ŠTO JE VIŠE STRANICA VIŠE JE KUNICA

ŠTO JE VIŠE STRANICA VIŠE JE KUNICA

4. siječnja, 2012.

Piše: Ante Matić 

Zoran Ferić, Kalendar Maja, Profil, Zagreb, 2011.

Idući prijestolnicom svih Hrvata, svratim spontano u Profilovu knjižaru u Bogovićevoj ulici. Kad tamo vrvi k’o u košnici. Slavni pisac Ferić potpisuje svoj najnoviji roman Kalendar Maja. Profilova dobra vila imenom Lana daruje mi Ferićevu knjigu. Od pretila pisca podebela knjiga. Listam i idem na potpis. Kad sam došao na red, slavni me pisac gleda i ja spontano kažem Matić. On napisa posvetu: Štovanom gospodinu Anti Matiću s povjerenjem, Zoran Ferić. To s povjerenjem mi sjede. Malo se začudim  kako je znao ime, a nije znao prezime. Nakon potpisivanja, opkoliše ga novinari i jedan pita kako je i kada radio roman, a on odgovara da ga je pisao šest godina s kraćim i dužim stankama. To znači da je godišnje svake godine napisao sto stranica.

Idući prema glavnom gradskom trgu, susreo sam dvojicu poznanika i pohvalio im se kako sam dobio Ferićev roman s posvetom. Gledajući knjigu, jedan od njih veli:“Počeli pisati debele knjižurine. Ko će to čitati?“. I ja sam se dao na čitanje, u tramvaju, doma,  u automobilu ispred bolnice dok sam čekao ženu  i u čekaonici dok sam čekao na red. I uspio sam prožvakati tih 600 stranica. Nešto slično doživio sam čitajući Araličinu romančinu Kepec od 600 i kusur stranica.

U Ferićevim pričama poredanim nekim logičkim redosljedom, radi se o građanskom Zagrebu, zbivanjima naizgled razumljivim, a zapravo tajnovitim i samim akterima teško razumljivim sve do kraja fabule.

Liječnik Tihomir, bivša plesačica Senka, njihov prijatelj Roman i drugi prevaljuju od Horvatovca do Britanca, od Samobora do Zrinjevca… ostaje nejasnim do kraja smisao kretanja i svega onoga što proživljavaju. Ferić je većinu svojih likova pratio od djetinjstva. Ali, ono što im se dogodilo i što je ispričao zbilo se u starosti. Tako je roman rastao tijekom pisanja isto onako kako je rasla priča od djetinjstva do starosti. Tolika količina teksta proizlazi iz dvije paralelne priče: jedna se događa sada i traje šest dana, kao i događaj od kojeg je sve krenulo. To je kao nekakav maturalac sedamdesetogodišnjaka.

Ti junaci, dječaci i starci ne prestaju biti zločasti tijekom trajanja i nastajanja priče. Stekli su svašta, svikli i navikli na svašta samo nisu baštinili dobrotu. Priliči njihovoj mudrosti u starosti sterotip koji se razobliči u malo dubljem razgovoru. Oni će vam priznati, kaoliko god imali godina, da nisu postali ni bolji ni pametniji, samo su stekli izvjesnu strategiju skrivanja i pretvaranja. Često se sve svodi na apsurd, da sami sebe zlostavljaju. U romanu je ispričano nekoliko priča. Jedna od njih je i ona o posljedicama seksualne revolucije sedamdesetih prošloga stoljeća. To je zapravo priča o pornografiji koja je uklizala nama zajedno sa Zapadom. Čitava ta generacija se borila za slobodu seksa. U Ferićevu romanu imate obitelj, ali to nije obiteljski roman, imate usmjereno odrastanje, imate socijalni kontekst, ali roman ne crpi iz njega glavninu svojega značenja, imate ljubavnu priču, a to nije ljubić. To nije ni nostalgična priča o socijalizmu i komunizmu. Pisac je nastojao izbjeći zamke nostalgije, ali neke nostalgične potke postoje, kao što postoji strah od Udbe, koja je bila sastavni dio odrastanja u komunizmu.

Nema dvojbe, kad iščitate do kraja, shvaćate da je Kalendar Maja roman o ljubavi i ljubavnim demonima; ljubavi koja dolazi u najrazličitijim pojavnim oblicima i intezitetima. Priča o Tihomiru i Senki proteže se od gimanzijskih dana do starosti, od mladosti do starosti i smrti. To je priča i o seksu, o žudnji koja čovjeka osmišljava i istodobno uništava. To je roman i o prolaznosti, o vremenu koje ne oblikuje samo sadašnjost nego pokušava mijenjati i prošlost. To je i priča o mladosti, starosti i ljudskoj slabosti.

Ferić je napisao priču o Zagrebu od polovice prošloga stoljeća do naših dana, o izletima na Sljeme i u Samobor… Ovaj roman ima i svoju morsku priču u kojoj se pojavljuje strašni Goli otok, Zriće ili Vir…

Zapravo, roman je to koji se sastoji od više romančića, novela, a opet je sve u njemu utkano jedno u drugo. Narodski rečeno puno slame u kojoj se nađe pokoje zrelo jedro zrno, briljatne literarne minijature. Riječju – obiman roman. Najsličniji je pretilu čovjeku, koji je trebao imati mjeru u svečamu, a nije u ničemu, pogotovu  ne u onomu što ga je debljalo.

U ovom slučaju, odlučno je bilo ono što je rastezalo roman i povećavalo broj stranica, araka i, naravno, honorara. Što je više stranica, više je kunica!

 

DUPLI ECCE HOMO

 

Slavko Vrankovoć, Ecce homo, Udruga Prosoli-Sveta glazba, Zagreb, 2011.

 

Ima zbirki pjesama koje ne broje ni tridesetak pjesama, a ostale su značajne u povijesti književnosti. Primjer tomu je zbirka pjesama talijanskog pjesnika Ungarettija Il porto sepolto (Potopljeno pristanište) i hrvatskog Ante Branka Šimića: Preobraženja. Moglo bi se naći i u drugim književnostima i jezicima sličnih primjera. Držim da su ova dva primjera dovoljna, da pokažu kako za dobru knjigu pjesama nije bitna količina i brojnost pjesama. Ima pjesnika koji su objelodanili desetke zbirki pjesama, a od toga tek jedna ili  nijedna pjesma antologijska. Za ovu tvrdnju mogao bih navesti podosta primjera. To se zna, kao što se zna, da svećenik, župnik i prozaik, Slavko Vranković, piše zanimljivu, dopadljivu i svoju poeziju. Kad kažerm svoju, mislim da je u Ecce homo, samosvojan, samonikao, originalan; ima svoj stil, svoj izričaj, svoj način građenje pjesme, svoju kuću jezika. Rečena zbirka broji tek 28 pjesama.

Ovom novom knjigom pjesama učinio je pomak u odnosu na prijašnju u stilskom, izričajnom i poetskom smislu. Uvodna pjesma Sveprisutni uzvodi nas u pjesnikov ambijent, gdje on živi, diše i bitiše i iz kojeg se oglašava i priča neznanu čitatelju svoju sudbinu:

Za neke pjesnike nebo je samo za ptice i oblake, za Vrankovića to nije, pa on kaže da se nebo stvara na žrtveniku, koji je na njegovu dlanu, dok drhti zemlja posvećena stopama Božjim. Sacerdos priznaje svoje ljudske slabosti i božansku snagu u molitvi i pjesmi. Predzadnja pjesma Ecce homo je o odnosu Boga i čovjeka, tajnovite i teško običnom smrtniku shvatljive tajne pretvorbe vina u Isusovu krv i tijela u kruh. Pjesnik donekle poima tajnu vjere, pa kaže : „Što je zemlja dalje, beskraj je bliži“. Pjesnik otkriva tajnu odnosa Boga i čovjeka. Na sve to što je napisano, što je svojim pjesmama rekao ili htio reći pjesnik i svećenik Slavko Vranković, posebice posljednjom pjesmom u zbirki o svećenikovu vječnom počivalištu, ja bih na kraju svega rekao jednu jedinu, neponovljivu i potonju riječ: Amen!

 

Željka Šemper, Ecce homo, Tkanica, Zagreb, 2011.

 

Četrdesetak pjesama ove tanane knjižice svjedoči o pjesničkom domašaju mlade i darovite pjesnikinje Željke Šemper, čije sam pjesme pročitao zahvaljujući prijatelju piscu, humoristu i karikaturistu Janku Bučaru, koji ima najzvučniji smijeh u Hrvatskoj. Kad se on nasmije na glavnoj zagrebačkoj tržnici  Dolcu, odjekuje sve do Medvegrada i Sljemena. Jedne subote dao mi je na Dolcu Željkinu zbirku pjesama, napomenuvši onako kao uzgred, kako pjesnikinja ima tešku životnu sudbinu. Kad sam zbirčicu iščitao od korice do korice, ostao sam bez riječi. Budući da je recezentica Tatjana Vadla, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, upućenija od mene u Željkinu poeziju, najbolje će biti da i vi pročitate što profesoresa misli i piše u pogovoru. Rado bih je upoznao kao Abraham Saraju. Evo ulomka iz recenzije.

Njen pjesnički subjekt je bezveremen, samim time i svevremen. On namjerno izbjegava metafore stvarnosti ustrajavajući na emociji kao temeljnom kanonu lirskog izričaja. Osjetljivost bića, njegova ranjivost, čudesni labirint tuge u koje je uhvaćen čitatelj suputnik/supatnik čine poetsku okosnicu ove zbirke. U središtu je uvijek ja. Taj ja je usamljen, u našemu gradu ja vježbam samoću, destruktivan uguši život u svim njegovim oblicima, taj ja kontemplira… čijom svjetlošću i hladne stijene sjaje. Ja se ostvaruje kroz Sjećanje, Traženje, Nemoć. Ovom zbirkom (četvrtom po redu) Željka Šemper potvrđuje se kao pjesnikinja spremna vratiti poeziju njenoj biti, ne sramneći se terapijskog učinka poezije… T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code