IZDVOJENO

ETNOFEST U NEUMU DONOSI PJESME KOJE OSTAJU

26. kolovoza, 2015.

Tomislav Šojat i Jurica Pađen, direktor i umjetnički direktor festivala, mogu biti ponosni na ono što su odabirali i pozivali na festival. Voditeljski par Tea Kuzmanić i Mario Sedmak sjetili su se velikog Arsena. Ovih dana na velikom valu posthumne počasti i Etnofest je odao priznanje nedavno preminulom velikom Arsenu što je publika toplo pozdravila. Nije lako odrediti koje su Arsenove pjesme najbolje, čak ni listu od njih desetak, ali skladba “Dida moj” premijerno izvedena na Etnofestu u Neumu nije zaboravljena

Napisao: Dražen Stjepandić

I 20. jubilarni Etnofest u Neumu je iza nas. Kocenpciran kao retrospektiva onoga što se tradicionalno događalo krajem proteklih dvadeset ljeta, prvog vikenda iza Gospe, pokazao je koliko je taj festival dao značajan broj pjesama našem kolektivnom glazbenom sjećanju. Tomislav Šojat i Jurica Pađen, direktor i umjetnički direktor festivala, mogu biti ponosni na ono što su odabirali i pozivali na festival. Stvorili su festival na kojem se rađaju pjesme koje ostaju.
Zbog izravnog prijenosa na Televiziji Bosne i Hercegovine TVBH 1 festival je počeo desetak minita iza 21 sat puštanjem pjesme Arsena Dedića “Dida moj”. Voditeljski par Tea Kuzmanić i Mario Sedmak sjetili su se velikog Arsena. Ovih dana na velikom valu posthumne počasti i Etnofest je odao priznanje nedavno preminulom velikom Arsenu što je publika toplo pozdravila. Nije lako odrediti koje su Arsenove pjesme najbolje, čak ni listu od njih desetak, ali skladba “Dida moj” premijerno izvedena na Etnofestu u Neumu nije zaboravljena. Po broju emitiranja ide uz bok najslušanijim Arsenovim pjesmama.

Retrospektiva o retrospektivi

Nakon prisjećanja na Arsena, na pozornicu je izašao Mate Bulić i s tradicionalom Trusa u aranžmanu Nikše Bratoša tradicionalno je bio dobro prihvaćen. Za razliku od kumova Škore i Thompsona, kojem je upravo Etnofest u Neumu bio odskočna daska, Mate Bulić se redovito vraća na pozornicu na plaži ispred hotela Zenit, a Trusa sa stihovima “Hercegovci gdje ćemo na prelo” je pokazala da su se neke pjesme primile u sjećanju. Svake godine poslije rata ostajale su pjesme i to je najveća vrijednost Etnofesta u Neumu. Hitovi nisu nevažni, nisu za htiti, ali još je važnije postizati pjesme koje traju. Ovaj tekst je retrospektiva o retrospektivi Etnofesta u Neumu.
Dundo i njegovi momci iz “Tria Gušt” redovito dolaze u na Etnofest u Neumu. Njihova najpoznatija pjesma “Sveti Vane iz grada Trogira”, odnosno službeno “Šveti Ivan afrički” izvedena je prvo na ovom festivalu. Prije “Tria Gušt” nastupila je grupa “Dalmatino” s pjesmom “Dvi sestre blizanke” još jednim dalmatinskim šlagerom koji polako postaje evergreen. Oba sastava i obje pjesme mogli bi svrstati u kategoriju kvalitetan splitski đir koji je zaobilazno iz drugog plana stekao status kao najuspješnije pjesme s Splitskog festivala. Otprilike kao mnogi nogometaši koji se u Hajduku nisu uspjeli nametnuti, a u drugim klubovima su postali velika nogometna imena.
U splitsku priču spadaju Meri Cetinić i Neno Belan, premda Meri živi u Zagrebu, a Neno Belan u Rijeci. Pjesme koje su izveli “Na mojemu škoju” i “Bračka balada” više se oslanjaju na izvornu dalmatinsku glazbu, posebice “Bračka balada” koja je postala standard u klapskoj glazbi. Do radijskih postaja, posebice onih uz obalu, došle su preko Etnofesta u Neumu i ostale su do danas.
Uz skladbe na tragu hercegovačkih tradicionala, u izvedbi lokalnih više ili manje poznatih izvođača na Etnofestu uvijek se nađe mjesta za dalmatinske šlagere i šansone. A njih su u proteklih dvadeset godina u Neumu izvodila i najveća estradna imena iz Dalmacije. Uz spomenute Arsena, Meri, Belana, Dunda i “Dalmatino” na Etnofestu u Neumu su nastupali: Mišo Kovač, Severina, Zorica Kondža …
Poseban pravac dalmatinske pisme na Etnofestu je melos Zagore. Na retrospektivnoj večeri zastupali su ga: Dražen Žanko, Siniša Vuco i Matea Picukarić.
Godinama su na Etnofestu nastupali Matija i Jure. Matija Vuica i Jure Popović. Nekad kao Gracia nekad samo kao Matija Vuica. U zadnje dvije godine nije ih bilo. A zašto nisam stigao pitati. Matija i Jure svoj linđo izričaj pridružili su zvukovima zaleđa. Dobro se sjećam jednog skandala s hrvatskom zastavom, danas možda zvuči smiješno, ali nekada, dvije i neke, u izravnom prijenosu na nekadašnjoj Federalnoj televiziji kad je Matija oko struka stavila hrvatsku zastavu to je izazavlao skandal i prekid izravnog prijenosa. Doživljeno je kao agresija na susjednu BIH. Sjećam se koliko sam kolegama iz Sarajeva objašnjavao da to nije zastava druge zemlje na teritoriju BiH nego i Hrvati u BiH, kao jedan od tri konstituivna naroda imaju istu zastavu.
Preko Etnofesta u Neumu su se prelamali politička situacija i političke prilike i neprilike između Hrvatske i BiH. Zbog toga je festival nestao s HRT-a i još se nije vratio. Kod velikog dijela izvođača izgubio je značaj kakav bi imao da se izravno prenosi i na HRT-u. Prava je šteta što se ne prikazuje na obje državne televizije. To bi bila prava dobrosusjedska suradnja.
Premda se sada zbog Neuma i famoznog Pelješkog mosta, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine vode pregovori koji znaju podsjetiti na ona nesretnija vremena, na Etnofest se to ne preslikava. Njegov najveći problem je što pada kad i završnica Sarajevo Film Festivala, pa onda to zna utjecati na termine.
Inače, od Bosne u glazbenom smislu Etnofest nije uzimao mnogo, ostajao je u Zahumlju i kod tog glazbenog izričaja, ako izuzmemo Matu Bulića, uglavnom zastupanog preko lokalnih, manje poznatih imena koja se svaki put dobro potrude. Nastupaju u narodnim nošnjama, zaigraju kolo.

Ana Rucner i Vlado Kalamber

Slavoniju godinama u Neumu predstavlja Dario Plevnik. Redovito je s njim u Neumu boravi i njegova životna pratilja Darija. Zajedno s Ellom Dario Plevnik je na retrospektivi izveo “Široke duše”. Premda su se trudili da uvijek bude predstavnika tamburaške glazbe i slavonskog melosa Etnofest se ne može pohvaliti s većim brojem pjesama te vrste koje su ostale. A dolazili su Kićo, Škoro, “Slavonske lole”, Zlatni dukati, Viktorija Kulušić-Đenka, “Najbolji hrvatski tamburaši”… Slavoniju su sa sebi svojstvenim izričajem predstavljali Dado Topić, Zlatko Pejaković, Shorty… Ipak, Etnofest u Neumu čeka pravu slavonsku pjesmu.
Po meni najimpresivniji nastup na ovogodišnjem 20. jubilarnom Etnofestu u Neumu imali su Ana Rucner i Vlado Kalember. Zaista ih je bilo divno vidjeti kako u duetu pjevaju “Ljubio bih nemam koga” , skladbu kojoj je Vlado Kalember napisao s tekstopiscem Željkom Pavičićem, dok aranžman potpisuje Hrvoje Grčević. Kod publike su bili među najtoplije primljenim izvođačima što ne čudi jer su to oni trenuci kad vam publika povjeruje. Privatna situacija se poklopila s pjesmom i trenutkom izvedbe. Inače, Ana i Vlado su kao i ranijih godina Ana i Vlado zajedno sa sinom odsjeli u istom apartmanu.
Etnofest u Neumu je za Anu i Vladu kućni festival, dolaze godinama, još u vrijeme dok Ana Rucner nije bila velika zvijezda kao danas, imala je posebne show programe. Tako da je Ana Rucner također jedan od uspjeha Etnofesta u Neumu. Upravo gledajći je na pozornici na plaži ispred hotela Zenit iznenađen kako dobro pjeva pomislio sam da bi Ana Rucner mogla biti odlično rješenje za hrvatske neuspjehe na Eurosongu. Još u kombinaciji s “2Cellos”. Zajedno sviraju na tri čela, a onda Ana Rucner još zapjeva neku pjesmu Hrvoja Stupara. Ukratko ludilo.
Ana Rucner i Vlado Kalember su zagrebački dio posebne glazbene sekte koja zapravo čini Etnofest u Neumu. Jura i Tomica svake godine u Neum dovedu i nekolicinu nas iz Zagreba. Stalni je scenograf Ivica Propadalo, voditelj Mario Sedmak, Mi kolor firma zadužena za razglas i rasvjetu. Brojnim zagrebačkim pjevačima kao što su: Kruška, Mladen Burnač, Đuka Čaić, Srebrna krila, Novi fosili… Etnofest u Neumu je jedini festival gdje njihov glazbeni stil ne narušava regionalni glazbeni koncept.

Tri naranče

Zagrebačkom dijelu se pridružuju splitsko-dalmatinski, domaći hercegovački i poseban istarski dio te estradne sekte. Dolazili su Alen Vitasović, “Gustafi”, Mazzola bend… Ove godine bio je samo Livio Morosin, jedini izvođač koji je nastupio na svih dvadeset Etnofesta u Neumu. Kao što je red prije nego što je izveo pjesmu “More dimboko” uručena mu je umjetnička slika.
Kako smo u preuređenom Grnad hotelu Neum bili soba do sobe, pošto smo se sreli pitao sam Livija zašto nije izveo “Tri naranče” također pjesmu koja je javnosti prvo predstavljena u Neumu. Taj sada etno klasik je jedna od najpoznatijih pjesma kako Etnofesta u Neumu tako i samog velikog Livija Morosina.
– Ljudi skojima sam snimio i izveo “Tri naranče” nisu više živi, a nisam htio bez njih-rekao mi je Livio Morosin.
Jedna od boljih odlika Etnofesta u Neumu je druženje nakon festivala u na restoranskoj terasi hotela Zenit. Tu ta posebna estradna sekta koji je festival održala svih tih proteklih ljeta zasjedne do zore. Ove godine dominirala je Alka Vujica. Pjevala je pjesme Đonija Štulića. Po običaju popili su se potoci vina.
Sjedio sam za susjednim stolom i u razgovoru sa direktorom Tomicom Šojatom dotakli smo se Thompsona. Rekao sam da je u suterenskom prostoru koji sada koristim živjela jedna od Thompsonovih djevojaka, još u vrijeme kad ga nisu slušali ni Kuprešaci, obećavao joj je da će je oženiti i da će imati petero djece. Onda je Thompson na Etnofestu izveo “Moj Ivane pobratime mio”, krenulo ga je, počeli su ga slušati Kuprešaci, krenuli su koncerti u dijaspori. Onda je ponovno u Neumu izveo “ Vjetre s Dinare”. Krenulo je Thompsona, ostavio je i podstanarku iz moje ulice i nikad se više nije vratio u Neum.
-Uopće nam se nikad nije javio ni na telefon kad smo ga zvali-rekao mi je Tomica Šojat.
Šteta, ali i bez Thompsona bila je to još jedna prekrasna noć u Neumu. Vatromet nakon posljednje pjesme stopio se sa zvijezdama koje su padale po magistrali. Tako naime izgledaju upaljeni farovi na magistrali kad se pogledaju odozdo iz Neuma. Prvi put kad sam u noći ugledao aute na cesti iznad Neuma pomislio sam da padaju zvijezde.
Svaki put sam kad sam na Etnofestu u Neumu poželim da naš portal ustraje do slijedećeg Neuma i zasad mi se želja redovito ispunjavala. Medijski pokrovitelji bili smo po peti put zaredom. Ne bih imao ništa protiv da se to dogodi još dvadesetak puta, pa da za dvadesetak godina opet pišem retrospektivno o retrospektivi.T