ANEGDOTE O JANKU BUČARU

KOMUNISTI SU SADA KAPITALISTI, FEUDALCI I ROBOVLASNICI

2. listopada, 2014.

Piše: Janko Bučar

Kupujući u jednoj trgovini dva kruha u posebnoj ponudi na sniženju, a nazvani su Baguette rustique, rekao sam prodavačici:

– Molim Vas ova dva kruha s primitivnim nazivom na vrhu! Bilo bi dobro da je napisano i na turskom jeziku, pa možda i indonezijskom, i možda polinezijskom! Recite vlasniku ili onome tko je tako nazvao kruh da je primitivac.

– To vam je zagorski jezik – odgovori prodavačica, i začepi mi gubec, iako nisam Matija.

Vladi Šimencu u telefonskom razgovoru rečem sljedeći aforizam:

– Komunisti su se pretvorili u sebi omrznute kapitaliste, a nekima čak i u omiljene feudalce.

Prokomentirao je riječima:

– Daj proširi malo, ne samo feudalce, već i robovlasnike!

Kupujući na predstavljanju hrvatskih proizvoda na glavnom zagrebačkom trgu Josipa bana Jelačića knjigu Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. nakon pozdrava rečem prodavaču:

– Molim Vas, dajte mi ovu knjigu o fašističkim zločinima!

– A ovo Partizanska i komunistička…

– Da, najveća fašistička – odbrusim.

 Pri predaji knjige prodavač me upita:

– Hoćete li vrećicu?

– Ne hvala. Oni su napunili i jame i vreće!

Na kavi s Branimirom Pelcom na Dolcu u Simpi, dođe konobarica i upita;

– Što želite popiti?

– Dajte meni dva decilitra mineralne vode – naruči Pelc.

– A vi? – upita me konobarica.

– A ja bih rado decilitar kapučina – rečem.

– Ovo još nisam čula – prokomentira narudžbu smijući se konobarica.

– A kako biste i čuli, kada sam to upravo prvi puta izvalio – uzvratim.

Pri razgledavanju voća i povrća na tržnici Dolac, dođemo i do štanda gdje nas pozdravi prodavačica, pa ju upitam:

– A gdje su Vam sada jabuke?

– Evo dobile su novi dom na drugoj strani.

– A ovo su velike i lijepe šljive. Skoro kao jabuke – primijetim, pa uzmem jednu i prinesem je prema prodavačici, riječima:

– Možemo li vidjeti kako Vam stoji šljiva ispod oka?

– Imala sam ja već i to – uzvrati prodavačica.

– Onda je najbolje da se bavite samo prodajom jabuka – uzvratim.

U kupnji tri kilograma banana i tri kilograma mandarina za deset kuna svakih, zamolio sam prodavačicu da mi stavi kupljeno voće spakirano u plastične vrećice u moju platnenu vrećicu, koju sam podigao iznad štanda i voća. Kako je teško stavljala, reče mi:

– Slabo dižete!

– Kad mi se dolje diže – uzvratim.

U šetnji glavnim zagrebačkim trgom bana Josipa Jelačića u majici s natpisom Diploma – počasni doktor znanosti za sva alkoholna pića, od vina, piva, preko konjaka, viskija, tekile do nepoznatih pića, naiđem na Andreju Bosak, koju duže nisam vidio. Upitam Andreu:

– I kako ste? Dugo Vas nisam vidio!

– Loše, bila sam bolesna – odgovori Andrea Bosak.

– Onda ste dobro – uzvratim.

– A kako ste vi? – upita me Andrea.

– Osjećam se tako blesavo s ovom diplomom – odgovorim pokazujući na natpis na prsima.

– A zašto? – nastavi Andrea.

– Pa, zato jer sam jedini s krivotvorenom diplomom – zaključim.

Na kavi s Damirom Bradarićem i Antom Matićem, pri plaćanju izvadio sam veliku plastičnu vrećicu i iz nje počeo vaditi kovanice. Konobarica Mihaela Kelečić mi reče:

– Molim vas, samo mi nemojte davati ove žute!

– Pa nisam lud. Vam ću dati samo srebrnjake, a zlato čuvam za sebe!

Na Jakuševačkom sajmu jedan od prodavača nakon što mi je prodao desetak CD-a, počne izvikivati pri mojem plaćanju:

– Nitko ne će ništa uzeti. Uzmite ljudi! Zašto nitko ništa ne uzima?

Na to mu dobacim:

– Nitko neće ništa uzeti. Samo ste vi meni uzeli 20 kuna.

Na kavi s Dragutinom Trumbetašem porazgovarali smo i oko sufinanciranja knjiga i primanja u Društvo hrvatskih književnika. Žaleći se na stanje i odlučivanje o sufinanciranju i primanju u članstvo, Trumbetaš me u jednom trenutku upita:

– Pa, dobro tko na kraju odlučuje?

– Mito i korupcija – odgovorim.

Kad je došla konobarica upita nas:

– Što želite popiti:

– Ja bih nescaffe – reče Trumbetaš.

– A ja bih kapučino s…

– Sa čime?- upita pomalo nervozna konobarica.

– Pa s onim što ide uz njega ili u njega, voda, kava, mlijeko…

Kad mi je Dragutin Trumbetaš ispričao kako je pisao pismo njemačkom nobelovcu Heinrichu Böllu za pomoć u zaustavljanju progona ljudi zbog slobode mišljenja od strane komunista u bivšoj tvorovini, Heinrich Böll je poslao pismo na hrvatski PEN centar, pa mi Trumbetaš reče:

– Pismo je primila ona lijepa tajnica, a predsjednik PEN-a, Predrag Matvejević  mi je kasnije rekao da nije došlo do njega.

– Ma, ne vjerujte mu došlo je do njega, ali on se veselio vašem zatvaranju i boravku u Staroj Gradiški. Uostalom tako i danas misli, jer brani zločinačku ideologiju i propalu tvorovinu! – odgovorim mu.

Na pogrebu Ivana Lekića, tate prijatelja Milana Lekića stajao sam s Josipom Minksom pored jednog groba za vrijeme tijeka pogrebne ceremonije. Josip  mi reče, pokazujući na grob:

– Ovdje bi bilo dobro sjesti!

– Točno. Puno bolje nego leći – uzvratim.

Suzana Jovanović me zamolila da joj pripremim dogovor s Otom  Reisingerom zbog razgovora za Obiteljski radio Ivanić. Pošalje mu nekoliko poruka na mobitel ali nisam dva dana uopće odgovarao. Treći dan joj pošaljem poruku o dogovorenom sastanku u kavani Dubrovnik. Suzana se složi, a tada  joj pošaljem poruku:

– Vidite, iako sam spor, ipak sam dostižan.

Čestitajući Jagodi Marinković, prijateljici s Facebooka rođendan, napišem sljedeće riječi:

– Draga Jagoda, sve najbolje povodom rođendana. U nedostatku Vas idem si po jagode.

Facebook prijatelj Božidar Ptičar na grupi “Istina o kojoj se u Hrvatskoj šuti” napiše sljedeće:

– HRVATI – čudan smo mi narod. Gledam jučer reportaže iz Marijanskih Svetišta, došla masa katolika u tolikom broju da mi kanula suza na oko. Pak sam se baš nekak uzrujal pa sam izašel van na zrak i zamislil. Nije prošlo ni par minuta i rasplakal sam se kad sam se setil da masu njih je glasalo za komuniste tj. ateiste koji vrijeđaju našu Majku Crkvu da slučajni ministar Matić kardinala Bozanića uspoređuje s Miloševićem itd. Pa sestre i braćo moja kaj smo stvarno guske vu magli, jel bumo kad došli pameti. Pak danas Vas nebum pozdravil već bum rekel same ovo: Bože prosvetli pamet svima nama

Na to odgovorim:

– Bravo Božidare, svima nama, jer je to učiniti njima uzaludna želja i molitva!

U susretu s Draženom Stjepandićem na kavi u Zagorki, Dražen naruči karlovačko pivo, a Mihaela upita mene:

– A vi?

– Ja bih jedno zagorsko pivo, jer se nalazimo u Zagorki, a uvijek pijem samo domaće, tamo gdje se nalazim.

Na to će Mihaela:

– Te Vaše narudžbe me stave svu izvan sebe.

– Jer vas tako nasmijanu, najviše volim gledat – uzvratim.

Naravno, kako nema zagorskog piva, naručim kapučino, koji je zbog razgovora sa Stjepandićem o mojim pustolovinama po Japanu, ostao stajati. U jednom trenutku nazove me Ivan Palatinuš, s kojim sam se dogovorio posjetiti Ota Reisinegra, radi sudjelovanja na natječaju političke karikature: Milan Bandić i njegova gradska uprava. Kako sam dogovorio susret za pet  minuta, obratim se prema Mihaeli:

– Mihaela, moram ići, želite li Vi popiti moju kavu?

– Tko će to piti. Tko zna što ste vi sve unutra stavili? – reče Mihaela.

– Samo dva šmrklja, koja su mi slučajno, kao šmrkljivcu ispala, ali to inače ne bih napravio zbog sebe, a kamoli zbog vas, Samo zbog njih, da se bolje osjećaju, nego u mojem šmrkljivom nosu – uzvratim.

U razgovoru s Marijanom Galetovićem o radu na knjizi o Winstonu Churchilu, Marijan primijeti:

– Dobro je da pišeš knjigu o njemu koji je stvarao i pisao povijest.

– Ja ga samo malo popravljam i rijetko ispravljam – uzvratim.