KOLUMNA ČITAONICA

NISAM IZMISLIO BRUNINE PROROČANSKE RIJEČI

8. lipnja, 2012.

Piše: Ante Matić

Mladen Schwartz, Bruno Bušić, Iuvenali Samizdat, Zagreb, 2012.

Predstavljanje nekih knjiga u Zagrebu postala je stvar nekog čudnovatog prestiža. O nekim intrigatnim knjigama više ne govore književni krtičari i jezikoznanci, nego neki drugi ljudi, koji nebi trebali imati blage veze s literaturom ili publicistikom. Tako je nedavno knjigu Ante Kovačevića u hotelu Antunović prdstavljao biskup Košić, obraćenik Tomac i udbaš Kekić, koji je Kovačevića pratio i u zatvor spratio.

U hotelu Sheraton Jurčevićevu knjigu predstavljali su biskup Bogović i Šeparović. Dakle, za autore je pravi pogodak ako uspiju dobiti nekoga od biskupa da im predstavlja knjigu. To jamči i brojnost publike. Božje ovčica navale na solilo. Nakon biskupova i obraćenikova govora o knjigi Čovjek i njegova sjena, više od pola sata pričao je udbaš Željko Kekić . Može se reći da je to njihova zajednička knjiga.  Kekić je ispričao svoju verziju događanja, a Kovačević svoju. Publika je imala štošta čuti od Kekića o udbaškim metodama, paklenim, krvavim igrama u kojima su stradavali mnogi Hrvati u Titovoj Jugi. Pričao je Kekić kako su se ponašali kao  robijaši: Veselica, Budiša, Čičak, Čizek, Kovačević…Rekao je i to da je na Kovačevićevu slučaju radilo stotinjak udbaša. Za Veselicu bilo ih je desetak više. I svi su masno bili plaćeni.

HRVAT HRVCU

Mogu mislit koliko ih je bilo udbaša u praćenju, zlostavljanju, organiziranju i ubojstvu Brune Bušića, još se ne zna, kao što se ne zna tko ga je ubio. Mladen Schwartz je ispričao svoju verziju, Vice Vukojevič svoju, Bože Vukušić svoju. Koliko je meni poznato, a prilično sam upoznat sa zlom sudbinom najslavnijeg hrvatskog emigranta, Mladen je blizu i na tragu istine. Biće neoprostivo ako nadživimo istinu mi koji smo ga poznavali, družili se s njim, radili za hrvatsku slobodu u olovnim vremnenima komunizma i Titove dikrature. Jedan hercegovački pjevač pjevao je: U kanadskoj hladnoj noći pjevali su Hercegovci…Parafrazirat ću ovu Fabijanovu pjesmu, pa  ću reći: U pariškoj hladnoj noći pucali su Hercegovci…neki Stanko, neki Pere, neki Vice, neki Jozo…tko je da je, ruka mu se dabogda, osušila i Božja ga Pravda stigla, kad već nije ljudska nakazna kazna.

Dakle, krenimo redom od korice do korice Mladenove knjige o Bruni Bušiću. Naslov knjige je BRUNO BUŠIĆ, a podnaslov JUNAK-PROROK-MUČENIK. Mladen se već naslovom pita što je Bušić od toga. U Bruninoj pogibiji od udbaškog naboja obistinila se ona strašna Matoševa: Hrvat Hrvcu pusti krvcu!

Na 218 stranica Mladen je ispričao gotovo sve o Bruni, njegovu djelovanju u emigraciji, pisanju i njegovoj zloj sudbini. Opisao je Mladen svoga prijatelja istomišljenika, borca za pomirbu i slobodu Hrvata. Opisao je Brunu kao osobu, ukazao na njegov značaj u ono doba, važnost njegova djela, njegova pisanja i djelovanja u hrvatskom iseljeništvu sve do prerane, nasilne smrti od Titovih kilera. Piše Mladan i o odjecima Brunina pisanja i djelovanja, o idejama , koje je zastupao, širio i živio. Mladen se pita je li bio ljevičar ili desničar, pa zaključuje da je bio vjernik, koji je prihvaćao neke ideje ljevičara glede socijalnog ustrojstva društva. Mladen donosi u svojoj knjizi i pisma koja mu je pisao. Uz Brunu i sjećanje na njega, Mladen se dotiče i njegova prezimenjaka Zvonka Bušića radi kojega je Bruno slao Mladena u Ameriku da lobira za Zvonka kod židovskog lobija. Budući da je Mladen  naišao na odbojnost, aroganciju, bahatost i na otvoreno neprijateljstvo prema hrvatskom narodu nekih moćnih Židova u Americi, u Mladenu se nešto strašno prelomilo i odbacio je svoje židovsko podrijetlo i postao Hrvat. Od tada je gorljivi kritičar židovskih prljavih rabota diljem globusa. Mladen piše i o nesporazumu sa Julijanom, ženom Zvonka Bušića, koja je pisala nekorektno u svojoj knjigi o Mladenu i njegovoj misiji u Americi

BRUNINA OPORUKA

U nekim dijelovima Mladen se nostalgično prisjeća njihovih pothvata, vremena  herojske revolucinarne nacionalne romantike, volje i nade za nešto veliko, borbe za slobodu Hrvata, za slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, što se obistinilo kasnije, poslije pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza. Pisac ove knjige o Bušiću ide tako daleko, da ispisuje imena i prezimena nekih udbaša, koji su organizirali Brunino ubojstvo, pa čak ispod jedne slike sa Brunina pokopa, imenuje  jednog od organizatora i samoga ubojicu.

Budući da se Mladen dotiče i moje pjesme u prozi posvećene Bruni, pak, prije nego završim ovaj zapis o Bruni i donesem pjesmu, Mladen kaže: Napokon, s obzirom na tada buduću državu, lucidno je prorekao kako će prave nevolje, nakon oslobođenja  iz srpskog robstva, nastati tek kada nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i neriješeno pitanje – kako nas spasiti od nas samih.

Za kraj i moju zavjetnu poputbinu, donosim pjesmu posvećenu Bruni iz moje Kamene knjige, na 77 stranici. Postoji Brunina zakletva, koju Mladen donosi na korici knjige. Ova pjesma u prozi zapravo je neka vrsta duhovne Brunine oporuka, (opomena Hrvatima za sva vremena), koju sam sročio po sjećanju onako kako sam ga ja doživljavao, kako je on po mojoj spoznaji, vidio dioramu hrvatske ponerologije, neke stvari unaprijed i događaje, zbilju u kojoj je bio zatečen i zatočen, našu povijest i nas kao narod u odnosu na druge narode, pogotovu na one koji su nas tlačili stoljećima. I stalno imam nekih problema s nekim jadnicima, koji su umišljaju da su bili Brunini prijatelji ili rođaci, kao što je ona stanovita Zdravka, koja okolo arlauče i frkće kako to Bruno nije nigdje napisao što ja u pjesmi pišem, a ne shvaća naslov i poruku pjesme. Naslov je Tako j e govorio , a ne tako je pisao. On je govorio, a ja sam napisao. Munumentum pereni Bruni sam ovom pjesmom podigao. Dakle, evo tih proročkih Brunini riječi izgovornih u nekoliko progoda daleke 1975. godine. Bože moj, pa on je video unaprijed, a ja nisam! Tko pročita Mladenovu knjigu o Bruni i moju pjesmu u prozi, bit će mu sve jasno do nesjanoće i upitno do neodgovora. Osobito su znakoviti posljednji stihovi, koji govore o vjekovnoj hrvatskoj zbilji, o Hrvatima kako narodu, o našoj prošlosti i sadašnjosti.  Oni koji govore i pišu da je ova pjesma moja izmišljotina, preporučam da udare glavom o zid na kojem je donedavno visila Titova slika. Znam da ne znam imali stamenije istine o Hrvatima od ove pjesme , kao što ne znam imali istinitije i bolje priče o Bruni Bušiću, koju je ispričao Mladen Schwartz.

Tako je govorio Bruno Bušić

Frankfurt, 1975.

Da smo složni davno bi imali državu.

Biće i rodit će se slobodna Hrvatska

kad padne berlinski zid

kad se budu rušila komunistička carstva

Nema države bez krvavih gaća.

Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,

a možda s poturicama i našim izdajicama.

Teret rata podnijeti svi podjednako.

Kad se oslobodimo srpskog ropstva,

komunističkog mraka i zlosilja

i stvorimo konačno državu,

vidjet će se kako naši kradu.

Svatko nas je krao i potkradao,

oslobađao nas slobode i nade,

a najteže će biti kad nas naši budalaši

budu varali, lagali, krali i prodavali

svjetskim maherima i makro lopovima.

Navalit će na nas velike ptice grabljivice.

I zato do neba dižem svoj glas

Kako tada nas spasiti od nas?’

___________________________________________________________

.