Piše: Janko Bučar
Na kavi s Vladimirom Tadejom i Silviom Jesenkovićem kojeg sam pozvao radi suradnje na objavljivanju knjige “Anegdota o Antunu Gustavu Matošu” razgovarali smo o prošlim vremenima i ljudima, ali se nikako nismo mogli sjetiti jednog imena iz filmske industrije.
Na to će Silvio Jesenković:
– Ja slabo pamtim imena. ali lica jako dobro.
Na to rečem:
– Ja pak lako pamtim imena, ali lica ne baš, posebice, ako nekoga nisam dugo vidio. Tako primjerice ne sjećam se vas, jer vas nikad nisam vidio.
Kad je došla Gordana upitati što želim popiti, malo sam se skanjao oko narudžbe, kako bih izvalio nešto novog. Silvio me znatiželjno promatrao, pa rečem:
– Strpite se malo. Novoupoznati gospodin me promatra, pa imam tremu pri naručivanju, ali dajte mi bijelu kavu, ali sa obojenim mlijekom.
Kad sam popio bijelu kavu u šalicu sam nalio vodu, pa pozovem konobaricu i rečem joj:
– Ovo je prava bijela kava, a ne ona vaša. Samo bih zamolio malo obojenog, po mogućnosti crnog mlijeka.
Pri plaćanju kava, za račun od 31 kune izvadio sam zadnjih 30 kuna s riječima:
– Dečki će pomoći s jednom kunom.
– Onom za koju je prodan Jadran film – dobaci Vladimir Tadej.
Gordani sam pri prolazu ubacio u ruku sav sitan novac koji sam nosio u plastičnoj vrećici, radi one jedne kune duga, a ona reče:
– I to je novac!
– Tako je i to najveći koji mi je ostao – uzvratim.
U povratku Gordane nakon toga, pružim ruku kao prosjak prema njoj:
– Molim Vas, udijelite nešto krupnog kapitala!
Vladimir Tadej je ispričao anegdotu o gledanju špice filma Bakonja fra Brne, te ponovi kako su svi umrli, osim njega. Na to primijetim prema Silviju Jesenkoviću:
– Dobro je da nas dva nismo sudjelovali u tome.
Silviju Jesenkoviću darovao sam knjigu Anegdote i misli Antuna Gustava Matoša, a u posvetu napišem:
– Novopoštovanom gospodinu Silviju Jesenkoviću sa željama za puno proljeća i ljeta, bez jeseni i zime, te puno zdravih kapljica, ali ne previše, tako da i za mene ostane poneka. Zagreb, 9. svibnja 2014.
Na studijskom putovanju u Slovačku jedan putnik ispričao je sljedeći vic:
Doktor došao u vizitu da obiđe pacijenta bez zuba, s krvavim tuferima u ustima, koji leži na krevetu poslije uspješne operacije tumora grla. Dok mu je pregledao karton pacijent ga upita:
– Doktore, hofete li malo ljefnjaka, uvmite, svobodno!”
Gleda doktor lješnjake, odmah mu slina krenula na usta. Konta on, badava je badava, ne mogavši im odoljeti uze ih i počne jesti. Dok je pregledavao nalaze i popunjavao karton doktor pojede sve lješnjake. Nešto mu bi sumnjivo pa upita pacijenta:
– Recite mi, zašto vam rodbina donosi lješnjake kada nemate zuba? Trebali su vam donjeti nešto mekše da možete lakše jesti. Preporučio sam im da vam donesu čokoladu jer se ona lako topi u ustima.
– I jefu mi donjeli fokoladu, ali s ljefnjacima! Fokoldau sam poeo, a ljefnace sam sfremao za Vas, doktore!
Na to će jedan o putnika:
– Vic je užasan!
– Ali su lješnajci odlični – dobacim.
Na kavi s Marijanom Majstorovićem u Ritmu grada, pokažem Marijanu pogled ljude s visine i upitam:
– Je li ti ljudi odavle ne izgledaju kao mravi?
– Više ako bumbari – odgovori Majstorović.
– E vidiš nismo dovoljno visoko kao ovi na vlasti. Njima izgledamo kao mravi, pa nas gaze gdje stignu – odgovorim.
U domaćem kafiću Le petit sreo sam Dražena Stjepandića i pozvao ga za stol da sjednemo. Kad je došla konobarica rečem joj:
– Imam vam za reći jednu tajnu!
– Može, baš me zanima.
– Ali samo ako i kad mi donesete jedan kapučino.
Kad je donijela upita me:
– A tajna?
– Tajna je sada javna. Nemam čime platiti – uzvratim, pa smijući se nastavim:
– I još jedna. Danas je Vladimiru Tadeju rođendan.
– A nisam mu ništa kupila – požali se konobarica.
– Samo ga počastite s kavom – uzvratim, kao i mene sada. 
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.