Ulomci iz knjige Tuđmanovog agenta “Vrana oko istine” 2. dio
Priredio: Dražen Stjepandić
ROBOVI
Dvije godine nakon pada Vukovara, Vrana dobiva dopis iz Dalmacije u kojem piše da jedan prognanik iz Vukovara, Franjo, tvrdi da su mu supruga i kći robovi u Srbiji. Kako je Franjo bio sklon alkoholu, malo se vjerovalo u njegovu priču. Ipak, policajci su reagirali i poslali dopis, kako bi se ispitali Franjini navodi. Slučaj je dodijeljen Vrani.
Vrana saznaje da je Franjin sin u prognaničkom hotelu u Zagrebu, na Bundeku. Došavši u hotel, zatekao je kaotičnuatmosferu:prognani,bolesniodPTSP-a,izluđeni neaktivnim životom u hotelu. Država ne čini mnogo da im olakša životne tegobe.
Ulaziumalenuzadimljenusobukojajeujednoikuhinja i spavaća soba. Franjin sin sjedi na krevetu. Dugo mu je trebalo da se pribere i počne suvislo odgovarati na Vranina pitanja. Pričao je da su njegova majka i sestra robovi na jednoj farmi u Srbiji. Odvedene su nakon pada Vukovara. Tada su iz kolone određene za srpske koncentracijske logore izdvojene, kao i nekolicina ostalih koji su završili kao roblje na srpskim farmama. Mnoge od tih osoba se i danas vode kao nestale.
Nakon razgovora, Vrana je jedva dočekao da ode iz hotela. Plač djece, lupanje vratima soba, svađe, glasna glazba. Prava ludnica. Nakon svih ratnih strahota, sada ih je čekalo polagano umiranje u neizvjesnosti.
DokjesjediousvomureduuMUP-u,Vranajerazmišljaokome se obratiti za spas majke i kćeri iz robovlasništva u Srbiji.
Pokušao je sve da dobije „zeleno svjetlo“ od hrvatskih vlasti, ali nitko nije bio zainteresiran za taj slučaj. Na sve upućene dopise koje je slao na brojne adrese dobivao bi negativan odgovor. Sjetio se izreke jednog francuskog filozofa koji je rekao:„Ako vam vlast postane slast,odrecite je se“.
U Hrvatskoj se to nikada neće dogoditi.
Napokon se sjetio predsjednice jedne humanitarne udruge, gospođe Lisice, koja je početkom 90-tihspašavala hrvatske vojnike iz JNA. Odlazi do nje i detaljno joj objašnjava situaciju. Dogovorili su se da će ga ona nazvati kroz nekoliko dana.
Sastali su se u kafiću u Staroj Vlaškoj, nekadašnjoj pivnici „Hranilović“. Lisica je već ostvarila neke telefonske kontakte s određenim ljudima koji bi mogli pomoći, dobrim poznavateljima ove problematike.
Obratili su se Borisu Vukobratu, koji je imao svoje tvrtke u Parizu i bio glavni lobist Srba u Francuskoj. Obećao je da će pomoći.
Tjedan dana kasnije, Lisica zove Vranu da se hitno nađu u „Hraniloviću“. Zbog vječnog problema parkiranja u gradu, Vrana je sjeo u taksi. Uz to je bio i siguran da ga nitko ne prati.
Nakon krigle piva, Lisica mu saopći da bi trebao sutra u jutro biti u zračnoj luci, gdje će ga čekati voziloUNPROFOR-a, koje će ga prebaciti u Vukovar. Ta linija Zagreb – Vukovar i natrag je skoro svaki dan prometovala. Srbi su iz tada okupiranog Vukovara, za odgovarajuću sumu novca, tom linijom dolazili u Zagreb, obavljali svoje poslove i vraćali se za Vukovar.
Sutradan, kako je i dogovoreno, Vrana se ukrcao uUNPROFOR-ovo vozilo i krenuo za Vukovar. Kako je odlično govorio nekoliko stranih jezika, brzo je uspostavio komunikaciju sa vozačem i pratnjom. Pričali su mu kako dobro zarađuju, a nitko ih posebno ne kontrolira. Stigavši u Vukovar, nastavili su vožnju do granice sa Srbijom. Tamo su ih, sa srpske strane, čekali srpski vojnici i jedno
vojno vozilo. Na Vranino iznenađenje, zapovjednik srpske grupe pruža mu ruku.
– Znam sve, ti si sin našeg generala, a to ti je isto kao da si naš. Zato, budi bez brige, ništa ti se neće dogoditi.
Iz vojnog vozila izlaze majka i kći. Mršave, preplanule od sunca, izborane, ogrubjelih prstiju i dlanova od teških poljodjelskih poslova. Stajale su i nijemo ga u nevjerici promatrale. Samo su im se bezglasne suze kotrljale niz obraze. Srpski zapovjednik im dovikne da krenu prema Vrani. Nesigurnim koracima, još ne vjerujući, došle su do Vrane, „bacile se“ na njega u zagrljaj beskrajne zahvalnosti. Pomogao im je ući u vozilo i mahnuo srpskom zapovjedniku. Krenuli su prema Zagrebu.
Na „Plesu“ ih je dočekala gospođa Lisica. Odvežene su u privatan smještaj. Nakon što im je Lisica pribavila odjeću iz humanitarne pomoći, upućene su na detaljan liječnički pregled. Ustanovljeno je da nisu bolesne, a prema vlastitom navodu, nisu bile silovane.
Kako sve u životu ima svoju cijenu, tako je i cijena njihove slobode bio odlazak cijele obitelji na Novi Zeland, gdje ih je čakao smještaj i posao. Svoje robovanje u Srbiji, nikada više nikome nisu smjele spomenuti.
Ostali su živjeti na Novom Zelandu.
Bilo je još mnogo robova u Srbiji. Mnogi od njih trajno su na popisu nestalih.
RUDOLF
Rudolf je bio pilot borbenog zrakoplova kojeg su u akciji
„Bljesak“ srušili u Bosni. Kako je padobranom uspio iskočiti iz oborenog zrakoplova, počela je potraga za njim. Zarobili su ga Srbi i odveli u zatvor.
Vrana je sreo B.K., Srbina koji je živio u Zaprešiću. U jesen 1994. zamijenio je kuću s Hrvatom iz Bosanske Gradiške, a 1995. se sa obitelji vratio u Hrvatsku. Namjeravao je otvoriti tvrtku za prijevoz robe, pa mu je trebala potvrda o trajnom nastanjenju. Vrana mu je obećao ishoditi potvrdu, a zauzvrat je tražio neke korisne informacije. Naime, Srbinov brat bio je policajac u Srbiji i radio kao šef smjene na mostu u Batini. 1991. je otišao iz Hrvatske u Beograd. Prije toga je radio kao nadzornik muškog odjela zatvora u Požegi, gdje je i živio. Imao je puno prijatelja u policiji u Beogradu. S obzirom da je neko vrijeme boravio i u Bosanskoj Gradišci gdje su mu živjeli roditelji, Srbin je ubrzo saznao gdje je zarobljeni pilot.
Na Vraninu zamolbu otišao je u Bosansku Gradišku i od lokalnog pravoslavnog popa doznao gdje je Rudolf točno zatočen.
Kada su dobili tražene informacije, Vranu su odmah isključili iz daljnjih kontakata sa Srbinom, a sve je nadalje preuzeo Laprdalo.
Laprdalo je bio sin suca iz Splita, sklon alkoholu, kojeg se nikako nije mogao riješiti. Božjim usudom, za sve prošle i buduće grijehe, rodio mu se mongoloidni sin, kojeg nikada nije posjetio u specijalnoj ustanovi u koju su ga smjestili. Srbi su izradili njegov psihološki profil, koji su koristili mnogo godina kasnije, kada je bio nagrađen za svoju nesposobnost, mjestom savjetnika u Veleposlanstvu RH u Beogradu. Stalno je bio na Adi Ciganliji, nije bilo restorana u Beogradu u kojem on nije bio stalni gost. A kao kolega i suradnik bio je svadljiv, častohlepan, uobražen. Kao „veliki Hrvat“, dolaskomSDP-a na vlast, naglo je napredovao.
Naravno da je Laprdalo sve „uprskao“ u akciji oslobađanja pilota Rudolfa. Zbog njegove nepodnošljive arogancije, Srbin više nije htio surađivati. Želio je razgovarati isključivo s Vranom, jer Vrana je znao razgovarati s ljudima. Nikada nije povisivao glas niti obećavao nešto što ne može ispuniti. A to su svi cijenili.
S obzirom da mu nisu dozvolili da razgovara s Vranom, Srbin je zašutio, a Rudolf je ubijen u srpskom zatvoru.
Nakon svega, mogli su izmišljati što god su htjeli, ali činjenicajedanetkoniježeliodaseRudolfvratiživobitelji.
Laprdalo je stalno nastojao napraviti nešto čime bi se proslavio, što mu nikako nije uspjevalo. Tako je došao na „genijalnu“ ideju, da su braća Jugović iz „Slovenskog doma“ neprijatelji Hrvatske. Iznudio je da se „Slovenski dom“ u Masarykovoj ozvuči. Od toga, naravno, nije bilo nikakve koristi. Samo još jedan Laprdalov promašaj.
AHMIĆI I SARAJEVO
Vrana je bio u posjedu nekoliko izjava Muslimana koji su vlastoručno, bez ikakve prisile, pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću izjavili da je Armija BiH platila engleskim vojnicima da u odorama HVO-a pobiju stanovništvo sela Ahmići. S obzirom da je to bilo ratno područje, Englezi su, bez većih poteškoća upali u selo. U Ahmićima je inače bila satnija Zeničke VII brigade „El Mudžahid“ koju su pretežno činili mudžahedini. Selo je bilo na putu prema Vitezu u kojem je bila tvornica eksploziva, a sam grad kontrolirao je HVO.
Englezi su prije ulaska u Ahmiće skinuli svoje odoreUNPROFOR-a i zamijenili ih drugima, na koje su stavili oznake HVO-a. Nakon izvršenog pokolja presvukli su se u svoje odore i pozvali BBC da snimi „što su Hrvati učinili“. Pukovnik Colins koji je zapovijedao tom akcijom, kasnije je svjedočio i u Haagu, kako su upravo Hrvati počinili taj zločin.
Ove izjave nisu završile u Haagu a niti su „ostale na životu“ u Hrvatskoj. Dokumenti HVO-a u pravilu su završavali u HIS-u. Šef HIS-a Lonac, sve je takve dokumente spalio. Najprije je sve svoje djelatnike poslao na „čekanje“, kao razlog kasnijeg premještaja u POA-u.
Kako bi u zgradi ostalo svega nekoliko osoba, mogao je danima u miru spaljivati dokumente. Njegov prethodnik Pjevač, uz pomoć načelnika Špire, predao je Bradonji i Englezima dokumente koji bi mogli kompromitirati hrvatsku vlast od 1990.-2000. godine. To su proslavili uz viski i pjesmu.
***
U Mostaru je djelovao Sead Rekić, plaćenik JNA, koji je bio zadužen likvidirati one koji nisu bili lojalni srpskoj vlasti u BiH. Prije rata je bio komandant bataljuna vojne policije u Sarajevu, zatim premješten za komandanta združene brigade na saveznom nivou. Po nalogu Ace Vasiljevića i Petra Gračanina poslan je u Mostar, gdje ga je zatekao rat. Bio je u uskoj vezi s ministrom MUP-a BiH. OdlaziojeuHadžićerazgovaratisBaliBegom.Predstavljao se kao glavni inspektor MUP-a BiH.
Iz Hadžića je izvukao sav stari jugo kadar. Ostavio je samo Muhameda Turčinovića koji je radio za srpsku obavještajnu službu.
General Daidža je 1992. trebao biti zapovjednik deblokade Sarajeva. Tome su se usprotivili Zinil Delalić, Mustafa Polutak i Rasim Delić. Uz Daidžu je bio Rekić. Deblokada Sarajeva nije uspjela a general Daidža teško je ranjen. Jedva je preživio. Bio je jedan od sposobnih generala koji se nisu uklapali u planove Velikog Vezira. Zato je trebao biti likvidiran a Sarajevo nije smjelo biti deblokirano.
Rekićeva likvidacije pripisivale bi se ili Muslimanima ili Hrvatima. Specijalnost mu je bila režiranje prometnih nesreća.
Vrana je dobio priliku razgovarti s Rekićem kada je, po dogovoru, došao na Pale. Kontraobavještajni posao ne pita za nacionalnost. Nije važno tko je tko, već koliko ti podataka može dati.
Prvo što mu je rekao je da Hrvati nisu krivi za rušenje Starog mosta u Mostaru. Tenk iz kojeg je pucano, služio je za prikrivanje podmetnute eksplozije. Iako je tenk bio od HVO-a, u njemu nisu bili vojnici HVO-a već Englezi.
Bio je to dobar posao srpske obavještajne službe. Upitno je, što su na Palama 1994. godine, u jeku ratnih
sukoba u BiH, radili jedan poznati hrvatski političar podrijetlom iz Hercegovine, vrlo blizak Predsjedniku, i jedan hrvatski general. Bili su tamo bez znanja Predsjednika.
Povod ovome razgovoru s Rekićem, bio je prvenstveno događaj na sarajevskoj tržnici, koja je granatirana dok je na njoj bilo mnogo civila. Srbi su uporno tvrdili da su taj masakr napravili Muslimani, postavivši mine na tržnicu. To se kasnije moglo vidjeti po načinu i visini eksplozije, udubljenja u zemlji i konačno, nije bilo moguće odrediti kut, iz kojeg je smjera navodna granata došla. Svaki forenzičar može naći i izračunati putanju granate. Ako je u pitanju mina – nema putanje. Balistička istraživanja su pokazala da srpski minobacači nisu mogli dosegnuti mjesto masakra na tržnici. Nije bilo kratera na zemlji kakav prave minobacačke granate. Žrtve nisu imale ozljede po glavi i prsima, već su im uglavnom stradali donji ekstremiteti.
Lord Owen je 30. listopada 1995. izjavio za BBC da masakr na tržnici u Sarajevu 4. veljače 1994. nisu napravili Srbi.
Bilo je poznato i izvješće francuskih vojnika UN-a,kako su „muslimanski snajperisti bili aktivni i namjerno pucali u vlastito stanovništvo“.
***
Muslimani su voljeli sebe prikazivati kao najveće žrtve, ali su u tome ponekad pretjerivali.Vrana je gledao fotografije. Na jednoj je bila žena s djetetom i puškom u ruci. Pisalo je da je to Muslimanka u bijegu. Na slici se vidjelo da dijete nosi šajkaču i da se zapravo radi o Srpkinji.
Niz novina objavilo je ispovjed male Anise koja je vidjela Srbina kako u Tuzli sječe ljudima noseve i uši, a Tuzla nije nikada bila u srpskim rukama. Amnesty International opisuje da su Srbi držali punu košari s iskopanim očima. KaoštojeMalpartesvetakvestvaripripisivaoAntiPaveliću za vrijeme II svjetskog rata, tako je i ta informacija iz „iste kuhinje“.
FotografijamajkepredstavljenekaoHrvaticeupodnožju križa na grobu svojega sina, s natpisom na ćirilici, ukazuje da se zapravo radi o Srpkinji. Posebna je priča s poznatom slikom Fikreta Alića. Na njoj se vidi izrazito mršav čovjek okružen drugima, ne baš tako mršavima. Čavli na bodljikavoj žici bili su naopako prikovani za kolce. To nije bio zarobljenik u logoru nego izbjeglica okružen drugim izbjeglicama. Fotograf ih je snimio izvan bodljikave žice, dok je on sam bio unutar nje. Bila je to žica oko pašnjaka a ne logora.
Vrana je znao da Muslimani stavljaju minobacače na krovove bolnica i granatiraju srpske položaje. Kada Srbi uzvrate granatama, Muslimani šalju vijest u svijet, kako Srbi granatiraju bolnice.
Rekić mu je pričao kako mafija dobro posluje u muslimanskom dijelu Sarajeva. Jedan od poznatijih mafijaša, Ćelavac, plaćao je po 500.000 DEM Armiji BiH da se tunelom koji vodi na aerodrom, cijelu noć dovozi njegova roba, koju potom skupo prodaje izgladnjelom narodu. Uvozio se i kavijar i šampanjac, skupi parfemi i slična luksuzna roba. U ugostiteljskim lokalima pekli su se odresci i ćevapi, dok je narod kuhao kore sa drveta i ložio peći namještajem. Svaka četvrt bila je u „vlasti“ jednog mafijaša. U jednoj, u kojoj je „kraljevao“ izvjesni Caco,uvijekjebilostruje.Njegajekasnije,nakonmučenja pripadnika MUP-a BiH, osobno likvidirao ministarMUP-a, jer mu je Caco ubio sina.
Još jedan od „kraljeva“ Sarajeva, Juka Prazina, ubijen je u Belgiji.
***
Kada bi cijena kutije cigareta palana 5 DEM, Muslimani bi počeli granatirati srpske položaje, a ovi bi uzvratili. Sarajevo bi bilo blokirano, a cijena cigareta vraćena na 12 DEM. Tako su svi opet bili zadovoljni.
Muslimani su nekoliko puta pokušavali deblokirati
Sarajevo, ali su svi pokušaji propali jer su bili izdani od strane časnika Armije BiH, koji su potekli iz bivše JNA.
Nakon jednog neuspjelog pokušaja deblokade Sarajeva, ranjenici su dopremljeni u bolnicu u Split. Tom je prilikom jedan časnik, izvjesni Vehbija Karić rekao Vrani da su svi trebali izginuti a ne završiti tu u Splitu u bolnici. Nije doslovno rekao, ali bilo je jasno da ih je on izdao.
Jednom prilikom, postrojba Armije BiH pripremala je akciju „čišćenja“ dijela područja oko Sarajeva. Njihov časnik preko repetitora je obavještavao svoje zapovjedništvo u Sarajevu gdje će ići, kada i kojim putem. Naravno da su to čuli i Srbi. Sutradan su krenuli u akciju, bila je velika magla i Muslimani su zalutali. Krenuli su krivim putem i zaobišli srpsku zasjedu. Došli su do mjesta koje je bilo slabije osigurano srpskim snagama te ga nakratko oslobodili. Iako se sve dogodilo sasvim slučajno, top tema toga dana svih dnevnih vijesti iz Sarajeva bila je ova „uspješna“ akcija Armije BiH.
U deblokadi Sarajeva, koju ustvari nitko nije želio osim izgladnjelog naroda, sudjelovali su i pripadnici Armije BiH iz drugih dijelova Bosne. Kako nisu poznavali teren, dobili su vodiča Srbina, a taj ih je odveo pred srpske položaje na Jahorini. Većina ih je poginula. Preživjeli ranjeni su u
Splitu pričali Vrani kako se to dogodilo. Sve je i zapisano. Podrazumijeva se da su bili izdani od vlastitih generala.
Bilo je tu i raznih „specijalnih“ postrojbi. Jedna od takvih, tzv. „Crni Labudovi“ bili su posebno opasni. Govorilo se da „kuda oni prođu, tu trava ne raste“. Vrana je detektirao jednog od njih, imena Haso. Taj je često bio u društvu sa Irfanom, djelatnikom osiguranja Veleposlanstva BiH u Zagrebu, dok su se obojica povremeno družili sa djelatnicima „Islamic Reliefa“.
Vlast u Sarajevu ponašala se krajnje bahato. Uzimao se novac namijenjen narodu BiH i koristio u privatne svrhe. Jednom je Burek naredio Biseri Turković da sa računa dr. Fatiha Al Hassaneina podigne pola milijuna njemačkih mraka i donese u Sarajevo za potrebe Velikog Vezira. Za to je doznao zamjenik Prženog i obavijestio Hasana Čengića. Ovaj je taj pokušaj osujetio uz obrazloženje da se ni Veliki Vezir bez državne suglasnosti ne može tako ponašati.
Čengić je od početka rata u BiH bio u Zagrebu. Kao zamjenik ministra obrane BiH radio je na kupovini oružja. U Zagrebu je kupio i kuću i odmah se povezao sa ekstremnimMuslimanimaugradu.Trgovinuoružjemvršio je preko svoje privatne tvrtke „Soko-trans“ registrirane u Splitu. Kćer krojača Salima bila mu je ljubavnica.
Srpsko-jugoslavenski političari, među kojima i
Bradonja, tvrdili su da je Hrvatska izvršila agresiju na
BiH.
Vrana je imao točan popis političara, vojnih i drugih lica iz BiH koji su u to vrijeme slobodno šetali po „agresorskoj“ Hrvatskoj, ljetovali na moru kao kćer Velikog Vezira koja je ljetovala na Hvaru, kupovali oružje i vojnu opremu i druge potrepštine kao Hasan Čengić…
ABOLICIJA
Nakon Domovinskog rata, uz pritisak međunarodne zajednice, donesen je zakon o aboliciji, kojim su svi četnici abolirani. Malo je ostalo onih koji su optuženi za ratne zločine. Čak su abolirani i stražari koncentracijskih logora koji su sada, nakon rata, drsko izazivali na ulici dojučerašnje bivše logoraše. Ako bi bivši logoraš samo zaprijetio jednom takvom, mogao je odmah biti uhićen. Najgore je bilo silovanim ženama. Njihovi mučitelji, koji su se mjesecima iživljavali na njima, sada su im se smijali na ulici i dobacivali prostote. Nitko ih nije zaštitio a niti kaznio silovatelje. Neki od njih radili su i u policiji. U PU Vukovarsko – srijemskoj, 2002. godine radilo je 39 evidentiranih ratnih zločinaca.
Svoju ulogu odigrao je i Frenki Simatović, koji je na zapovjed Miloševića, sa grupom odanih ljudi neutralizirao sve srpske rakete u RH nakon raketiranja Zagreba. I to je bila cijena abolicije, jer da su Srbi pogodili neke vitalne objekte kao što su pogoni Gradske plinare, pola Zagreba bi otišlo u zrak. Ili da je stradala Pliva kao bio-kemijskizagađivač, posljedice bi bile katastrofalne. Slično bi bilo i u drugim gradovima. Sa Srbima ste uvijek mogli pregovarati. Sa Muslimanima, nikada.
Vrani je na stol stigao zahtjev izvjesnog Željka Rogulića za stjecanje hrvatskog državljanstva. Kako je Željko bio u evidenciji, Vrana je brzo ustanovio da je bio sudionik ratnog zločina u selu Kusonje. Prema izjavi Srbina Steve, u borbama je u tom selu, 08. rujna 1991. poginulo osamnaest pripadnika HV-a, dok ih je sedam zarobljeno, mučeno i na kraju poklano.
Zarobljene pripadnike HV-a skinuli su do gola i doveli na cestu te natjerali da kleče. Potom su ih mještani tukli, rezali im noseve i uši. Prvog vojnika je zaklao Ivan Rogulić, a ostale je masakrirao i tukao električnim kabelom.
Među ostalim koljačima su bili Jovanka Nenadović, Gavrilo Ratković, Dmitar Slavujević, Obrad Žestić i njegov sin Predrag, Miloš Golubović i njegov sin Željko, Gojko Golubović i njegov sin Milan. Prema izjavi mještanina Kusonja Steve, i Željko Rogulić je sudjelovao u tom masakru hrvatskih vojnika.
Vrana je poslao telegram u Frankfurt, u kojem se poziva Željka da treba doći u Zagreb kako bi podigao domovnicu. Nakon desetak dana, Željko je stigao u Zagreb i odmah bio uhićen te sproveden u zatvor u Remetinec. Nedugo zatim, pušten je na slobodu jer je aboliran. Vrana je bio zgrožen. Ali što je mogao, zakon se mora poštivati.
Dobro da taj zakon nije vrijedio za nacističke stražare u njemačkim koncentracijskim logorima. Preživjele logoraše iz takvih logora smrti cijeli svijet poštuje. U Hrvatskoj su logoraši zadnji talog, dno društvene ljestvice. Poniženi, zaboravljeni, bolesni, poput zombija od lijekova za smirenje, koji su ništa drugo do ispirača mozga i ubojice potencije kod muškaraca.
Tko zna da li se ikada saznalo da su za vrijeme popravka mosta između Hrvatske i Bosanske Dubice, u temelje zabetonirani Antun Knežević i Ivana Matijević, dok su Antuna Batinovića prerezali motornom pilom, da ga lakše ugrade u temelje.
3 komentara
Uskoči u raspravuJos kad bi taj koji sve ovo objavljuje objavio svoj identitet onda bi to mozda bilo i vjerodostojno. Ovako se sve svodi na rekla kazala. Rekla Lisica Vrani da je Vuk pojeo Crvenkapicu.
covjeku se zgadi sav taj prostor i svi ti ljudi kad ovo cita.
Kako je to jednostavno
++++++++++++++++++++++++++++
Kad se hoche
++++++++++++++++++++++++++++
Svu istinu objaviti na internetu
++++++++++++++++++++++++++++
Pa nek se onda cheshe koga svrbi