KOLUMNA ČITAONICA

KARDINALSKE SPLETKE

4. ožujka, 2012.

Piše: Ante Matić

Rita Monaldi&Francesco Sorti, Tajne konklava, Fraktura, Zagreb, 2011.
Nevelik knjižuljak niti stotinjak stranica, knjiga intrigantna, zanimljiva priča o spletkama kadrinala prigodom izbora za Papu, napisana davne 1700. godine.

Slavni spisateljski par Rita Monaldi i Francesco Sorti, otkrili su pisma i spise opata Melanija u nekim pismohranama, privatnim i javnim, u kojima su ležali više od tri stoljeća, zaboravljeni, čemili daleko od javnosti.
Među rukopisima koji su se čudom vratili nasvjetlo dana nalazi se i Tajna konkalava, koja se prije dvije godine napokon prvi put objavljuje u sadržajno sitentiziranom i stilski osuvremenjenom jeziku i izdanju.
Ovaj  rukopis opata Melanija ujedno igra i ključnu ulogu u romanu Secretum bračnog para Mnaldi i Sorti, koji je doživio više izdanja na više jezika.

Opat Melanije napisao je Tajnu konklava prigodom smrti pape Inicenta XII. i posvećenja Luja XIV. kralja Francuske. Tajne konklava suma su mudrosti o papama, kadrinalima i koklavama, malo remek- djelo cinizmai ironije, u kojem se Attovo neumoljivo povijesno sjećanje i njegova nespristrana obrana državnih interesa združuje s oštrim opaskama o ljudskoj prirodi i moralnom poputbinom bez ikakvih  iluzija. Lišen stilskih briga, gotovo u obliku aforizama, autor uvijek prelazi i na ono nebitno; njegovo djelo namijenjeno je da bude čuvano u tajnim odajama Kralja Sunca.
Kad kadrinali uđu u konklave i počne izbor za novoga papu, prvo oružje je ocrnjivanje protvnika koji teže papinskom prijestolju. Malanije nabraja lukavštine za brzi izbor pape. Nikad ne podcjenjuj Rim, nego mu se stalno ulaguj, piše Melanije kao savjet onim kardinalima koji nisu Rimljani. Da bi upoznao slabosti protivnika, nekiog kardinala, treba se raspitati kod kadidata za papu sluge, paževe, sobare i lakeje. Lažna postojanost uvijek se izrodi u tvrdoglavost. Zlatno i prokušano pravio je kad se dvojica svađaju, treći uživa. Ako frakcija nema vođu, nema uspjeha. Neke su koklave traja duže neke kraće. Primjerice koklave su trajale pet mjeseci kad je biran papa Inocent XII. Obično bi se kadrinali podijelili u stranke, pa je tako za izbor rečenog pape stranka kadrinala Aleterija imala 27 kardinala, stranka kardinala Chigija 36 plus 5 kardinala saveznika i 3 neovisna. Prikladni da budu izabrani za papu bilo je 6 rimskih kadrdinala,  5 Đenjovljana, 4 Firentinca, 4 Napuljca, 3 Venecijanca, 5 drugih i 4 su bila osutna zbog bolesti. Iz napisanoga se vidi da je to bilo stvar među Talijanima, Crkva je navodno bila univerzalna, planetarna. I tako stoljećima smjenjivali su se talijanski kadrinalii na papinskom tronu, podikoji Francuz, Šanjolac ili Njemac i basta. Tek je u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća došlo do neke vrste demokratizacije Crkve, pa su birani pape koji nisu Talijani. Jedan od njih je svakako Poljak Wojitila, veliki papa Ivan Pavao II. I aktualni papa Nijemac Benedikt XVI. Bit će zaniljivo kad papa postane crnac. A to će se dogoditi u ovome stoljeću.

ROBINJA ROBOVALA LJUBAVI

Anto Zirdum, Robinja i martolosi, MH ogranak Zenica, Napredak Vitez, 2011.
Nisam odavno pročitao roman kao što je Zirdumovu Robinju. Od prve do posljedne stranice napeto je pratiti sudbine njegovih junaka i junakinja, povjsnih osoba iz naše prošlosti, posebice o ljubavi i patnji plemenitog Mirka Derenčina i njegove ljubavi krasotice Danice.

Radnja romana smještena je u Bosnu za turskog zuluma, u doba Kosače, Tomaševića, Tvrtka, Ostoje, Sandalja Hranića, Šantića i Sultana, paša i vezira, Harambega, Junuzbega…
Pisac ove povijesne priče poziva katkad u pomoć Marka Marulića, Hanibala Lucića, Džoru Držića, Šišku Menčetića i Dinku Ranjina.

Priča o banu Mirku unuku hrabrog i tragičnog bana Derenčina, koji je izgubio bitku protiv Turaka na Krbavskom polju i Danici, kćerki  kapetana  i junaka sa Dunava, koji je godinama branio svoje od najezde i upada Turaka, sve do onoga dana kad su ga njegovi izdali i kad je poginuo u stupici, koju su mu namjestili Turci. U Zirdumovoj priči varira i smjenjuje se stvarno i nestvarno, istinito i izmišljeno, lijepo i ružno, radosno i tužno, dobro i zlo.
Pred očima prolazi galerija likova, ljudi svakavih karaktera i zanimanja, od kraljeva i banova do begova, paša i Sultana, od svećenika do biskupa. Tako doznajemo zašto se vitezovi ne žene u ratno doba, zašto je pao Srebrenik u turske ruke i ljepotica mlada plemkinja Danica. Pratimo karavane putovima kroz Bosnu, sve do Dubrovnika, gdje se trguje robljem. Tu Mirko pronalazi konačnmo svoju ljubav Danicu među robljem i otklupljuje je pomoću svojih prijatelja iz Dubronvika. Ganutljiva je i dirljiva ispovijest mlade robinje Danice svojemu dragom Mirku na dubravičkoj tržnici robljem, kojeg odmah ne prepoznaje. On je prevalio ljute pute da je pronađe i oslobodi.

Vještina dubrovačke dipmacije dolazi do punog izražaja u Zirdumovoj priči i okrutnost turskih osvajača u Bosni, posebice Jakub-paše pri povratku iz Štajerske. Ta tragedija dala se izbjeći da ban Derenčin nije odviše vjerovao u sebe i svoje ljude, a zanemario turska lukastva i okrutnosti. Pričajući sudbinu plemenite ljepotice Danice, Zirdunm čitatelja upoznaje s mrežom ondašnjih tajnih i obavještajnih službi turski, mletačkih, austrijskih, dubrovačkih.

Pratimo hrvatski jal i nesloge, izdajstva i prevare, poturčenja i turska čerečenja diljem porobljene Bosne i dobrim dijelom Hercegovine. Ništa Zirdumovoj pričio ne oduzima od ljepote, dojmljivosti i uvjerljivosti uvođenje u priču Hanibala i ostale dubrovačke pisce začinjavce. Dapače, priča dobiva na širini i umijeću pripovijedanja. I kako napisa jedan od recezenata Lučić, da djelo Zirdumovo zaslužuje višestruku pozornost, jer u njemu se razotkriva osebujan renesansni rukopis, ali ne u smislu ”preinake ondašnjega”, već promicanje i pomicanje u naše dane. Kroz jezik Hanibala Lucića pisac progovara o očuvanju hrvatskog bića Bosne za surovog turskog vakta.

Poigravajući se onim što se dogodilo i onim što se možda ili vjerojatno dogodilo, Zirdum doseže svoju, pripovjedačku sugestivnost. Tako Zirdumova priča postaje boljom i prihvaljivijom, da ne kažem i istinitijom, premda bi se i to moglo reći, ako se imaju na umu povijesti i historije u suhoparnim, često falsificiranim pričama u udžebenicima i raznim povijesnim prikazima i kronikama. Ovo izvrsno prozno djelo ponajbolje je što je do sada napisao Anto Zirdum, a bogme postat će značajno i u novijoj proznoj produkciji u Bosni i Hercegovini. Tko uzme ovu knjigu u ruke, teško će je ispustiti dok do kraja ne pročita.  To je posve dovoljan razlog, da kažem kako mi se dopala Zirdumova knjiga i kako mislim i tvrdim da je priča dobro ispričana hrvatskim jezikom obogaćenim turcizmima i govorom dubrovačkih začinjavaca, te ponekom besjedom oca hrvatske klnjiževnosti Marka Marulića.

Neki su pisali o nekakvom plagijatu. Nema o tome ni govora u ovoj Zirdumovoj priči. Nije mi bilo jasno na promocije u Mostaru, zašto je Zirdum kudio sebe sama. Nije moguće da nije svjestan da je napisao dobru knjigu.