GAVRAN GRAKĆE IZA PUSTE KUĆE

GAVRAN GRAKĆE IZA PUSTE KUĆE

15. kolovoza, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Ante Matić

Zdravko Gavran, Svlačenje ljubavi, HKZ Hrvatsko slovo, Zagreb, 2008.

Sve dok nisam pročitao Gavranov epohalni i “genijalni” naslov  Svlačenje ljubavi, nisam znao da on ima formulu ljubavi, pa pravila ljubavi, metode ljubavi, kriterije, poluge, iskaze, jamstva, maksime, parole, obećanja, zakletve, spoznaje, poučke, tlapnje, trpnje i utjehe ljubavne. Sve navedeno jesu  poglavlja, odnosno ciklusi knjige tako čudna, bizarnog naslova. Tako Gavran u ljubavnim iskazima voli apriori, dok su činovi  transparentni, i sve će dragoj objasniti u ringu. Šarajući okom po ovoj knjižici, pročitao sam da Gavran nudi jamstva ljubavna, od pojasa nevinosti, ružnoće i frigidnosti do češnjaka za zajedničkim doručkom, dakako, imajući na umu sve seksualne, odnosno sociološke okolnosti u kojima danas dišu i bitišu hrvatski žitelji.
Gavran ljubavnim obećanjima vješto “zabija klinove sreće” do sedmog neba, kako bi s dragom prepolovio svaku sreću, sve dok ne zađe u ljubavnu utjehu i sirenskih zov za smaknuće prasaca (nerasta) koji su htjeli proći ljubavne Scile i Haribde da bi nekako dogurali  do pohotnih prasica, koje počesto su nalik zamamnim sirenama.
Pisac se sjeća turbulentne i nezaboravne polovidbe s njima, pa susreta s nimfama i isluženim putanama, koje su ga ogadile podrigivanjem kudikamo više negoli bijednim izgledom i ljubavnom nasladom!
Bog je ljubav, kaže sveti pisac, a Dante završava svoju genijalnu i besmrtnu La Divinu Commediu svevremenim stihom: Ljubav pokreće sunca i zvijezde.
Gavran svlači ljubav kao da je striptizeta ili neka kurva. Od svih riječi što su izgovarala ljudska usta ili pisale ljudske ruke, najljepša je, nauzviješenija, najdublja i najsvetija riječ -Ljubav. S tom veličanstvenom riječju nije se šaliti, niti pak izrugivati, šegačiti, a neoprostivo je tu riječ ponižavati (svlačiti do gola) u spletu drugih riječi, koje joj nisu ravne, ni dostojne stati joj uz bok. Riječi su poput živih bića. Kao ljudi.
Kao što ni jedan čovjek nije istovjetan drugomu, tako ni riječi nisu iste; svaka je svijet za sebe, kao iz prsta isisana, jedna, jedina, jedinstvena, neponovljiva i vječita poput kamena. Uostalom, Bog je Ljubav i Riječ je Bog.
Kad se riječ ovjekovječi poput riječi Ljubav, tko je taj da se s tom riječju šegači?
Čitajući ovu knjigu, nisam mogao ništa uhvatiti ni za glavu ni za rep. Sve je tu  umjetno, banalno, mutno, bizarno i mizerno poput samoga naslova, mućka u tami ljudinjaka.
Kad sam ipak pročitao knjigu do kraja, zapitao sam se: Pa što je sad ovo, aforizmi, pošalice, dosjetke, vicevi, zajebancije, rugalice, bockalice… Ja nisam uspio odgonetnuti, probajte vi. Jedno znam: književnost nije.

ŠTO SE TO NA VRH ČAVLA KLASA?

Gojko Sušac, Ogrlica od inja, HKZ Hrvatsko slovo, Zagreb, 2008.

Kao što je Gavranova knjiga pusta i banalna, tako je Šuščeva bremenita, jezgrovita, hirovita, bogata u škrtosti riječi iz kojih kao da vrcaju silnice misli i poruka na sve strane, kao iskre iz kremena, ili kao svici u tmici. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u četiri ciklusa tvore ovu zbirku pjesama. Ima pjesnika koji ne razumiju ono što pišu, pa kako će onda čitatelj proniknuti i prokužit što je pjesnik htio reći? Jedan od takvih pjesnika je i Gojko Sušac. Ne samo što su nerazumljivi sebi i drugima, nego napišu nešto nerazumljivo što bi, kao, trebala biti poezija. Evo zorna primjera: Što je jučer/ na vrh čavla klasalo/danas je/ sva tvoja/ poputbina. Zamislimo ono što na čavlu klasa ili na vrhu igle. Neki je teolog davno napisao da raj, u kojem su milijarde duša, može stati na vrh igle. Tako i kod Sušca na vrh čavla klasa se pšenica bjelica, ječam ili ozimica. Znamo da žito klasa u polju, a što klasa na vrhu čavla? Ovu zbirku otvara pjesnik pjesmom PRIJATELJU (zalazimo u pismo kojega više ne može nositi/ slabašni rep zemaljske lastavice.) Što znači taj zemaljski rep lastavice, zna samo pjesnik i nitko više. Piši, Sušac, tako da te barem drugi pjesnik razumije. Uzmimo sam naslov: Ogrlica od inja. Pazi ti to, napraviš oglicu od inja i staviš oko vrata. Mašala ukrasa! A kad  još nešto na vrh čavla proklasa, i pjesnik ostaje bez glasa, a čitatelju od bezglavih riječi nema spasa. Primjerice, evo besmrtnih stihova: vihoru nečijeg koraka, vrh nečije čizme, budi razgovorom koraku…

ZALUTAO MEĐU PJESNIKE

Krunoslav Šetka, Nemoj, pjesniče, HKD Napredak, Sarajevo, 2008.

Dramski pisac Krunoslav Šetka u ovoj otanjoj zbirčici ukoričio je pedesetak pjesama, koje nisu bogznašto, pa bih preporučio Šetki da nastavi pisati bolju poeziju ili dramu koja mu više leži. Da je tomu tako, dokaz je njegova dobra drama  Naš čovjek. Nešto slično su rekli Šetkini prosuditelji, recenzenti ove knjige, katkad uvijeno i neoprostivo nepošteno. Magloviti, katkad nježni, a katkad gromoviti pjesnik Admiral Mahić dobro je napisao: Pjesnikom se može biti u svim oblastima: dovoljno je imati smjeli duh i ići otkriću.
Nije mi jasno što je htio reći prosuditelj Veselin Gatalo kad je napisao da Šetkine pjesme imaju tijelo, glavu i rep, jasne poruke i ključ za rješavanje nekakvih nedoumica, dok je stil slobodan, stil kakvim često pišu slobodni ljudi zatvoreni u tamnicu vlastitog mesa i kosti. Ne znam je li to smisao pisanja. Brate Šetka, nemoj više pisati pjesme! Radi nešto drugo, što ti ide od ruke. Oslobodi hram poezije, svoje galame, rike, ruke, roktanja i buke! Tragični pjesnik Branko Miljković je napisao da će svi pisati poeziju i dodao: ko ne znadne slušat pjesmu, slušat će oluju. Hercegovina je zemlja poezije i vrsnih pjesnika (Šimić, Mak, Šop, Kordić, Aleksić, Bubalo, Pavlović…). Šetka je iz te zemlje i, kako sada stvari stoje, zalutao je među pjesnike. Nešto tu fali. Batali! T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<