KOLUMNA ČITAONICA

NITKO U HRVATSKOM NIJE PISAO KAO MATANOVIĆKA

27. veljače, 2013.

Piše: Ante Matić

Julijana Matanović, Božićna potraga, V.B.Z., Zagreb, 2012.

Profesorica, spisateljica, Julijana Matanović fenomen je u novijoj hrvatskoj prozi. Zašto fenomen? Pa zato što piše na način kako nitko ne piše, zato što piše kako nitko prije nje nije pisao takvim hrvatskim jezikom, zato što ona ima svoj jezik, svoju rečenicu, svoj izričaj, stil i svoju osobnu priču. Kažem, osobnu priču, jer sve što Julijana Matanović obuče u priču, novelu ili roman, ima njezin pečat usuda, njezin priziv moranja da se kaže neiskazano, a tako dubinski njezino, beskrajno iskreno i čudesno uvjerljivo.

PRIČE O LJUBAVI

Ona priča o životnim sitnicama svojega maloga ljudskog života i onih s kojima živi i onih među kojima živi, pa to što izgleda malo u odnosu na veliki život i ljudinjak, postaje veliko, a ono što je u ljudinjaku veliko učini nam se da je malo. Njezinih pet knjiga su pet betselera ne zato što to piše poznata i uvažena sveučilišna nastavnica, već zato što svaka od tih knjiga  (Zašto sam vam lagala, Bilješka o piscu, Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka  i One misle da smo male), ima nešto što nije prije nikad viđeno, ni čitano u hrvatskoj prozi. Ta novina čini njezino pisanje zanimljivim, neponovljivim, dopadljivim i, katkad se učini dok čitate, da je napisano tako kao da je za svakoga i  za nikoga. Ili, bolje, kao da je pisala sama za sebe i one koji su akteri njezine priče. Kad profesorica Julijana Matanović zaželi čitati dobru prozu, neka pročita sebe samu. Ja sam je zaista pročitao.

Ova najnovija knjiga naslovljena Božićna potraga, satkana je od desetak priča o ljubavi i drugim stvarima koje čine život. Tragajući za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i onim što je ono značili u smislu u kojem to nije bilo, glavni junaci se osjećaju napušteno, ostavljeni sebi samima i svojim malim i većim životnim promašajima. Neumrla i vječita čežnja, da se poveže što je nekad davno i nedavno puklo, pretrglo se, razdvojilo, odijelilo, zagubilo u svom kratkom trajanju i nestajanju, čini neuništivom silnu želju za spajanjem onoga što je nespojivo, sljubiti ono što nije dovoljno ljubljeno, naći ono što je izgubljeno u vremenu koje podjednako u čovjeku izaziva sažaljenje i udivljenje. Tako sve biva jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora. Svaka od ovih priča je sama za sebe, pa ipak sve skupa čine jednu cjelinu, duboko sadržajnu i povezano onim nečim što odjekuje između riječi i ostaje zatočeno u neizrečenim mislima , a koje su ostale u predvorju uma i sna. Sve se događa za božićnih dana i blagdana.

ITAKA I PREMIJERA

Ovu knjigu možete čitati od početka, možete sa sredine ili s kraja, svejedno je odakle počnete, čitat ćete je jamačno, jer vas na to prisiljava neki crv znatiželje da otkrijete što se krije iza riječi, koje su malo učinile velikim i veliko malim. Uz riječi imate i slike, ilustracije, koje upućuju na skriveni smisao fabule. Od tih desetak povezanih priča, mene se posebno dojmila Božićna premijera. Možda zato što se radnja događa na otoku, pa se meni pričinja da je kao i zemlja, neki mali otočić u astralnom beskrajnom moru ništavila, tišine, tame, osame i nigdine. Aljoša dolazi na svijet na otočiću gdje živu neki čudni ljudi, koji poprijeko gledaju njegovu majku Antulu.O ocu ništa se ne zna. Upravo u tome i jest problem. Što se ne zna tko mu je otac i u krsnom listu ostaje praznina gdje treba pisati očevo ime i prezime. Eto to je to. Ta sitnica postaje nešto veliko na kraju priče. Majka s njim u naručju bježi s otoka, a bježi od čovjeka kojega voli i zlih glasina, nekih tračavih, pomalo zločestih ljudi među kojima je rođena i odrasla. Kao mlada pobjegla je s otoka s malenim sinčićem u naručju, (mulcem) i vraća se kao starica na otok s odraslim sinom, koji tek tada upoznaje majčine roditelje i rodbinu. Mještani su zadivljeni slavnim redateljem, koji režira neku dramu mladog pisca ne znajući da mu je to brat. Tajna ove fabule je u tome što ne možete tako lako prokužit ishod, a ljepota u načinu kako je kazivana. Mladi i slavni režiser i njegova majka vraćaju se na otok poput Odiseja. Majka je znala da je to njezina Itaka, a Aljoša to otkrio nije, niti će ikada otkriti. Isto onako kako se Odisej vraćao svojoj rodnoj Itaki, tako i Aljoša svome otoku rođenja, postojbini svog tijela i roda, ali ne duha i jezika. I tu priča zalazi u predjele nespokoja iz kojih nikad neće izići neranjen, neokaljan i stameniji od onoga kakav je bio prije dolaska na rodni otok.