a koju je pod nazivom „Svehrvatski grob“ predložio biskup Mile Bogović. Kao Društvo priključili smo se prijedlogu da se takovo groblje „Svehrvatski grob“ formira na Udbini. S jedne strane da se kod ekshumacija, ukoliko se na temelju identifikacije, rodbina ne odluči drugačije, a s druge strane da se maksimalno „ubrza“ postupak pokopa žrtava. Da nam se ne dogodi „slučaj“ Macelj i Lug Bjelovar gdje se na pokop žrtava čekalo 13-15 godina, ili što je još žalosnije, grobište Očura kod Lepoglave s kojeg grobišta su žrtve ekshumirane 1995. godine i danas 25 godina poslije još nisu pokopane…. Podršku „ideji“ dalo je pred koju godinu i Ministarstvo hrvatskih branitelja, a pošto na zajedničkom održanom sastanku nije definirano tko će što i u kojem roku napraviti za sada je sve ostalo na ideji…

Kako bi se to ubrzalo kao Društvo „projekt“ smo prijavili na natječaj, a pošto je zamišljeno da bi se na tom groblju pokapali sve žrtve s područja Republike Hrvatske koje su po sadašnjim spoznajama i svjedočenjima različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, vojski i političkih opredjeljenja najlogičnije nam je na preporuku arhitekta raspisati i provesti natječaj. Procedura je propisana od strane strukovnih udruženja, a kako bi takav projekt do formiranja groblja i prvih ukopa bio „težak“ preko 30 milijuna kuna, mjerodavno „povjerenstvo za provedbu natječaja“ nije ga ni razmatralo.

Kako bi se projekt ipak realizirao jedina nada nam je Europska unija koja bi, s obzirom na usvojene deklaracije, u tome mogla pomoći i formirati posebni fond, a koji bio opet mogao zaživjeti jednoga dana.

Amerikanci se najbolje brinu za svoje žrtve

A, je li Vam poznato na koji se način neke druge države brinu o onima koji su stradali nakon II. svjetskog rata?

– Svjetliji primjer je Republika Slovenija koja je ekshumirane žrtve grobišta Tezno kod Maribora pokopala na groblju Dobrava, te objavila rezultate slovenske komisije koja se tom problematikom bavila, a i istražila i sve žrtve totalitarnih režima, tj. „revolucionarnog nasilja“.

Po meni najbolji način kako se o svojim poginulim vojnicima država treba brinuti su Sjedinjene Američke Države, a u to sam se imao prilike uvjeriti kod posjete Varaždinu predstavnika vojske SAD-a, 25. travnja 2008. godine, koji su u potrazi za poginulim američkim pilotima u Drugom svjetskom ratu posjetili i varaždinsko groblje i sjevernu Hrvatsku, s ciljem prenošenja tijela poginulih koji se po pronalasku u dogovoru s obiteljima pokapaju na groblju u Arlingtonu.

Nego, gospodine Talan, postoji li neka podignuta optužnica, osim pitanja: tko je pobio sve te ljude?

Koliko je meni poznato na ovom našem sjevernom području za ta masovna smaknuća nitko nije odgovarao na sudu, a također se i znade tko je ubojstva i masovne likvidacije u kojem razdoblju mogao počiniti, onaj koji je bio na vlasti.

A, kako Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava funkcionira danas,

20 godina nakon osnivanja? Na koji način planirate obilježiti „okruglu“ godišnjicu rada?

-S obzirom da teme iz „djelokruga našeg“ rada nisu baš medijski zanimljive, a pogotovo u današnje „dohodovno“ vrijeme, na prijedlog Povjerenstva za Republiku Sloveniju, 2002. godine krenuo je projekt Peieteta, koje i danas, bez ikakve naknade, vodi i uređuje Dragutin Šafarića iz Velenja. Uz vijesti iz aktivnosti Udruge, na adresi: http://www.safaric-safaric.si/ mogu se u riječi i slici pratiti brojne aktivnosti Društva i ostalih udruga kao i razni zapisi vezani uz žrtve i stradanja, a na adresi http://www.safaric-safaric.si/clanovi_pokojni.htm mogu se pročitati riječi zahvale preminulim članovima kojih je u proteklom razdoblju umrlo dvadesetak.

Danas Društvo okuplja tridesetak članova i svaki od članova angažirao se na nekom području očuvanja uspomene na žrtve i stradanja, a do sada podignuta spomen obilježja postavljena su i s ciljem da se i drugi potaknu da u svojoj sredini nešto „poduzmu“ da se žrtve i stradanja ne zaborave, da se svim poginulim i stradalim barem spomen sačuva. S obzirom na tako „postavljenu financijsku konstrukciju“ svaki naš član znade da će osim svog slobodnog vremena iz vlastitog džepa morati sam pokriti troškove odlaska na sastanke i komemoracije, a često puta i na ostale načine doprinijeti funkcioniranju Društva.

Povodom nadolazeće 20. obljetnice, taj naš rad htjeli smo obilježiti izdavanjem knjige pod nazivom „Žrtve i stradanja sjeverne Hrvatske“, a koju smo planirali izdati povodom Dana ljudskih prava. Naime, za izdavanje bilo kakvog tiskanog materijala i knjiga potrebni su uz napisane tekstove i snimljene fotografije, troškovi prijeloma, lektoriranja i samog tiskanja, te kasnije predstavljanja izdanog, a ta sredstva iz naše članarine je nemoguće pokriti. Kako je zbog „korone“ natječaj poništen-otkazan ta naša želja za sada je pala u vodu, pa se nadamo da ćemo obljetnicu uspjeti organizirati skromnom izložbom fotografija, ali i za to trebate sredstva.

DNK analiza

I još samo: što bi po Vašem mišljenju bilo potrebno napraviti za očuvanje dostojanstva svake žrtve?

Uz izgradnju jedinstvenog groblja za pokop žrtava s brojnih grobišta i stratišta, formiranje hrvatskog Arlingtona, na kojem bi se, u dogovoru s obiteljima, ako se žrtve identificiraju, pokopale sve žrtve do sada ekshumirane ( i one iz Ovčare ekshumirane 1995. i one iz grobišta Leskovec kod Varaždinskih Toplica iskopane 2014. godine i ostale…) tako i one koje će se u narednom razdoblju ekshumirati. Smatram da si Republika Hrvatska, kao dio civilizirane Europe, ne smije dozvoliti da se kod „kretanja u ekshumaciju“ ne zna gdje će se žrtve pokopati, a i da razdoblje od ekshumacije do dostojnog ukopa sa sprovodom ne smije biti duže od 24 mjeseca.

Također smatramo, poučeni iskustvom udruge Daksa iz Dubrovnika, da se od svake ekshumirane žrtve mora „uzeti“ uzorak i napraviti DNK-a analiza, te potom žrtve sa sprovodom pokopati, a od svih do sada ekshumiranih i onih koje će se ekshumirati napraviti Bazu s DNK-a podacima na temelju koje će potomci i rodbina moći usporedbom potvrditi identitet i znati gdje su im najmiliji pokopani. Dakle kad se žrtve pokopaju na nadgrobnim spomenicima mora se predvidjeti i mjesto za upisivanje podataka o žrtvama pohranjenim u određeni grob na jedinstvenom groblju- hrvatskom Arlingtonu. S obzirom da su žrtve pokapane u masovne grobnice svima je poznato da je iz takovih grobnica-grobišta nemoguće izdvojiti zasebno kosti svakog pokojnika, ali će se na temelju DNK-a žrtve i živućeg rođaka moći utvrditi da je u određenom grobu i tijelo dotične osobe. S obzirom da su žrtve ratno-poratnog terora diljem bivše države, takove baze DNK-a podataka žrtava potrebno je formirati i u ostalim državama gdje su pokojnici pokapani s ciljem da im se zatre svako postojanje. Svijetli primjer da se to može tako napraviti je udruga Daksa. Naime da bi se ustanovio identitet svećenika Petra Perice DNK-a uzorak usporedio se s DNK-a uzorkom praunuka svećenikovog brata koji živi u Australiji. S obzirom da su grobišta i stratišta u Republici Hrvatskoj i susjednim socijalističko-komunističkim zemljama, a i da su te žrtve „zajedničko“ nasljeđe Europe za uspjeh takovog projekta bitno je osigurati sredstva na nivou Europske unije.

Znam da trenutno ta ideja izgleda kao „znanstvena fantastika“, ali Europa je dužna prvo pokopati svoje mrtve, ta iste su prouzročile i „europske politike“, a da bi taj projekt sveopće pomirbe jednom i mogao zaživjeti dokaz su i europske deklaracije, prvenstveno i „uvođenje“ Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Odabirom 23. kolovoza, datuma kada su nositelji nacizma i komunizma potpisali sporazum o nenapadanju (i podjeli europskih zemalja…), kao Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima Europska unija pokazala je da se s dužnim poštovanjem treba odnositi prema svim žrtvama i da svaki čovjek ima pravo na postojanje i grobno mjesto gdje će mu tijelo počinuti.

Doprinos da se to u skoroj budućnosti i dogodi mogu dati i države „članice“ Europske unije, a i pojedini euro-zastupnici, i ostali građani koji su svjesni da poštivanjem ljudskih prava i onih kojima su ta prava različite diktatura, ratovi i totalitarni režimi uskraćivali.

1 – npr. U V. Toplicama, uništen je i srušen hotel Josipova kupelj – a iz građevnog materijala-cigle poslije je rađen dom u Tuhovcu…. „nacionalizirani“ su dvorci i imanja … Možda je najžalosniji primjer „socijalističko-komunističkog“ upravljanja, dvorac Opeka i Arboretum, kao i dvorac Križovljangrad i okolni park koji se protezao do Drave …T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 22 srpnja, 2020, 06:23

    Svaka čast g. Talanu. Veliki napor ulaže. A sve pohvale i g. Pavkoviću na ovim razgovorima.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code