MRAČNA PROŠLOST DUŠEVNIH BOLNICA

MRAČNA PROŠLOST DUŠEVNIH BOLNICA

5. lipnja, 2014.

 

 

prozac-580x362

Dan duševnih bolesnika obilježava se 6. lipnja

 

Napisala: Cecilija Glavina/ www.istrazime.com

Dana 6. lipnja 2014. obilježava se Dan duševnih bolesnika. Povodom toga dana prenosimo tekst Portala www.istrazime.com  koji govori o strahotama koje su kroz povijest prolazili bolesnici s duševnim smetnjama smješteni u azile koji su podsjećali na nešto što se uopće ne može ni zamisliti da je moguće za da su u prošlosti postojali. Premda je danas situacija znatno bolja u Ustanovama gdje se liječe duševni bolesnici ona je daleko od onoga kakva bi trebala biti. Ima previše primjera koji govore o strahotama kroz koje oni i danas prolaze.

Zatvaranje mentalno bolesnih ljudi ozbiljno je započelo u 15. i 16. stoljeću. Azili su nastali u europskim samostanima. To su bile prve institucije, namijenjene na prvom mjestu osobama s psihološkim poremećajima. Služile su kao skladišta za ljude, a ne mjesta liječenja. Društvo je udaljavalo ove bolesnike iz svoje sredine, jer tadašnja znanost nije mogla shvatiti bit mentalnih bolesti. Stoga se na ovaj, duboko paradoksalan društveni akt, koji u sebi sadrži agresivnost i nasilje, nastojalo obraniti i onemogućiti ove bolesnike u remećenju ritma društva. Udaljavajući ovu «nepoželjnu skupinu» iz svoje sredine, društvo je automatski mentalnim bolesnicima negiralo i bilo kakvu mogućnost oporavka. Svaki pokušaj njihove eventualne obrane unaprijed bi proglasili znakom mentalne bolesti pa se time mentalnim bolesnicima ukidala i svaka nada oslobođenja i promjene statusa. Azili su se punili ljudima, sve dok prenapučenost, buka i nehigijenski uvjeti života nisu značajno povećali probleme koje su zapravo trebali ublažiti.  Stanovnici azila često su bili u lancima, a dobivali su i batine. Neki su bili desetljećima okovani u lance.

AZIL SVETE MARIJE OD BETLEHEMA ILI BEDLAM

Azil Svete Marije od Betlehema najstarija je bolnica za psihološke poremećaje na svijetu, otvorena je 1547. godine u Londonu. Samostan Sv. Marije od Betlehema osnovan je 1243.godine u ulici Bishopsgate (na mjestu današnje stanice Liverpool Street). U njemu su i 1403. godine bila smještena četiri mentalno bolesna muškarca. To je bila kraljevska bolnica, ali 1547. Henrik VIII. predao ga je u nadležnost gradu Londonu kako bi postao bolnica namijenjena isključivo držanju mentalno oboljelih. Uvjeti u azilu Betlehem bili su bijedni. Tijekom godina riječ «bedlam», skraćenica i popularno ime za ovu bolnicu postala je riječ za opis mjesta ili prizora velikog meteža i zbrke. Početkom 16.stoljeća Bedlam je imao 31 pacijenta. Nasilni pacijenti bili su vezani i prikovani za zid ili pod. Nekim pacijentima bilo je dozvoljeno da odu i prosjače te su postali poznati kao Bedlamski prosjaci. Navodi se da je 1598. inspekcija zatekla nemar u bolnici Bedlam, osobito po pitanju higijenskih uvjeta. U tom trenutku bilo je 20 pacijenata u bolnici, a jedan pacijent tu je boravio više od 25 godina. Bedlam je 1675. godine premješten u novu zgradu u Moorfields, van gradskih zidina. Na kraju je Betlehem postao jedna od velikih londonskih turističkih atrakcija, do 18. stoljeća konkurirajući i Westminterskoj opatiji i Toweru. Čak i u 19. stoljeću promatranje nasilnih pacijenata i njihova čudnog ponašanja bilo je smatrano zabavom i za Bedlam su se prodavale ulaznice.  Tu su nesretnici, okovani u lance, bili smješteni između vanjskih i unutarnjih zidova azila, često bičevani i ostavljeni u nehigijenskim uvjetima. Tu bi ih dame i gospoda, pripadnici više klase, dolazili razgledavati tijekom poslijepodnevnih šetnji. Posjetiteljima je bilo dozvoljeno da ponesu duge štapove kojima su mogli gurati i razdraživati bolesnike. Za tu zabavu plaćalo se jedan penny, a svakog prvog utorka u mjesecu ulaz je bio besplatan.

OSTALI EUROPSKI AZILI

Na sličan način kao u bolnici Sv. Marije od Betlehema, u Tornju su luđaka, sagrađenom u Beču 1784. pacijenti bili zatočeni u prostoru između unutarnjih pravokutnih soba i vanjskih zidova, gdje su ih prolaznici mogli promatrati. Uključivanje poremećenog psihičkog ponašanja u područje medicine i bolnica nije nužno značilo i humaniji i učinkovitiji pristup. Philippe Pinel (1745-1826) smatra se glavnom osobom u pokretu za humano postupanje s onima u azilu. Dok je bjesnila Francuska revolucija, 1793. godine povjereno mu je upravljanje velikim pariškim azilom poznatim pod nazivom La Bicetre. Povjesničar je ovako opisao uvjete u toj bolnici:

«Pacijenti su bili prikovani na zidove svojih ćelija željeznim ogrlicama, koje su ih držale prislonjenima uza zid i omogućavale malo kretnji..u pravilu nisu mogli po noći leći na pod.. vrlo često oko struka pacijenta je bio željezni obruč, a k tome…lanci i na rukama i na nogama… ovi lanci su bili dovoljno dugi tako da se pacijent može hraniti iz zdjele, a hrana je obično bila kašasta, kruh natopljen slanom juhom. Budući da se o prehrani malo znalo, načinu prehrane pacijenata nije se poklanjala pažnja. Njih se smatralo životinjama… koje ne mare za to je li hrana dobra ili loša.»

SKIDANJE LANACA

Humanitarni reformistički pokret započeo je u 18.stoljeću. U Parizu je Pinelu bilo dozvoljeno skinuti lance sa stanovnika azila La Bicetre i postupati s njima kao s bolesnim osobama, a ne kao sa zvijerima. Stanovništvo Pariza čudilo se da se većina tih nesretnika, zahvaljujući ljubaznosti i većoj slobodi, počelo bolje osjećati. Mnogi koji su bili potpuno neobuzdani smirili su se i s njima se moglo puno lakše postupati. Premda su ih prije smatrali opasnima, šetali su bolnicom i dvorištem bez ikakve namjere da prave nered ili nekome naškode. Njihove tamnice zamijenile su svijetle i zračne sobe. Neki koji su godinama bili zatočeni uskoro su ozdravili i na kraju bili otpušteni iz bolnice. Neki su se čak mogli ponovo uključiti u društvo. Oslobađanje pacijenata iz okova nije bila jedina humanitarna reforma koju je Pinel uveo. U skladu s načelom jednakosti nove francuske Republike, vjerovao je da su duševni bolesnici, o kojima je skrbio, zapravo normalni ljudi kojima treba prići s razumijevanjem i suosjećanjem, i s njima, kao osobama, postupati dostojanstveno. Ovdje treba dodati da Pinel nije bio savršen uzor prosvjetiteljstva i načela jednakosti u postupanju s duševnim bolesnicima, bez obzira na sve dobro što je za njih učinio. Humaniji tretman namijenio je višim klasama; pacijenti niže klase još su uvijek bili izloženi teroru i prisili kao načinima kontrole, što je rječit komentar o dvoličnosti u doba rađanja nove vlasti. Nakon Pinelova revolucionarnog rada u La Bicetre, bolnice koje su osnovane u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama bile su za to doba razmjerno male i uzdržavane iz privatnih izvora. Reformističke pokrete kasnije su predvodili kveker William Tuke u Engleskoj i Dorothea Dix u Americi.

Zgrožen uvjetima u azilu York u Engleskoj, istaknuti trgovac i kveker William Tuke (1732-1822) predložio je Društvu prijatelja (Society of Friends) da osnuju svoju vlastitu instituciju. Ustanova za duševne bolesti York bila je osnovana na državnom zemljištu 1796. duševno bolesnima nudila je tiho, vjersko ozračje za život, rad i odmor. Prva bolnica za duševno oboljele u Sjedinjenim Američkim državama osnovana je 1773. godine u Williamsburgu, Virginia. Kasnije su u Sjedinjenim Američkim Državama duševne bolnice postupno zamijenile azile. Sredinom 1950-ih godina više od milijun ljudi boravilo je u državnim, lokalnim, veteranskim ili privatnim institucijama. Funkcija duševnih bolnica je liječenje, a ne samo smještaj ljudi. Ipak, zbog velikog broja bolničke populacije, a premalo zdravstvenog osoblja, mnogim pojedincima nije posvećeno dovoljno pažnje. Čak i u današnje vrijeme, u nešto boljim uvjetima, događa se da je tijekom vikenda jedan psihijatar odgovoran za nekoliko stotina ljudi (Rathus, 2001).

U kolovozu 2013. Daily Mail je  objavio da su pronađene tisuće kostura na gradilištu stanice Liverpool Street u Engleskoj, za koje se smatra da pripadaju bivšim pacijentima bolnice Sv. Marije od Betlehema. Na tom mjestu prije je bilo groblje Betlehemske bolnice, koje je staro 500 godina te su se tu pokapali siromasi i pacijenti iz azila. Identitet većine tijela nikada neće biti otkriven zbog nedostatka grobnih evidencija. Bolnica Svete Marije od Betlehema sada pripada fondaciji koja se bavi humanitarnim radom i tu se liječe ovisnici i djeca sa psihološkim poremećajima. Usprkos tome što je imala strašnu prošlost, ova bolnica uspjela se pretvoriti u nešto dobro i humanitarno te pomoći mnogim ljudima.

PSIHIJATRIJA U HRVATSKOJ

Povijest hrvatske psihijatrije počinje osnivanjem i izgradnjom Psihijatrijske bolnice Vrapče. Ona je izgrađena u Zagrebu krajem 19. stoljeća (tada nazvana Zavod za umobolne Stenjevec). Gradnja je započela je 1877., a završena je za dvije godine. Prvi bolesnici u nju se premjestili 15. i 16. studenoga  1879.  iz 13. ludničkog razdjela Opće bolnice Braće milosrdne u Zagrebu. Bolnica je prvotno bila namijenjena za oko 300 bolesnika, ali je taj broj premašen te se izvršila dogradnja i proširenje. Bolnica 1932.  osniva u neposrednoj blizini, u Jankomiru stacionar za 130 kroničnih duševnih bolesnika. Sada  psihijatrijska bolnica Vrapče raspolaže s približno 850 psihijatrijskih kreveta.

U Pakracu je 1905. osnovana psihijatrijska bolnica s otprilike 100 kreveta. Nakon nekog vremena, točnije sedamdesetih godina 20. stoljeća postaje dio Opće bolnice u Pakracu. U rujnu  1991. bolesnici (njih otprilike 250) su evakuirani iz bolnice opasnosti od stradanja u ratnim razaranjima. Nakon završetka rata bolesnici se u nju nisu vraćali, te se ne planira njena obnova. Godine 1934. u dvorcu u Popovači  dr.Ivan Barbot osniva psihijatrijsku bolnicu koja danas nosi njegovo ime. Ta bolnica danas raspolaže s oko 650 kreveta.

U Zemuniku Donjem kod Zadra 1938.  otvoren je psihijatrijski odjel kapaciteta 80 kreveta koji je bio depadansa šibenske psihijatrije. Kasnije se odjel pripaja općoj bolnici u Zadru, a na kraju egzistira kao samostalna psihijatrijska bolnica s otprilike 250 psihijatrijskih kreveta. Bolnica je zatvorena  1991.  zbog ratnih operacija.

Godine 1955.  osnovane su na otocima Rabu i Ugljanu, u napuštenim vojarnama i barakama psihijatrijske bolnice koje i dan danas postoje. U svakoj od tih bolnica danas se nalazi oko 450 bolesnika.

Depadansa za kronične psihijatrijske bolesnike Psihijatrijske bolnice Vrapče u  Jankomiru 1958. postaje samostalna psihijatrijska bolnica Jankomir (danas Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan) koja ima približno 500 kreveta. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Dario
    #1 Dario 9 lipnja, 2014, 14:46

    Dobro je da se zna za ovo

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Guest
    #2 Guest 7 lipnja, 2014, 02:05

    Prekrasan tekst koji govori o stigmatizaciji duševnih bolesnika. Ni danas nije situacija puno bolja.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Krešimir
    #3 Krešimir 5 lipnja, 2014, 16:43

    Baš me zanima kako bi to prokomentirao ministar zdravlja Rajko Ostojić i njegova žena šefica jednog odjelau Vrapču

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Lovro
    #4 Lovro 5 lipnja, 2014, 16:31

    tajodjel na Vrapču treba ukinuti. Sa mnom je bio jedan tip koji je u Remetincu odležao dvije godine i sedan mjeseci zbog krađe kosilica po vikendicama koje je prodavao na Jakuševcu kako bi mogao prehraniti svoju obitelj. On tvrdi da je situacija u Vrapču gora nego u Remetincu

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Martin
    #5 Martin 5 lipnja, 2014, 16:27

    bi sam na jesinici U Vrapču i sve je točnno. na tom odjelu je odrastao Slivonja, tako ga naime zovu. Uzima cigarete iz ustiju ostalih bolesnika a nerjetko ga bolničari šamaraju i zatvaruju u sobu dva metra s dva

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Petar Bukovac
    #6 Petar Bukovac 5 lipnja, 2014, 16:06

    Ovaj povijesni prikaz točno pokazuje što su sve prolazili duševni bolesnici kroz povijest. Najviše me je dirnula činjenica da su povlaštena gospoda dolazili sa štapovima i zadirkivali duševne bolesnike kako bi uživali u njihovim patnjama i reakcijama i za to plaćali tri penija. . Taj tekst samo je dio onoga što su sve prolazili. u Srednjem vijeku duševni bolesnic: i bili su spaljivani na lomačama jer je vladalo uvjerenje da su opsjednuti sotonom. Današnja situacija samo je nešto blaža. Primjerice, u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, na takozvanoj Forenzitici i na zatvorenom odjelu jedinice, bolesnici su vezani, kupaju se kolektivno tušem bolničkog tehničara i takvi dolaze do svojih soba gdje ih ponovno vežu ako ispoljavaju neke oblike svoje agresije koja je za osoblje nerazimljivo. Moraju se dizati u 6 sati ujutro i ne smiju biti u sobama do doručka koji je tri sata kasnije. Sretni su ako dobiju pidžamu, šlape ili ogrtač

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code