KOLUMNA ČITAONICA

MOĆ GOVORA I DAR SMIJEHA

30. kolovoza, 2012.

Oton A. Reisinger (Happy days, Stripoforum, Zagreb, 2012.)

Svakodnevno se može vidjeti velikog karikaturistu Reisingera kako sjedi s prijateljima (uglavnom su to karikaturisti i humoristi) i društvom ispred hotela Dubrovnik. Svratim i ja da čujem koju duhovitu i slatko se nasmijem. Tu je najzvonkiji smijeh pisca Janka Bučara, koji Ota, nakon poduže sjedaljke, ljudikanja i smijanja, ispraća do tramvaja kojim Oto hita kući čim ga nazove njegova Pavica.

Dakle, jednoga dana Oto mi je darovao svoju najnoviju knjigu s posvetom, koja je naslovljena Happy days, što bi na hrvatskom bilo Sretni dani. Ja sam mu uzvratio, davši mu moju najnoviju knjigu, romanTrojica. Kad smo Janko i ja otpratili našega dragog prijatelja Ota na tramvaj, skoknuli smo do Dolca i razišli se svaki na svoju stranu. U tramvaju sam čitao što su recenzenti napisali o Reisingerovim crtežima i karikaturama. Tako je Rudi Aljinović napisao u predgovoru: Karikature u ovoj knjizi plod su vedrog, blagog ironičnog pogleda na svakidašnjicu, na svijet i vrijeme u kojem živimo.

U pogovoru Hrvoje Hitrec je konstatirao činjenice jasne do nejasnoće i upitnu do neodgovora:

Teško je naći temu koja u Reisingeru nije našla svog autora i teško bi bilo reći djelić planeta u kojem bi njegova karikatura bila nerazumljiva, po čemu pripada cijelom svijetu, no ipak je prvenstveno crtač duboko ukorijenjen u hrvatsku i (srednjo)evropsku tradiciju te nije neobično da su ga – uz hrvatske – u najboljim godinama često objavljivali njemački i švicarski humoristički listovi, ali i nizozemski, engleski i francuski.

Listajući knjigu pregledao sam „200 karikatura zbrda-zdola“ kako to voli reći Oto i zapele su mi za oko dvije; prva i zadnja u knjizi. Na prvoj se vidi kako neki čovjek telefonira iz javne govornice, a oko njega skupila se svjetina i svi ga s čuđenjem promatraju dok on telefonira. Ispod te znakovite karikature piše: Nevjerojatno. Čovjek bez mobitela! Na posljednjoj karikaturi u knjizi vidi se kako neki čovjek i žena bulje u prazan izlog, (pazite, izlog je pust), neki čovjek s rukama u džepovima odlazi, dok iza njega vodi šarenkasta psića na uzici neka starica, a pored njih prolazi mlada, zgodna, sisata žena i gura kolica u kojem dijete drži na lijevom uhu mobitel, a u ustima dudu. Majka telefonira. Ispod te fantastične slike, crteža, piše:

Zlato, izvodi dudu! Ništa te ne razumijem!

Ispod svih karikatura piše na hrvatskom i engleskom jeziku, a isto tako i predgovor i pogovor je na hrvatskom i engleskom jeziku.

Iz velikog opusa umjetničkog stvaranja kroz 70 godina rada od prve nacrtane karikature, Oto Reisinger je izdvojio dvjestotinjak karikatura, ulomak iz stripa i nekoliko ilustracija za naslovnice knjiga, te sačinio izbor za obožavatelje svakodnevnog osmijeha i smijeha. I ovim izborom njegovih radova pokazuje svoju brigu za čovjeka čovjekom izmorena, prevarena, za obrazovanje, zdravlje, rad, umjetnost i opće dobro. To bi pokazao i bilo koji izbor radova Ota Reisingera, zasigurno jednog od najboljih karikaturista današnjice. Njegova svestranost u obrazovanju i crtežu dolazi i u ovom izboru karikatura u punom obujmu, kao izraz ne samo stava, već i načina življenja. U svim epohama ljudske povijesti, najteže je bilo ostati čovjek, a čovjeku i umjetniku to nije nimalo lako. Ni Reisingeru kojeg krase iskrenost, poštenje, radinost, dobronamjernost,  ma u kakvoj situaciji se našao ili ga okolnosti dovele. I ne samo zato, Oto je velik u svojoj jednostavnosti, vrstan crtač i karikaturist i dobar, plemenit čovjek. Više od pola stoljeća Oto nasmijava ljude diljem planeta. Skrovita, tajnovita i bezvremena poruka podjednako izaziva u čovjeku sažaljenje i udivljenje, smijeh do suza i suze do smijeha. Zemlja je ugodno mjesto za život u ovom,  dijelu svemira. Mnogi toga nisu svjesni. Da bi bili svjesni, Oto im otvara oči da to preko osmijeha vide i sami sebi priznaju, da je život na zemlji jedan jedini, neponovljiv, kao iz prsta isisan, vječan u smrtnosti tijela i besmrtnosti duha.

Pjesme koje vesele i razgaljuju dušu

Željko Krznarić, Budim te u tri ujutro (vlastita naklada,  Zagreb, 2012.)

Pjesnika Željka Krznarića upoznao sam nedavno uživo,a po pjesmama poznajem ga odavno. Drago mi je što postoji i što ga poznajem. On je poznati i priznati pisac šlagera i hitova; pjesnik čije se uglazbljene pjesme pjevaju na festivalima, proslavama, svadbama, rođendanima, na gozbama, pogrebima, krstitkama…

Prvu zbirku pjesama naslovljenu Ipak smo dobri objelodanio je sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Veli mi preko telefona, da se nezgodno toga i sjećati, kako su godine odletjele, a mi ostarjeli tako brzo, isto onako kako smo živeći umirali i umirući živjeli.

Željko Krznarić objavio je desetak zbirki pjesama, iz kojih su nastali poznati šlageri i hitovi, kao što su pjesme Uzalud vam trud svirači, Neka, neka, nek’  se zna, Otišo je moj otac polako… i mnoge druge uglazbljene pjesme, koje pjevaju poznati hrvatski pjevači i pjevačice. Za svoje pjesničko i glazbeno umijeće Krznarić je dobio razne nagrade, a kruna svega je pobjeda na Dori kad je dobio Porina. To svaki hrvatski pjevač, autor i kantautor, sanja dobiti, kao što pjesnici i pisci sanjaju da uđu u čitanke i memoriju naroda. Preko nekih svojih hitova Krznarić je već u memoriji naroda koji govori jezikom kojim on piše i u memoriji naroda koje ujedinjuju note u nešto što je najljepše i najdublje što čovjek radi od kad postoji na licu Zemlje i otkada plovi na ovoj nebeskoj galiji kroz mrtva doba i beskrajne astralne tmine, tišine i bezmjerne nigdine.

Krznarić je nagrađen i za svoju neobjavljenu ljubavnu pjesmu, a ta nagrada nosi ime pjesnika Zvonimira Goloba.

Ovaj naš vrsni pjesnik, glazbenik, autor i kantautor, fantastičan recitator svojih i stihova njemu dragih poeta, zna zaružiti do zore uz gitaru u sastajalištima mladeži i ljubitelja dobre poezije. Tako je nedavno osvanuo kod Tri šešira (Skadarlija) i, recitirajući i pjevajući gotovo sve do zore, na općih urnebes prisutnih u poznatom sastajalištu poeta, gdje je svojedobno rujno vino pio i govorio svoje stihove i veliki Tin i još neki poeti, koji su više voljeli poeziju nego sebe i vrijeme u kojem su živjeli.

Na jesen izlazi iz tiska najnovija Krznarićeva zbirka pjesama, koja je naslovljena Male stanice mojih putovanja. Ne bih se čudio ako iz te zbirke nastane neki novi hit, kojega ćemo pjevati, slušati i pjevušiti u vremenima radosti i tuge, nade i beznađa, kao što to činimo, barem ja, pjevušeći njegove besmrtnu pjesme Uzalud vam trud svirači i Otišo je moj otac polako. Da je Krznarić napisao samo te dvije pjesme ostao bi u memoriji hrvatskog čovjeka i svakoga onoga tko voli dobru pjesmu.

Prostor se mjeri vremenom, a vrijeme riječima. Zar Logos nije za Grke Bog, a isto tako za kršćane Verbum je Bog. Dakle, Riječ je postala materijom, a materija se oduhovila i osmislila velikom Riječi iz koje su sve riječi nastale i traju svaka u svom usudu. Ako je tomu tako, a jest tako, onda biva jasnim do nejasnoće i upitnim do neodgovora, zašto su neke Krznarćeve pjesme ovjekovječile jedno vrijeme za sva vremena, kao primjerice pjesma Uzalud vam trud svirači.

Ova najnovija Krznarićeva zbirka Budim te u tri ujutro u kojoj je sedamdesetak pjesama poredanih u vijenac riječi, koji otkriva svu raskoš Krznarićeve poetike, jednostavnosti i dubine stiha i stilistike. Od prve pjesme Ako  jednom poželiš do posljednje u knjizi Nikad i nitko, teče Krznarićeva silovito tiha pjesnička rijeka, smjenjuju se poetske slika za slikom, riječ grli drugu riječ, stih povezuje stih u stamen sklad pjesme tako jako, kao da u svakoj riječi pjesnik kleči s rukama izvijen u bolan luk, dok odjekuje između riječi i stihova pjesnikova ljubav za sve što gmiže po licu zemlje, sve što pjeva, zbori, govori, ječi, plače, rže, skiči, zavija i bleji, u zemnoj ljudskoj vječnoj epopeji; u rijeci života i smrti, gdje se sve slijeva i razlijeva i tisuće bojna i zvukova, plane, zgasne, bljesne, biva i nestaje, ploveći rijekom živodajnom, nevidljivim koritom vremena. Pjesma Budim te u tri ujutro, kojom je zbirka naslovljena ima u sebi nešto bezvremeno ovremenjeno u vremenu u kojem je pjesnik živi, diše, piše, pjeva i biva.  

Listajući i čitajući ovu zbrku pjesama, stigao sam na kraju puta, i zastao udivljen ispred Krznarićeve jezične kuće; kuće koja je sazdana od biranih riječi i vješto klesanih stihova, kao da su od bijelog, svijetlog bračkog mramora. I dok sam uživao u ljepoti riječi, javila mi se i ispratila na dalje neumrla slika u pjesmi Da se iz tvojih očiju nikad ne iselim.

Krznarićeve riječi su pomno i dobro poredane, majstorski sročene, dotjerane do te mjere da svaka svakoj sliči, isto onako kako ih je sricao i sročio s ljubavlju u stihove  i pjesme, pa izgledaju jednostavne u svoj svojoj raskoši raznolikosti, dubini ,ljepoti i strahoti“. Kao da se riječi natječu koja će ući dublje u tajne jave i sna. Čitajte Krznarića, ja sam ga s oduševljenjem pročitao.