Neki Mladen Šanteković iz susjednog sela Vukosavljevića, za nedavnog rata, digao u zrak taj spomenik, kojeg su podigli partizani poslije rata žrtvama „ustaškog pokolja“ i tu svake godine 4. studenog dolazili, držali govorancije i odlazili na kraj toga sela u lovački dom i tamo žderali i pili, sve do 1990.
godine. Istina neporeciva je ovo: u jesen 1943. godine, upali su u selo Sibenik četnici, i s domaćim četnolikim spodobama, pokupili ljude, žene i djecu po hrvatskim kućama, odveli u tu vrtaču, koju zovu Zidine i sve ih poklali, kao ovce i janjce
Piše: Ante Matić
Nazove mene rodijak Gojko i kaže da je kod njega došao iz Rijeke ujak Ante i, da dođem kod njega doma, pa ćemo poći na jedno mjesto. Ne otkriva rodijak o čemu se radi, ni koje mjesto, pa ni svrhu puta. Došao sam u njegovu kuću u Sesvetama i tu zatekao Antu Matića, sina pokojnog Mije zvanog Vučić i matere Kate.
I krenuli smo iz Sesveta na taj, za mene, tajnoviti put. Najprije smo svratili na groblje u Sesvetama i zapalili svijeću na grobu nedavno preminule Antine sestre Mare i matere rodijaka Gojka. Odatle smo krenuli prema Velikom Grđevcu i Bjelovaru. Rodijak uključi neku spravicu iznad volana, upisa neko selo, koje je, kako on reče nedaleko od Bjelovara . Kad je to on podesio, oglasi se ženski glas i svako toliko se javi iz tog čuda od tehnike, i govori, krenite lijevo, pa desno, pa 3 kilometra pravo, pa 450 metara ulijevo, pa 700 metara udesno i sve tako kroz neka sela i zaseoke, dok napokon nismo stigli u neku selo Sibenik i tu žena kaže da smo došli na cilj i zašuti. Nikad čuo za to selo, koje nije maleno.
Tu smo zastali kod neke kuće iz koje je izišla postarija žena i Gojko je pita bili nam pokazala , naravno, ako je voljna i zna za grobnicu, koja nije u seoskom groblju. Žena pristade i povede nas dvjesta metara iza te kuće, kroz travurinu, šikaru i pokaza rukom prema brežuljku na kojem je, rečeno ona, srušen spomenik. Tamo blizu srušena spomenika je i grobnica, kaže ona. I reče napuklim glasom pitanje na koje nije dobila odgovor: Koga tražite, živi bili?
U zelenoj vrtači i zapuštenoj ledini, nabasali smo na beton. Žena kaže, da je tu poklano i zakopano 87 ljudi, žena i djece. Ona kaže, da su poklani. Od nje saznasmo tko su poklani i tko ih je poklao.
Betonska ograda dugačka deset metara, široka tri metra, zarasla u travurinu, ogrezla u šiblje i grmlje. Razgrnuli smo nekako travurinu, šiblje i grmlje i shvatili da smo otkrili veliku, masovnu grobnicu. Ante je zapalio svijeću na očevu grobu, kojeg je otkrio nakon 72 godine. Potom smo se uspjeli probiti kroz grmlja i drvlje na brežuljak i naišli na ostatke razorena spomenika.
Priča Nade Farkaš
Žena imenom Nada, prezimenom Farkaš, kaže da je neki Mladen Šanteković iz susjednog sela Vukosavljevića, za nedavnog rata, digao u zrak taj spomenik, kojeg su podigli partizani poslije rata žrtvama „ustaškog pokolja“ i tu svake godine 4. studenog dolazili, držali govorancije i odlazili na kraj toga sela u lovački dom i tamo žderali i pili, sve do 1990. godine.
Godinama su dolazili na masovnu grobnicu „žrtava fašizma“, odavali počast poginulim „drugovima i drugaricama “, koje su „poklali ustaški zlikovci“, držali govore i sve tako, svake godine u usto vrijeme 4. studenog, glumili, glumatali nad grobnicom hrvatskih mučenika i lagali sebi i svijetu. A istina je posve drukčija od njihove strašne laži. Nada Farkaš ispriča grozomornu priču o četničko-partizanskom zločinu i njihovoj službenoj laži.
Istina neporeciva je ovo: u jesen 1943. godine, upali su u selo Sibenik četnici, i s domaćim četnolikim spodobama, pokupili ljude, žene i djecu po hrvatskim kućama, odveli u tu vrtaču, koju zovu Zidine i sve ih poklali, kao ovce i janjce. Nada kaže, da se zemlja u Zidinom nadimala, disala danima iza pokolja, jer su neke polužive nedoklane zakopali. Krv je isticala iz grobnice i tekla niz ledinu, jer je klaonica i grobnica bila na maloj uzvisini. Onda je, nakon tog klanja, došao neki partizan i rekao Kati Matić, koja je nekim čudom ostala živa, da je on stigao pet minuta prije nitko ne bi bio zaklan, pa ni njezin muž Mijo, Antin otac. Kad su Antina oca zaklali četnici nedaleko od njihove kuće, jer su tamo bili doselili iz Borčana godinu dana prije, Ante je imao tri godine, njegov brat Marko zvani Markes samo osam mjeseci.
U toj masovnoj grobnicu su poklani Hrvati iz sela Sibenika. Među njima su dvojica Duvnjaka, Mijo Matić zvani Vučić iz Borčana i Vjekoslav Sliško iz Kongore, i jedan čovjek iz Rakitna, čije ime i prezime nisam doznao.
U tom opustošenu selu iz kojeg su pobjegli svetosavski zlotvori, živi i Nada Farkaš u svojoj starosti i samoći, žena koja nas je počastila kavom i rakijom u svojoj kući i strašnom pričom o pokolju Hrvata 4. studenog 1943. godine i partizanskoj laži poslije rata. Nada je krenula u detalje te stravične priče o pokolju, pa je govorila kako se čuli krici i jaci od kojih se kosa dizala na glavi, podilazila jeza, prolazila tijelom trci i užasan strah. Toliko puta, kaže ona, budila se noću od užasna sna kako i nju kolju.
U pustoši zaboravljenog sela
Dok je ona to pričala, neka me mučnina zahvatila, pa sam izišao iz kuće i zapalio cigaretu, na zrak i da mi Ante i Gojko ne vide suze. Nisam izdržao, iza kuće sam proplakao za Mijom i Vjekoslavom, a sjetio sam se i mojih daidža, Ivana i Stipana, koje su partizani pobili iznad našega sela one godine kad me majka donijela na svijet. A kako su tek oni doživjeli Nadinu jezivu priču o pokolju Hrvata u selu Sibeniku prije 72 godine, među kojima je Antin otac i Gojkov djed. Nakon toliko godina i pokušaja, da dođe do istine o očevoj zloj sudbini, konačno je Ante saznao tko mu je ubio oca i gdje počiva zaboravljen u pustoši okrvavljena sela, u masovnoj grobnici.
Dok smo se vozili prema tom selu, oni su nešto naklapali da je Mijo ubijen s još nekoliko ljudi iz toga sela. Ni na kraj pameti nam nije bilo, da se ne radi o troje-četvero ili petero njih, nego mnogo više.
Na kraju Nada kaže da su oni otišli iz sela koji su zlo činili, a ostalo je u selu par kuća, sve ostalo, stotinu i više kuća zarasta u grmlje i drvlje, u zaborav. Dok smo odlazili iz toga pusta sela, između razorenih i zapuštenih kuća, spopadala me neka čudna nelagoda. Vrativši se iz sablasnog sela Sibenika, kažem i ne lažem, zahvaljujući Nadi Farkaš, Ante, Gojko i ja, saznali smo kako je stradao Mijo Matić iz Borčana i otkrili smo još jednu hrvatsku masovnu grobnicu.
Radi se o 87 ljudi, žena i djece. Među njima nema nijednoga vojnika. Sve su to Hrvati iz sela Sibenika u kojem su živjeli s komšijama Srbima sve do tog kobnoga dana 4. studenog 1943. godine, kad su ih njihove komšije i bradate ljudske spodobe pridošle sa istoka Juge, poklali i zakopani kao strvine, kao da su živine, a ne ljudi. Među njima su dvojica Duvnjaka i jedan Rakićak.
Sve do nedavno živjela je svetosavska laž o poklanim Srbima u selu Sibeniku. Od sada neka zaživi istina o pogibiji Antina oca Mije i ostalima koji leže zaboravljeni ispod krvava podnebesja, u vrtači sela Sibenika, nedaleko od Velikog Grđevca i Bjelovara. Ova tek otkrivena masovna grobnica, proširila je spoznaju o tragičnoj sudbini Hrvata u vrijeme i poslije rata.
Čudno je kako gospoda i drugovi iz općine Veliki Grđevac, ne vode brigu o toj, zaboravljenoj i zapuštenoj, masovnoj grobnici. Ako to nisu mogli prije Domovinskog rata, mogli su ovih dvadesetak godina poslije hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata.
Treba otkopati i, u nazočnosti stručnjaka, indentificirati i dostojno sahraniti zemne ostatke svakoga ponaosob iz masovne grobnice.
Zar nije tužno i ružno, da tek sada, nakon toliko vremena u slobodi, hrvatska javnost doznaje za još jednu hrvatsku masovnu grobnicu.
Ako to ne učine oni iz Općine Veliki Grđevac, siguran sam da će se rodijak Ante i njegov sestrić Gojko potruditi, da se šikara očisti, da se otkopaju zemni ostaci poklanih, da se dostojno pokopaju i označe znamenom križa i imenom, jer su u toj masovnoj grobnici svi oni bezimeni i zaboravljeni, da ne kažem i u smrti poniženi, premda bi se to trebalo najprije reći.
Za vrijeme Titove tiranije, istini za volju, nisu smjeli ni mogli ništa učiniti za stradale Hrvate iz sela Sibenika, ali nakon Domovinskog rata, mogli su, a zašto nisu, dostojno barem obilježili grobnicu 87 poklanih Hrvata, samo to oni znaju.
Najgore i najtužnije je u tomu svemu, što zločince nije stigla ljudska, zemaljska pravda. Stići će ih, nadajmo se, nebeska, Božja pravda!T
