KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

NEMA EUROPE ZA JAKOVČIĆA

15. travnja, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

Činilo se – do zadnje statističke etape – da odaziv birača (na prvim hrvatskim izborima za europski parlament) ne će prijeći četrnaest-petnaest posto, ali dostigao je na kraju slavnih dvadeset-dvadeset jedan posto, što je visokim dužnosnicima pružilo priliku da ga optimistički proglase „slabim“, umjesto realistički „vrlo slabim“. U svakom slučaju, pokazalo se da uvjerljivu većinu hrvatskih građana za europske izbore solidno boli đon. A i zašto bi se s njima opterećivali? Zato da dvanaest likova, koji im u životu ne znače ništa, osvoje lukrativnu inozemnu sinekuru? Mnogi u tom vicu na vlastiti račun predvidljivo nisu htjeli sudjelovati.

BORCI ZA SEBE

Zoran Milanović i njegovi ljudi iz Vlade upuštaju se sad u ritualna čestitanja protivnicima kombinirana s vidljivim žalopojkama nad vlastitom sudbinom, u analize i objašnjenja, ali pošteno bi nastupili da građanima jednostavno poruče – između redaka, dakako – kako su ti izbori u stvarnosti marginalan politički fenomen, koji se zbog općih okolnosti ne može izbjeći, premda mu je značenje vrlo ograničeno. U svakom slučaju, oni nisu nikakav značajan indikator za unutarnje odnose snaga, iako ih je Karamarko odmah trijumfalistički proglasio prvim korakom u velikome povratku HDZ-a na vlast. Šest mandata koje je HDZ-u i društvu uglavnom donijela pravašica Ruža Tomašić – gospođa Xenophobia glavom – njemu su nesumnjivo legli kao jutarnja rakija mamurnome. U stranci i izvan nje suočava se sa snažnim sumnjama u vlastite liderske sposobnosti, i hitno mu je potreban nekakav uspjeh koji će ga održati u sedlu. Ishod europskih izbora doživljava, u tom smislu, kao psihološku slamku spasa.

Odaziv na te izbore bio je gotovo nikakav i zato što se još uvijek ne vidi ima li europarlamentarizam nekakav drugi smisao osim skupštinarsko-formalističkoga, i što taj kolektiv dobrih ljudi u Bruxellesu zapravo radi. Njemački RTL odlučio se nedavno s gospođama i gospodom parlamentarcima bodljikavo poigrati. Objavio je njihova mjesečna primanja (preko četrnaest tisuća eura, s terenskim dodacima), potom ih snimio kako se ujutro u parlamentu čoporativno upisuju u knjigu dolazaka na posao (radi podizanja dnevnice), i zatim s koferima panično hitaju na aerodrom, da ne zakasne na zrakoplov koji će ih prebaciti na neku atraktivniju destinaciju. Emisija je odjeknula kao snažan faktor kompromitacije europarlamentarizma kakvog danas poznajemo. Zorno se pokazalo da su delegirani borci za narodna prava u prvome redu borci za sebe.

PORUKA MILANOVIĆU

Nejasan smisao europarlamentarizma u Hrvatskoj se nadovezao i na opći zamor političkom scenom. Malo je toga u djelovanju SDP-a, HDZ-a i njihovih satelita, što bi građane danas moglo motivirati na poseban volonterski angažman u politici. Dakako, podatak da je SDP izgubio u trinaest županija, uz njih i u inozemstvu, može se – bez obzira na mizeran odaziv – protumačiti kao poruka Milanoviću i Vesni Pusić da njihova apstraktna, sadržaja lišena retorika kod građana više ne prolazi. Osim toga, SDP-a je očito koštao stupidan euro-nastup Ingrid Antičević-Marinović („pipl mast trast as“), kao i besmislena naknadna apologija Zorana Milanovića („Znam da Ingrid Antičević-Marinović bolje govori engleski nego što ga čita“). Na drugoj strani, populacija desnih ekstremista razvila je mnogo snažniji motiv od građanske za sudjelovanje na izborima. Računajući na iznimno malu zainteresiranost ljudi za te izbore, u organiziranome forsiranju madame Xenophobie i društva uočili su mogućnost da građanima nametnu svoju volju makar na vanjskom terenu, kad na unutarnjem već ne mogu.

Ako su izbori za SDP blago upozorenje, propast gorljive ambicije da uđe u europski parlament iznimno je indikativna za status Ivana Jakovčića. Vidi se da je čovjek na neki način pročitan. Dok su mu usta puna Europe, u Istri ostvaruje mamutske zarade na prenamjeni zemljišta. Razvija se opći dojam da je pod njegovom upravom IDS postao istarski HDZ. Na aktualnoj epizodi s europskim parlamentom Jakovčićev blef počinje gubiti snagu. On svakako plaća i cijenu afere s Veljkom Ostojićem, oko providne manipulacije prostorom na kojoj je demisionirani ministar turizma ugrabio dvadeset četiri milijuna kuna. Demonstrirana kohezija šovinističke desnice, i prelazak Jakovčića u silaznu putanju, mogu se usvojiti kao zanimljivije značajke proteklih europskih izbora. Uz očekivanu potvrdu nezainteresiranosti većine građana, dakako.